"Pravo na ljepotu snova" u gradu na Neretvi: Ko je i kako digitalno oživio Partizansko groblje u Mostaru?

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu depo.ba, dana 26. juna 2023.)

Kada sam se susreo prvi put sa ovim projektom, bio sam u potpunom šoku i upravo je to bio povod sa razgovor sa Minjom. Imali smo nekoliko viber razgovora i razmjenjenih mailova na relaciji Sarajevo-Toronto. Tako je nastao ovaj intervju

Spomenički kompleks Partizansko groblje na stalnoj je meti revizionizma i pritajanih neofašista u gradu na Neretvi. Povijesno sjećanje na ovaj monumentalni spomenik, djelo velikog arhitekte Bogdana Bogdanovića već decenijama blijedi i nestaje u vremenu kada su u Mostaru na sceni nove vrijednosti i politička pravila igre. Na taj način se zaboravlja i prikriva jedan od najsvjetlijih perioda u historiji ovoga grada – vrijeme antifašizma, ali i vrijeme izgradnje modernog Mostara u socijalizmu, onakog kakvog ga generacije rado pamte.

Danas su oni koji njeguju sjećanje na ovo vrijeme u samome Mostaru u poluilegali ili rasuti po čitavom svijetu.

Ove priče je dugo u sebi nosila i Minja Pješčić, Mostarka sa dugogodišnjom adresom stanovanja u kanadskom gradu Torontu. Njen otac Milenko bio je historijska ličnost u gradu na Neretvi – inženjer i direktor Vojne vazduhoplovne kompanije Soko, čiji su avioni Galeb, Jastreb i Orao bili simboli moći Titove Jugoslavije. Minja je po zanimanju analitičarka, u slobodno vrijeme istraživač jezika i istorije, prevoditeljica i spisateljica sa nizom nagrada za svoje književno stvaranje.

Istraživanja o Mostaru, ali i porijeklu svoje porodice, dovele su je do ideje o digitaloj postavci historijske priče o Partizanskom groblju u Mostaru. Dugo je, zajedno sa svojim rođakom Milijem Ombašićem i drugim  prijateljima i partnerima, radila na ovome projektu koji je ovih dana konačno ugledao svijetlo dana.  Rezultat je web stranica Partizansko.info, digitalna platforma sa sveobuhvatnom dokumentacijom koja se bavi ovim spomeničkim kompleksom i njegovom pozadinskom historijskom pričom.

Kada sam se susreo prvi put sa ovim projektom, bio sam u potpunom šoku i upravo je to bio povod sa razgovor sa Minjom. Imali smo nekoliko viber razgovora i razmjenjenih mailova na relaciji Sarajevo-Toronto. Tako je nastao ovaj intervju.

Minja Pješčić, Mostarka sa dugogodišnjom adresom stanovanja u kanadskom gradu Torontu: Istraživanja o Mostaru, ali i porijeklu svoje porodice, dovele su je do ideje o digitaloj postavci historijske priče o Partizanskom groblju u Mostaru

Razgovarao: Jasmin DURAKOVIĆ

Kako se uopće došlo do ideje za pokretanje ovog projekta?

Ideja je nastala spontano, ili, tačnije rečeno, sve je vodilo ovom projektu. Već desetak godina istražujem porijeklo porodice, i to me odvuklo u raznim pravcima (pa čak i do srednjeg vijeka – o tome malo kasnije!). U jednom momentu je došao na red član porodice o kojem mi je bilo poznato da ima svoju spomen-ploču na Partizanskom spomen-groblju, a sjećanje na njega se svodilo na školske posjete kad smo kao djeca skakutali od ploče do ploče, tražeći “svoga” ili kome položiti cvijeće. Priliku da napišem o svemu što sam u međuvremenu istražila, uključujući i o tom omladincu, ilegalcu streljanom na Dotrščini desetak dana prije osamnaestog rođendana, dobila sam preko programa Mostovi Hercegovine 2.0 Abraš Radija prije dvije godine.

U saradnji sa jednom sjajnom ekipom (među njima i mentorkom Senadom Demirović-Habibija iz firme IDEAA) nastao je niz eseja i pjesama na temu hercegovačkih predaka, uključujući i priču o palom borcu sa Partizanskog. Tada mi je palo na pamet da bi se ovo moglo uraditi i za 700 ostalih boraca. Bilo je jasno da kolektivno sjećanje blijedi i da same porodice sve manje pamte, te da Partizansko, ljudi i dio istorije koje ono predstavlja, po svome značaju i veličini, zaslužuje svoj poseban info centar. To je bio začetak te ideje, ali svi smo radili na drugim projektima i ovaj je morao da sačeka. Kad su ploče uništene juna prošle godine, s namjerom da se čak i imena boraca zaborave, ta zamisao je zapravo postala zadatak- da se pronađe i mnogo više od biografija - lične priče, fotografije, dokumentacija - i podijeli sa svima onima koji žele nešto da nauče o tome. Željeli smo da napravimo sajt koji će pružiti osjećaj šetnje po Partizanskom, biti dovoljno privlačan za mlađe postjetioce, sadržati tačno prenesenu i objektivno predstavljenu informaciju i biti lak za pretraživanje. Nadamo se da smo u tome uspjeli.

Dokumentacija koju ste koristili za ovu digitalnu platformu je obimna. Kako ste do nje uopće dolazili?

Od početka sam se mogla postaviti isključivo kao istraživač ili sakupljač podataka. Zapravo, stvar se počela realizovati onog trenutka kad sam obavila pregled dostupne literature i shvatila da tu ima zaista puno materijala i da je cijeli poduhvat najviše pitanje mog vremena. Naime, preživjeli učesnici i svjedoci su sebi za života postavili zadatak da ispričaju događaje, od ratnog Mostara do uloga pojedinaca, bilo u gradu ili u odredu. Kao izvori se posebno ističu “Mostarski bataljon” Envera Ćemalovića, ”Spomenica Mostara 1941-1945.“ koja sadrži kratke podatke o većini palih boraca, četiri toma “Hercegovina u NOB“, te brojne knjige nekadašnjeg borca, a kasnijeg publiciste, Mensura Seferovića, koji je sa drugim Mostarcima prošao logore Mamulu i Visco di Udine, i bio u grupi puštenoj na slobodu nakon kapitulacije Italije koja je odlučila da nastavi borbu u slovenačkim partizanskim jedinicama. Imamo dosta palih boraca na Partizanskom koji su prošli sličan put.

Drugi izvori su se sami nametali po prirodi priče palog borca. Mnogi obrađuju stradanja u logorima, od Jadovna, Jasenovca i Stare Gradiške, do norveških i njemačkih logora, i često u tim knjigama određeni Mostarci i Mostarke zauzimaju prilično vidljivo mjesto. Postoje dobro obrađeni izvori o jevrejskim antifašistima i učesnicima NOB-a, a takvih je 11 Mostaraca vezanih konkretno za Partizansko. Dakle, gotovo o svemu što se poželi saznati, neko je već ponešto napisao i dosta toga je objavljeno na Internetu, tako da se ova tematika može istraživati iz bilo kojeg kutka zemaljske kugle. Svemu što smo koristili može se pristupiti i sa našeg sajta i trudili smo se da vrlo precizno navedemo izvor.

Ipak, znamo da je to danas jedno zapostavljeno polje interesovanja u javnosti…

U pravu ste, antifašistička borba iz Drugog svjetskog rata jeste tema koja je zapostavljena i, možda bi se čak moglo reći, gurnuta pod tepih. A opet, lako je dobro se osjećati u vezi tog perioda naše istorije, pošto se antifašističkom borbom ponosi cijeli svijet. Samo zato što se radi o možda rijetkom primjeru organizovanog otpora u kojem je učestvovao gotovo cijeli jedan grad (te ostali svijet i nema o mnogo čemu pričati), ne zna

Entuzijazam još jednog Mostarca u inostranstvu: Mili Ombašić – zaslužan za izgled i doživljaj sajta

Koliko dugo ste radili projekat? Kako je on, obzirom da je riječ o ambiciznom projektu, finansiran?

Na projektu od početka do danas radi dvojac entuzijasta u sastavu mene kao sakupljača, i još jednog Mostarca u inostranstvu, mog rođaka Milog Ombašića, koji je zaslužan za izgled i doživljaj sajta. Moram priznati da je i mene iznenadila njegova vizija i umjetnički dojam, da je tek tada zbirka biografija dobila pravi izgled. Pri tom je jedina valuta u opticaju bila vrijeme, naša volja i radna snaga. S vremenom nam je sa sadržajem pomagalo sve više ljudi, od stručnjaka i onih bliskih tematici, kao i ostalih do kojih smo u prvo vrijeme doprli putem društvenih medija. Svi su redom pozdravili ovaj projekat kao prijeko potreban i profesionalno odrađen. Ostvarili smo saradnju i dobili podršku raznih institucija  kroz materijale i dragocjene savjete, od kojih se posebno ističu kustosi muzeja Jasenovac i Vazduhoplovnog muzeja u Beogradu. Ispostavilo se da imamo pet mostarskih vojnih pilota sa spomen-pločama na Partizanskom, koji su prebjegli na samom početku rata i pridružili se savezničkim armijama na Bliskom Istoku. Neki su poginuli kao američki vojnici koji su dobili obuku u Americi i koje je sam predsjednik Roosevelt svečanim govorom otpremio na zadatke (Franjo Intihar, na primjer), drugi kao britanski (Salih Islamović), a neki su kasnije prešli u novoformirane jugoslovenske vazduhoplovne jedinice i poginuli na zadatku (Aleksandar Vuković).

Posebno su pomogli iz udruženja CIDOM Mostar – nesebično su nam ustupili materijale koji već decenijama sakupljaju – istorijske članke i slike do kojih bi nam inače bilo teško doći. Kasnije, kako se to obično dešava, sajt je postao povod za brojna druga divna poznanstva. Javili su se entuzijasti iz Hrvatske koji su nas uputili u svoje istraživačke „tajne“.  Neki blogeri su nam ustupili odlične snimke Partizanskog, kao i IDEAA i njeni saradnici, koji su dostavili video snimke i fotografije spomen-ploča sa velike renovacije 2018. godine. A otvoreni smo i za nove saradnje – recimo, rado bismo da naučimo još ponešto o Bogdanovoj arhitekturi od stručnjaka bogdanologa.

Tako se sajt, zapravo, postepeno pretvara od jednog manjeg projekta u virtuelni muzej koji se uvijek može posjetiti i u kojem se može svašta saznati, naučiti i doživjeti, sad dok još uvijek pravi spomenik nije predstavljen na dostojan način. A ja sam istovremeno dobila priliku da postanem, makar i na kratko i privremeno, kustos jednog muzeja, što je, kako se ispostavilo, moj davnašnji san.

Kakve su prve reakcije javnosti? Da li ste iznenađeni? Čuli smo da se javljaju i potomci nekih od aktera te epohe antifašizma… Kakvi su njihovi utisci i emocije danas prema ovim događajima obrađenim u vašem projektu?

Kad smo pustili vijest preko društvenih medija o partizansko.info sajtu, koji je još uvijek u izgradnji, pošto i dalje sakupljamo fotografije i podatke, zatražili smo pomoć porodica i potomaka boraca. Dosta ljudi je vrlo spremno poslalo šta ima. Rekla bih da su mnogi dočekali ovako nešto „kao ozebao sunce“, kao veliko olakšanje da najzad postoji nešto na temu koja njima zaista mnogo znači. Neki su nas zamolili da dodamo zaboravljenog borca, njihovog pretka, neko drugi je upitao kako da oni sami naruče novu spomen-ploču jer im je dosta čekanja.

Za nas istraživače je, zapravo, najteži dio posla pronaći fotografije palih boraca i tu nam je posebno potrebna podrška drugih. Isto važi i za zapisivanje porodičnih priča i sjećanja, jer tu su pisani izvori prilično ograničeni. Prošlo je dosta vremena i dosta materijala je nestalo u zadnjem ratu i još uvijek pokušavam da utvrdim koliko je toga sačuvano u samom Mostaru. Međutim, fotografije su dvosjekli mač. Koliko god da pomažu u kompletiranju dokumentacije, toliko služe i u razbijanju „mitova“ za nas zanesenjake (smijeh).Slike najbolje predočavaju da su divovi-junaci naše antifašističke borbe zapravo obični ljudi koji su živjeli u neobično teško i zlo vrijeme, doba fašizma, u kom su izvršili svoja neobično velika djela i velike podvige. Ipak, slike su nam zaista potrebne, jer kako kažu, jedna vrijedi hiljade riječi. Imamo i sekciju sa grupnim fotografijama gdje se nadamo da će neko od čitalaca pomoći sa identifikacijom pojedinaca.

Već ste jednom naveli da je bilo puno otkrića u ovom procesu istraživanja i sakupljanja… Kojih?

Odmah nam je upalo u oči da je postojao značajan broj porodica, oko 50, koje su izgubile više od jednog člana – četvero i petero kao Fejići i Brkići, dosta iz bratstava Sudara i Škora... Malo kome je poznato, recimo, da je dr Berta Bergman (o kojoj je, kao i o njenoj sestri Mariji Bergman, ud. Kon, dosta pisano u zadnje vrijeme kao o prvim ženama koje su završile gimnaziju u BiH) ubijena u Jasenovcu kao simpatizer i saradnik pokreta otpora i da joj se narod Mostara zahvalio jednom drugom spomen-pločom, onom na Partizanskom, još davne 1965. godine, te da je Marija Kon izgubila sina Mihajla kao partizana. Pored njih, poginuli su i brat Alfred Bergman i kćerka treće sestre Lujze, takođe kao partizanka, Radojka Krčmar. I malo ko je svjestan da je među ubijenima u Sarajevu marta 1945. zapravo dosta Mostaraca, odvedenih baš pred ili na dan oslobođenja Mostara. Istraživali smo ratne i predratne fotografije – u CIDOM-u smo otkrili jednu fantastičnu koja bi mogla da bude reklama bezbrižnog života – momak na biciklu sa djevojkom u pozadini - na kojoj piše Mustafa Repak – što je i ime jednog palog borca - omladinca sa Partizanskog.  Ili dva neposlušna partizana koji su na svoju ruku napustili odred, smislili da izvrše neku akciju, pa se uvukli u Mostar, i u sred okupiranog grada, u avliji jednog od njih, slikali u punoj partizanskoj spremi – jedan od njih, Esad Fejić, je poginuo i dobio svoju ploču na Partizanskom. Imate nevjerovatno herojstvo Radojke Race Gnjatić-Ivanišević, koja je uhvaćena u raciji Gestapa i odbila da ikog prepozna u redovima postrojenih stotina Mostaraca, zbog čega je odmah otišla u smrt.

Čitali smo pisma iz logora o drugarstvu Stjepana Šulentića, o svakodnevnom riziku kojem su se izlagali hrabri mostarski doktori dok su neumorno pomagali pokret i liječili iznurene borce u gradu... Otkrila sam u tim porodicama vesele predratne mostarske sirotinje i (kako ja to tumačim) srednjovjekovni kodeks časti kad bi djecu ispraćali u odred – tako je, na primjer, majka Alije Rizikala, mladića koji će završiti na vješalima na trgu Musala, iako u strahu za njegov život, ipak poručila kad je odlazio: „Hajd’, sinko, i nemoj me osramotiti“ - i nije. A jedno od najvećih otkrića su mi bili pjesnici - dva drugara, Velimir Kovačević i Svetislav Mandić, kojima je skojevska organizacija 1940. godine platila štampanje zajedničke zbirke pjesama - jedan od njih je ubijen godinu dana kasnije, a drugi je postao slikar i pjesnik koji je doživio pozne godine, i sa skoro 70 godina napisao vrlo dirljivu pjesmu pogubljenim drugovima – svim nestalim ljeta 1941. i koji skoro svi imaju spomen-ploču na Partizanskom, koje su, doduše, danas razbijene i čekaju svjetlije doba.

Posebno su dirljive slike majki i očeva kraj spomen-ploča svoje djece. Ako je iko ikad i pomislio da se radi samo o natpisima na kamenu, to je najočitiji dokaz šta su te spomen-ploče značile. Stoga izjave poput „nema tamo niko sahranjen“ za opravdavanje vandalizma ili kao iskaz ravnodušnosti, zvuče u najmanju ruku neodgovorno. S jedne strane čitam upravo suprotno, postoje izjave svjedoka, ljudi koji su radili na projektu izgradnje Partizanskog 1960-tih, da su sahranjeni posmrtni ostaci, osam narodnih heroja i oko 560 drugih boraca, a preko našeg sajta smo saznali i za brata jednog palog borca, koji je lično 60-tih prenio ostatke svog brata u kosturnicu na Partizanskom. S druge strane, to ne bi ni trebalo biti važno – s obzirom na način na koji su mnogi poginuli, posebno među njima žrtve umorene u koncentracionim logorima – upravo s namjerom da groba nemaju i da im se grob ne zna – shvatate da je Partizansko zaista groblje, bilo da određeni pali borci tamo počivaju ili ne. Za majke su njihova djeca uvijek počivala upravo tu, na Partizanskom.

Došli ste i do nekih zanimljivih brojki…

Uporedo sa traženjem slika i sakupljanjem biografija radimo i statističku analizu i došli do još nekih zanimljivih otkrića. Predstavnici svih naroda su tu –pravi mali mostarski svijet. I sve je povezano, bio je to mali grad, toliko da se nekad pitam da li i oni koji su razbili ploče ili šaraju po spomeniku mogu biti baš toliko sigurni da ne skrnave uspomene i na svoje bližnje. Iako se spomen-groblje naziva Partizanskim, sami partizani, odnosno borci iz odreda, čine oko 60-70 % svih palih boraca. Ostali su bili borci u gradu – aktivisti, ilegalci, simpatizeri – drugim riječima, civili koji su na okrutan način platili za svoja ubjeđenja. Oko 10% svih palih boraca su nastradali u koncentracionim logorima. Oni uključuju i predratne komuniste, kao i dio mostarskih Srba koji su ubijeni već ljeta 1941. a da nisu stigli ni da ozbiljnije pristupe pokretu otpora. Jedan dio boraca u odredu su tek stasali mladići koji su jedva nekoliko sedmica ili mjeseci proveli u vojnim redovima – regrutovani su po oslobođenju Mostara, oko 14. februara 1945, i poginuli u završnim operacijama, na frontovima od Ivan-sedla do Istre i Slovenije. Imamo i slučaj da je Mostarac streljan u Kraljevu za vrijeme masovnog strijeljanja talaca od Nijemaca oktobra 1941. (mlađi brat narodnog heroja Mladena Balorde, Vasilije Balorda, koji se u Srbiji našao u izbjeglištvu). Dakle, Partizansko je kroz svoje pale borce vezano za mnoge poznate lokacije i događaje iz Drugog svjetskog rata, od Niša do Trsta, i dalje, čak do Bengazija i Norveške. To su neke grube cifre, a kad završimo sa analizom, gledaćemo da objavimo rezultate na našem sajtu. Ta transparentnost u vezi našeg možda najtajnovitijeg spomenika se čini jako važnom.

Vaš otac je bio poznati Mostarac koji je ostavio veliki pečat za razvoj tog grada. Možete li nam nešto o tome reći?

Hvala vam što ste se tako izrazili. Moj otac Milenko je decenije proveo razvijajući fabriku aviona “Soko”. Ponečeg se i ja sjećam. Čini mi se da je on radio u vrijeme velike izgradnje, a da je nas zapalo vrijeme razgradnje. I o “Sokolu” bi trebalo napraviti detaljnu studiju, to je bila velika firma koja je zapošljavala mnoge Mostarce i mnogima puno znači. I u njoj je veliki dio istorije Mostara.

Obzirom da živite u Kanadi, koliko ljude koji pripadaju drugim kulturama i jezicima ovakvi projekti i priče zanimaju?

Gotovo u svakom manjem ili većem mjestu u Kanadi, posebno u Ontariju, postoji spomenik veteranima iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Za njih su to posebna mjesta poštovanja i ponosa, gdje se odaje počast poginuloj omladini. I svakako su Kanađanima bliske ideje antifašizma, zajedničkog života i multikulturalnosti. Prijatelji kojima smo pokazali naš rad i ovaj sajt su, blago rečeno, zadivljeni. Dobili su priliku da nauče o jednom malom mjestu u srcu Evrope i njegovoj antifašističkoj borbi, ogromnim žrtvama, nezamislivim, gledano iz ugla njihovog istorijskog iskustva, i poklonu jednog velikog vizionara i umjetnika koji je već tad znao da je najbolji oblik za ono što želi da postigne vanvremenska, vanlokacijska simbolika koja svoje poginule građane i svoju djecu stavlja u jedan vječan, a opet tako hercegovački, kontekst. To je simbolika koja je svima razumljiva. Moji prijatelji se začude da nikad nisu čuli za Partizansko i obično postave dva pitanja: kad će engleska verzija sajta i zašto se u Mostaru tako tretira jedan antifašistički spomenik.

Činjenica je da je mostarsko Partizansko-spomen groblje prilično nevidljivo na internetu i nije još na pravi način zapalo za oko svjetskoj javnosti, čak i ako njegov autor, arhitekta i vizionar Bogdan Bogdanović, jeste. Recimo, njujorški muzej MOMA je sakupio zbirku Bogdanovih crteža od kojih mnogi neodoljivo podsjećaju na simboliku Partizanskog spomen-groblja. To što se Partizansko slabo spominje u svemu, tumačim kao rezultat svih dosadašnjih nastojanja da ovaj spomenik postane nevidljiv i neprivlačan.

Pošto se na Partizanskom spomen-groblju odaje počast britanskim i američkim vojnicima, recimo članu posade poginulom u akciji na američkom bombarderu, ili već pomenutim jevrejskim palim borcima, imamo nešto što bi vrijedilo istaći u nastojanju da se zainteresuje svijet za našu baštinu. Jer, Partizansko spomen-groblje po svemu izlazi van lokalnog domena, i po svom umjetničkom izražaju, i pripadnosti svjetskoj antifašističkoj borbi i svjetskom istorijsko-umjetničkom naslijeđu.

Šta za vas intimno znači ovaj projekat? Da li je nostalgija za vremenima kojih više nema, izraz antifašizma ili nešto treće?

Vukla me želja da se uradi ono što je potrebno. Ovo je bio projekat koji se morao odraditi, a meni se učinilo da ja to mogu. Pri tom se trudim da sve stavim u kontekst svog vremena, što me ne spriječava da tražim ono dobro i ono najbolje, nešto što može da bude inspiracija ili nauk nama danas. Mostar i Mostarce 40-tih godina prošlog vijeka sam doživjela kao ljude koji su imali mnogo manje nego mi danas, a bili su spremni da daju mnogo više… U njihovim životima i sudbinama vidim opšte ljudske priče o hrabrosti, solidarnosti, ideale zajedničkog života i zajedničkog početka. Želim da se sačuva nešto što je bilo jako važno nekim, ne tako davnim, Mostarcima i što je važno brojnim ljudima danas. Jedan moj predak iz XIX vijeka, bio je prota, zabilježio je da su mu jednom rekli pripadnici druge vjere: “Dobrodošao, sin si ovijeh krševa kao i mi”.  Često mi se ta misao o sinovima i kćerima ovih krševa vrzmala po glavi dok sam sakupljala biografije. I zaista, mislim da će u daljoj budućnosti, kad vrijeme izbriše sve nazive i zaboravi se na sve -izme, naši potomci gledati na ovaj spomenik kao veličanstven primjer arhitekture ponikao u gradu koji nije želio da ga podigne nikakvom caru, već svojoj hrabroj djeci, kojoj partizansko.info pomaže da im se imena sačuvaju od zaborava, a uspomene na njih zaštite od ravnodušnosti.

Šta je dalje za partizansko.info? Kakvom se odjeku nadate za ovaj projekat?

Voljeli bismo da Partizansko.info postane centar znanja o Partizanskom spomen-groblju, palim borcima i njihovim porodicama i njihovom dobu. A posebno da se škole zainteresuju za sadržaj i da upute svoje đake na istraživanje sajta. IDEAA konkretno radi na projektima za posjetioce i  priprema radionice na temu Partizanskog, što bi uključilo i materijal sa sajta.
Za one koji se pitaju šta oni mogu učiniti za Partizansko, odgovor je – mnogo, i to za početak sa malo truda. Posjetite naš sajt, možda i prije nego posjetite sam spomenik, jer posjetioci naoružani znanjem mnogo dublje sve dožive. I obavezno posjetite pravi lokalitet, svakom prilikom i svaki put - što je više posjetilaca i turista, teže će ga biti uništavati.

Na Partizanskom treba da je pažnja javnosti u pozitivnom svjetlu i treba pokazati da nam je stalo. Vrijedi podsjećati svoje goste na veličanstveni spomenik koji je podaren Mostaru i napravljen uz nevjerovatne napore jedne generacije Mostaraca za svoju djecu i svoje sugrađane. Ako ste turistički vodič, stavite Partizansko na svoju Top 10 listu mjesta u Mostaru koje vrijedi posjetiti. Naš sajt ima dosta informacije, opšteg znanja o Partizanskom i može vam pomoći u tome. Ako ste fotograf, organizujte foto konkurs. Vjerujemo da nije moguća loša fotografija na Partizanskom! I pisci mogu da smjeste radnju na Partizansko ili da pišu o njegovim ljudima. Bitno je da se o Partizanskom spomen-groblju govori, a mislim da bi se i Bogdanu to svidjelo.

Takođe se nadamo da će veće znanje o Partizanskom i palim borcima doprinijeti nekim novim idejama. Kad dođe do toga da institucije nisu dovoljno jake, mogu i trebaju da stupe na scenu udruženja građana. Već vidim na nekim primjerima da su, recimo u Hrvatskoj, zaživjeli popularni u Kanadi koncepti „prijatelja“ nekog lokaliteta, nacionalnog parka ili muzeja, i nadam se tome i u slučaju Partizanskog i Mostara. To su grupe ljubitelja koje se brinu o detaljima – prave panoe, održavaju staze, organizuju razne događaje, čiste lokaciju od smeća. Ta vrsta brige, taj koncept uzimanja stvari u svoje ruke, je takođe naša tradicija, počev od starinskih moba pa do toga šta su uradili sami borci, koji su borbu za oslobođenje od fašizma uzeli u svoje ruke.

Što se tiče našeg dvojca, još se nadamo novim slikama (šaljite nam!), i radimo na biografijama i analizama i sastavljanju konačnog spiska palih boraca, jer, iako je teško za povjerovati, podaci su se znali zagubiti. A kad završimo sa sakupljanjem, naš tim bi volio prepustiti ovaj sajt nekom nadležnom organu ili muzeju, gdje i pripada.

Radite na više projekata. Šta se još „kuha“ u Minjinoj istraživačkoj kuhinji?

(Smijeh) U svojim prethodnim putešestvijima kroz vrijeme bavila sam se istorijsko-jezičkim pitanjima - fascinirao me naš srednjovjekovni jezik, a posebno srednjovjekovna imena. U planu je izdanje zbirke 5800 fascinantnih imena naših dalekih predaka gdje, između ostalog (i očekivano), dominiraju slovenske “supermorfeme” RAD-, BOG-, DOBR-, MIL- i VUK- koje su stvorile začuđujući broj varijacija imena. Istovremeno je nastala i jedna zbirka pjesama o našim srednjovjekovnim precima u izdanju “Nove poetike” pod nazivom “Dobri naš junak i čoek”. I to se nadam predstaviti u skorije vrijeme.

Da li i kada planirate raditi promociju ovoga projekta tamo gdje je to najpotrebnije – u Mostaru i BiH?

Bilo bi lijepo Mostarcima predstaviti zaboravljene i (ne)ispričane priče o drugim Mostarcima iz vremena antifašističke borbe, uputiti građane na jedan novi izvor znanja o Partizanskom i podsjetiti da je Partizansko vrijedno pažnje i vrijedno čuvanja. Planiramo uskoro napraviti prezentaciju našeg rada i u samom Mostaru. Ali, o tom potom.

Može da se voli bilo koji njegov aspekt – svejedno koji – nekog će privući njegova istorija, bogatstvo priča o ljudima, porodične priče, nekog umjetnost, šetnje, a neko u njemu vidi svoje uspomene iz djetinjstva. Važno je da i mladi danas dobiju priliku da dožive Partizansko, spomenik koji je već sad značajan skoro koliko i Stari most, onako kako ga je i sam umjetnik zamislio, kao mjesto života i s pravom na ljepotu snova palih boraca. I ne zaboravimo da velika većina imena na Partizanskom pripada ljudima mlađim od 35 godina, po mojoj procjeni, srednjeg uzrasta do 25 godina, i da se samim tim radi o najnezaštićenijoj skupini umrlih - onih bez direktnih potomaka. Na nama danas je da sačuvamo sjećanje na njih. A kroz partizansko.info, sad su, u neku ruku, dobili priliku da ih vide i upoznaju.

(DEPO PORTAL/ad)

'Pravo na ljepotu snova' u gradu na Neretvi: Ko je i kako digitalno oživio Partizansko groblje u Mostaru? | DEPO Portal

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook

Partizansko groblje u Mostaru tajno skrnave, javno spašavaju

 

Partizansko spomen-groblje u Mostaru jedno je od sedam najugroženijih kulturnih cjelina u Evropi. Od rata '90-ih na njemu su ispisivana nacistička i ustaška obilježja. Prošle godine polupano je blizu 700 ploča koja nose imena poginulih boraca. Ko čuva naslijeđe Mostara?

Partizansko groblje u Mostaru tajno skrnave, javno spašavaju (slobodnaevropa.org)

(RadioSlobodna Evropa/20230621)

Reportaža sa Sutjeske: Puna srca i čista obraza

 

Marko Kostanić / 19.06.2023.

U subotu se na Tjentištu obilježila 80. godišnjica Bitke na Sutjesci. Marko Kostanić u svom reportažnom debiju donosi priče s putovanja do odredišta i sa samog obilježavanja na kojem je bilo nekoliko tisuća ljudi. Kako se prožimaju priroda i povijest, a kako povijest i sadašnjost?

Mobitel mi je zazvonio u kasnim večernjim satima petka: “- Alo? – Ujutro u 6 isprid Vatrogasnog. – Može.” “Vatrogasni” je dom DVD-a iz Drvenika, mjesta na Makarskom primorju. Drvenik danas ima 494 stanovnika, a sličnu brojku imao je i prije početka Drugog svjetskog rata. Izostanku demografskog rasta definitivno je pridonijela činjenica da su 63 drvenička partizana poginula u bitki na Sutjeski. Osamdeseta obljetnica te bitke koja se obilježavala u subotu bila je i razlog spomenutog telefonskog poziva i potvrde detalja dogovora. Kombi se pojavio malo iza 6 sati i krenuli smo prema Tjentištu.

Među nama je bilo i onih koji su već bili veterani obilježavanja bitke na Sutjesci, ali i nas kojima je ovo bio prvi put da posjećujemo stratište naših didova i baba kojima okupatori i domaći izdajnici nisu dopustili da postanu babe i didovi. Do granice s Bosnom i Hercegovinom malo iza Metkovića teme su bile usputne i svakodnevne, ali prvim stajanjem na benzinskoj pumpi u Čapljini prešlo se na sam motiv našeg puta u kombinaciji s komentiranjem suvremenog političkog trenutka. Naime, na pumpi smo počeli primjećivati autobuse, automobile i kombije s registracijama dalmatinskih gradova i nakon kratkog promatranja zaključivali: “Ovo su naši”. Daljnji put prema Tjentištu podsjećao je na kolone na navijačkim gostovanjima: gotovo pri svakom stajanju bi naletjeli na putnike s istim namjerama, a autobusi i automobili u prolazu su trubili i pozdravljali.

O sadašnjosti kroz povijest

No, vratimo se na komentiranje prožimanja povijesnog motiva i sadašnjeg političkog trenutka. Spletom povijesnih okolnosti, najstariji među nama bio je idealan vodič na tom dijelu puta kroz Bosnu i Hercegovinu. Baratao je s tri izvora ekspertize koji su se primjenjivali ovisno o mijeni geografskih položaja. Na putu od granice do Stoca objašnjavao nam je etničku strukturu svakog sela: prijeratnu i poslijeratnu. Naime, kao dragovoljac i član Zbora narodne garde tu je ratovao 1992. godine i nije mu ni dalje sasvim jasno zašto je bio baš tu. Kako smo išli prema istoku pokoje protjerano i napušteno srpsko selo, kasnije naseljeno Hrvatima, zamjenjivala su spaljena muslimanska sela u kojima bi se isticala tek obnovljena džamija. Njegove povijesno-geografsko-ratne uvide pratili su komentari nas ostalih koji su se svodili na mizeriju nacionalističkih politika i evidentni raskorak između ekonomske zapuštenosti kraja i naglašene nacionalno-religijske simbolike.

Drugi izvor ekspertize našeg vodiča koji je nastupio nakon Stoca ticao se njegove epizode tijekom služenja JNA. Naime, obuku je prolazio u Školi rezervnih oficira u Bileći krajem osamdesetih. Tijekom te obuke je u više navrata prilikom vježbi propješačio cijeli taj kraj i poznaje svako selo. Istaknuo je da je taj kraj bio svojevrsni neprijateljski teritorij i u periodu socijalističke Jugoslavije. Radilo se o kraju u kojem su u Drugom svjetskom ratu dominirali četnici i imali snažnu podršku u narodu. Upravo zato je i odlučeno da Škola bude u Bileći i da nju pohađaju “podobni” vojnici iz svih jugoslavenskih općina kako bi se pridonijelo relaksaciji odnosa i pokušalo približiti tamošnjem stanovništvu socijalističku vlast. Naš vodič kaže da plan nije uspio s obzirom na to da im je i tada bio zabranjen ulaz u brojne ugostiteljske objekte. Na putu tamo i na povratku javljala se ideja da u Gackom, gradu kojeg krase murali posvećeni Ratku Mladiću i Dragoljubu Mihailoviću, sjednemo u kafić na piće i malo “ispitamo situaciju”. Koliko god bilo intrigantno, na kraju je ipak prevagnuo razum i kratko zadržavanje na benzinskoj.

Drugi izvor ekspertize našeg vodiča počeo se polako preklapati s trećim. I prije ulaska u Nacionalni park Sutjeska pokazivao je područja na kojem su naši vodili bitke protiv četnika. Taj prijelaz je polako aktivirao i osobne obiteljske priče. Jedan od suputnika, inače unuk preživjelog borca sa Sutjeske, osvrnuo se na priče koje mu je u djetinjstvu did pričao. I danas žali što ga nije pozornije slušao i pamtio: “Meni je samo balun bija na pameti, nije mi se baš dalo slušati njegove priče.” I ostali su dali svoje doprinose, a vodič je zaokružio sve pričom o svom didu koji je poginuo na Sutjesci prije nego mu se sin, otac našeg vodiča, rodio. Ta mu je obiteljsko-politička priča poslužila i kao motiv za stjecanje širokog i iscrpnog znanja o samoj bitki. Poznaje, naime, svaki tamošnji vrh i svaku lokaciju i što se događalo dan za danom. Ključna pak bibliografska referenca bila je knjiga Anđelke Radeljić-Jovanović “Rađanje slobode”.

Foto: Bilten

Mi koji smo prvi put prolazili tim krajem bili smo donekle iznenađeni razinom privredne zapuštenosti i siromaštva. Svojevrsnoj atmosferi filma ceste u kojem se prepliću sjećanja na davne bitke i svijesti o tome da se nalazimo na ideološki neprijateljskom teritoriju pridonijela je i obješena mrtva lisica na tabli s oznakom mjesta Pađeni. Ne znamo tko je lisicu ubio i objesio i kome je ta poruka upućena, ali definitivno sugerira ponešto drukčiju društveno-političku klimu. Takvi motivi su svakako pridonosili formiranju neke vrste patronizirajućeg, orijentalističkog pa gotovo i “kolonijalnog” pogleda na taj nesretni kraj. No, vrlo brzo bi netko komentarom vratio sve u realne okvire. Zgražanje nad četničkim muralima bi utihnulo kad bi netko spomenuo: “K’o da u nas nema istih takvih stvari”. Samo bi se čula reakcija: “I gorih.” Sličnu mikro dramaturgiju prošle bi opaske i o razini ekonomskog razvoja: “Pa ovako je u nas bilo prije Drugog svjetskog rata.” Uskoro bi neminovno uslijedio odgovor: “A i ostalo bi tako da nije bilo turizma.” Uz, naravno, još jednu repliku: “I gore.”

Običan narod nekad i danas

Rast intenziteta prirodnih ljepota sugerirao je približavanje samom Tjentištu. Fasciniranost tamošnjom prirodom ne posustaje vremenom provedenim u promatranju. A ne posustaje ni fasciniranost samom bitkom kad osvijestite teren na kojem se odvijala: “Mi se ne bi uspili spustit s onog vrha živi i da niko ne puca po nama.” Svima dobro poznati spomenik nevjerojatno precizno sažima tu prožetost povijesti i prirode na ovom mjestu na koje su se slijevale kolone autobusa, kombija i automobila. Vozači su se jedva snalazili s parkingom, a rijeka ljudi se penjala prema spomen-kosturnici i spomeniku. Nekoliko je tisuća ljudi bilo prisutno, a upućeni kažu da je broj ljudi značajno nadmašio prijašnje godine. Što se tiče same strukture, dominirali su Dalmatinci, Bosanci i Crnogorci. I nikavih tu “lijevih elita” kojima nas smaraju desničari nije bilo, već se radilo upravo o onome na što svi misle kad kažu “običan narod”.

Prije početka protokola svi oni koji su donijeli vijence upisali su se u redoslijed kod drugarice iz redova organizatora koja je sjedila za stolom ispod suncobrana, a zatim je krenulo prozivanje organizacija, stranaka, gradova, općina i drugih subjekata koji su poslali delegacije. Jedina stranka iz Hrvatske koja je bila zastupljena u protokolu je bio SDP na čelu s predsjednikom Peđom Grbinom u pratnji većeg broja pripadnika srednjeg stranačkog ešalona. Pored toga što se iskazalo da se cijeni dolazak, odmah je proradio i klasični dalmatinski humor. S obzirom na Grbinovu izraženu visinu nije izostao komentar: “Bija bi dobar za brat masline.” Druga zabavna epizoda dogodila se prilikom čekanja na polaganje vijenaca. Pored nas su stajali djevojčica od nekih 13-14 godina i dvoje starijih osoba, vjerojatno roditelji, koji su bili predstavnici UABNOR-a Hadžići. U jednom je trenutku prozvan UABNOR Cazin da položi vijenac. Neko vrijeme se Cazinjani nisu pojavljivali, vjerojatno su se probijali kroz gužvu, a što je djevojčica glasno prokomentirala: “Alo, Krajišnici, đe ste?”

Nakon polaganja vijenaca koje mi spada u najintenzivnija iskustva u životu uslijedio je program prožet govorima i pjesmama. U jednom se trenutku zapalila i bengalka, zasigurno prva ikad na obilježavanju bitke. Završetkom službenog programa ljudi su se prebacili u ugostiteljske objekte i dodatnu šetnju blatnim krajolikom. Susretala su se poznata lica, prepričavali događaji, upoznavali novi prijatelji, a i pjevale pjesme. Na našem repertoaru dok smo sjedili na terasi hotela najzastupljenija je bila “Oj Mosore, Mosore”, a nije puno ni zaostajalo skandiranje “Biokovo, Biokovo, zove nas, Druže Tito, Druže Tito, evo nas”. Konobarima koji su nas služili očito melodije nisu bile baš mile, ali priroda najamnog rada ih je primorala na krajnje profesionalno ponašanje.

Nakon nekoliko sati ljudi su se počeli razilaziti pa smo i mi, punih srca i čista obraza, krenuli nazad s namjerom da stanemo na večeru u Stocu. Ali za početak smo morali posjetiti spomen-ploču Prvoj dalmatinskoj brigadi u kojoj su bili svi naši. Ploča se nalazi nekih petstotinjak metara od samog spomenika. S obzirom na bujnu vegetaciju vozili smo nešto sporije da je primijetimo. Ona se, naime, nalazi na mjestu na kojem su naši prešli Sutjesku. Jedva smo je uočili, zaustavili kombi i izašli. Na trenutak smo se mislili hoćemo li do nje ili ne i stajali uz rub ceste. Put je bio obrastao, a vegetacija do visine kuka mokra od silnih padalina prijašnjih dana. No, onda je spomenuti vodič preuzeo ulogu zapovjednika i naredio: “Idemo!” Kao što se vidi na priloženoj fotografiji, spomeniku je potrebna restauracija i već su se počeli kovati planovi kako to učiniti.

Foto: Bilten

Na putu prema Stocu, u epizodama između pjesama i reminiscencija, prvenstveno sam razmišljao o razlozima diskreditacije partizanskog pokreta i same Bitke na Sutjesci. Ne o klasičnom ustašluku, o tome ne treba razmišljati, već o onim teorijama koje ustašama služe kao intelektualno uporište. Njima se propitkuje motivacija samih partizana, pogotovo seljaka, i navodno manipulacijska uloga Komunističke partije Jugoslavije u povezivanju tih svih raznolikih motivacija u nekakav konzistentan narativ i pod simbol petokrake. Naši ljudi nisu krenuli u rat kao politički pismeni komunisti već kao težaci koji više nisu mogli trpjeti talijansko-ustaška maltretiranja. Diljem Jugoslavije motivi su varirali i svi su bili autentični: od onih koji su prvenstveno bili usmjereni protiv okupatora preko onih koji su u otpor ušli da spase živu glavu do onih kod kojih je prednjačila socijalna dimenzija. Varirao je također i politički status simbola poput petokrake s obzirom na ekonomske, razvojne i klasne sudbine pojedinih krajeva nakon rata. Politička vještina Komunističke partije bila je u tome da izgradi suverenitet kroz nevjerojatnu i zahtjevnu inovaciju prožimanja svih tih motiva i razvojnih izazova. I taj potez nije ništa manje autentičan od izgradnje suverenosti zasnovane na naciji: i nacije su prožete ljudima različitih klasnih pozicija i političkih motiva.

Bratstvo i jedinstvo, oružana borba hrvatskog i srpskog naroda i samoupravni socijalizam nisu izdržali kao nosioci te inovacije. Čitav niz povijesnih okolnosti im je presudio, a kroz period raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih koalicija između bivših elemenata suvereniteta i vanjskih nacionalnih elemenata koji su raspad priželjkivali, zapravo se otkrilo koliko je taj jugoslavensko-partizanski suverenitet bio kompleksan. A sama ta kompleksnost svjedoči i o tome koliko je bio historijski potreban. Bez njega modernizacijski pogon nikad ne bi zahvatio naše krajeve, ili barem ne u mjeri u kojoj je zahvatio. Ali i u tom zahvatu je ostalo “rupa”.

Na jednu takvu smo naletjeli i na putu doma, malo prije Stoca. U jednom malom mjestu uz put nalaze se dućan i kafić. Zaustavljeni u vremenu. I dućan i kafić izgledaju kao da su ostali zaglavljeni u 60-im godinama prošlog stoljeća. Banuli smo u kafić u kojem nije bilo nikoga osim vlasnice-konobarice. Iako očito navikla na svakojake goste, nije joj bilo svejedno kad je upalo devet nepoznatih muškaraca. S prvim naručenim pivama i izgovorenim rečenicama strah i oprez su isparili. Priča je krenula u različitim smjerovima, a jedan je, naravno, bio nacionalni. U jednom se trenutku osjetila “prozvanom” da iznese svoje etničko porijeklo i samo je upitala: “Otac mi je Srbin, majka Hrvatica, a udana sam za Muslimana. Tko sam ja?” Na to smo odgovorili: “Jugoslavenka”. Pomirila se s tom “dijagnozom” i poručila: “A ne znam stvarno što drugo.” A mi znamo samo da dogodine idemo opet.

Reportaža sa Sutjeske: Puna srca i čista obraza – Bilten

Obilježena 80. godišnjica bitke na Sutjesci

 

Antifašisti su u Dolini heroja ovom prilikom odali počast pripadnicima Narodno-oslobodilačkog pokreta koji su stradali u bici na Sutjesci.

Nekoliko hiljada antifašisti iz svih država bivše Jugoslavije, okupili su se u Dolini heroja.

Ovom prilikom su odali počast pripadnicima Narodno-oslobodilačkog pokreta koji su stradali u bici na Sutjesci. Ovim je obilježena 80. godišnjica bitke na Sutjesci, jedne od najznačajnijih u Drugom svjetskom ratu.

Podsjetimo, bitka je trajala mjesec dana, od polovine maja do polovine juna 1943. godine, a protiv 127 hiljada njemačkih vojnika, teške artiljerije i avijacije, borilo se tek nešto više od 20 hiljada partizana.

Posmrtni ostaci više od tri hiljade poginulih počiva u Spomen kosturnici u Nacionalnom parku Sutjeska.

Oslobođenje - (FOTO/VIDEO) Antifašisti u Dolini heroja: Obilježena 80. godišnjica bitke na Sutjesci (oslobodjenje.ba)

UABNOR Mostar: I nakon godinu od teroritičkog čina na Partizanskom spomen groblju istraga je u toku

 

Danas se navršila godina od rušilačkog terorističkog čina na Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine – Partizansko spomen groblje u Mostaru. I nakon 365 dana, jedina informacija koja dolazi iz MUP-a HNK-a je da je istraga u toku, navodi se u saopštenju UABNOR-a Grada Mostara.

U saopštenju se podsjeća da je od prvog napada na Partizansko spomen groblje prošla 31 godina i tri mjeseca i da svo to vrijeme iz MUP-a dolazi ista informacija: Istraga je u toku.

“Nismo i ne možemo biti zadovoljni saopštenjem da je istraga u toku i da je tužilaštvo formiralo predmet. Imamo pravo znati dokle se došlo, jer rušilački pohodi na ovaj spomenik traju previše dugo. Ovakva neefikasnost navodi nas na sumnju da u slučaju terorističkog čina na Partizansko spomen groblje postoje opstrukcije i nedostatak volje da se sve riješi ili možda tragovi vode do ‘nedodirljivih’, pa istraga namjerno tapka u mjestu više od trideset godina. Insistiramo na djelovanju, jer ne vjerujemo, ako se želi riješiti ovaj slučaj i počinioci privesti pravdi, da u našoj sredini ne postoje profesionalci koji to mogu riješiti, ali im se to treba dozvoliti. Insistiramo da javnost bude upoznata sa razlozima neefikasnosti u ovom predmetu, jer obrazloženjima koja nam se daju ne vjerujemo, previše su uopštena i neprofesionalna. Višedecenijska neefikasnost u ovom slučaju stvara brojne špekulacije i sumnje. Zato je krajnje vrijeme da se u rješavanje uključe i federalne policijske strukture, te državne bezbjedonosne agencije. Trideset godina je u Mostaru istraga u toku, a svaki dan ovaj biser memorijalnog graditeljstva je oštećeniji. Jasno je i pticama na grani da je i rušenje, ali i istraga o rušenju, kao i zaštita ovog spomenika od samog početka političko pitanje i da tamo treba tražiti odgovor na pitanje: Zašto se ovo dešava i zašto je tolike godine istraga u toku.Direktnim saučesnicima u uništavanju ovog Nacionalnog spomenika, zbog nepreduzimanja mjera zaštite, smatramo Gradsku upravu Mostara, Vladu Hercegovačko-neretvanskog kantona i Vladu Federacije BiH. Pozivanje na nedefinisane nadležnosti i prebacivanje odgovornosti jednih na druge samo pogoduje kreatorima političke klime u kojoj bez ikakvih posljedica mogu djelovati neonacističke grupen koje redovno kreću u ovakve rušilačke pohode. Samo naivni mogu povjerovati u obrazloženja da se radi o grupama maloljetnih huligana.Gospodo, vrijeme nedjelovanja je prošlo, ili radite ili svoja radna mjesta prepustite onima koji hoće i koji ne slušaju nikoga iz sjene”, stoji u saopštenju UABNOR-a Grada Mostara.

(NovaSloboda.ba)

UABNOR Mostar: I nakon godinu od teroritičkog čina na Partizanskom spomen groblju istraga je u toku - Nova Sloboda

Knjiga “Bataljon u okupiranom gradu” autora Mensura Seferovića

 

Knjiga se može poručiti javljanjem u inbok na facebook stranici Udruđenje antifašista i boraca NOR-a Mostar, ili pozivom na telefonski broj na slici u prilogu.

UABNOR Mostar

Guardian pisao o Partizanskom groblju u Mostaru: “Neki političari bi voljeli da nestane”

(tekst koji slijedi objavljen je 5. juna 2023. godina na portalu fokus.ba. Fotografije u prilogu su objavljene u listu Guardian, dana 3. juna 2023. godine)

Posljednjih nekoliko godina neofašisti postupno vandaliziraju mjesto iscrtavajući kukaste križeve i simbole ustaša – hrvatske nacističke marionetske države tokom Drugog svjetskog rata

Mostar bi trebao biti na listi bh. gradova koje treba posjetiti za svakog turistu. Njegov Stari grad karakteriziraju predotomanske, istočnootomanske, mediteranske i zapadnoevropske arhitektonske karakteristike i obnovljeni Stari most koji datira iz 1459. godine i koji je pod zaštitom UNESCO-a. Svakog proljeća i ljeta Stari grad posjećuju desetine hiljada izletnika i drugih posjetitelja, a ipak samo 10 minuta udaljena, na zapadnoj strani grada, nalazi se još jedna jednako važna historijska znamenitost koja je napuštena i djelimično uništena i na koju malo turista odlazi, piše britanski Guardian.

Izgrađeno između 1959. i 1965. godine, Partizansko spomen groblje je park posvećen onima koji su poginuli kao jugoslovenski partizani protiv Nezavisne Države Hrvatske – marionetske države nacističke Njemačke i fašističke Italije. Sagradio ga je i projektirao poznati arhitekta Bogdan Bogdanović, a uvršten je kao nacionalni spomenik i nekada je bio označen kao jedan od dragulja Mostara.

Bunar na vrhu memorijalnog parka nekada je bio dio projekta iz kojeg je tekla voda, oponašajući rijeku Neretvu koja teče kroz Mostar i simbolizirajući suze mladih partizanskih boraca.

Bogdanović je dobio čast za izradu desetina spomenika i spomen-obilježja širom Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Njegovi spomenici bi se uklopili u pejzaž, ponekad preuzimajući i postajući sam pejzaž. Njegova lična poruka u radu bila je da “život pobjeđuje smrt”; njegove strukture su zamišljene kao javni parkovi, mjesta svakodnevnog života koji spajaju žive i mrtve.

Bogdanović je nekropolu projektovao kao grad sa svojim zaštitnim zidovima i stazama, jedinstvenim arhitektonskim detaljima i prozorima koji gledaju na grad Mostar.

Bogdanović je kombinovao svoja formativna iskustva nadrealizma sa istorijom arhitekture i antropologijom da bi stvorio apstraktne spomenike aluzivnih organskih oblika sa referencama na kosmos i budućnost. Svaki njegov spomenik izgrađen je sa namjerom da označi zajednički početak svih etničkih grupa koje su činile Jugoslaviju. Partizansko memorijalno groblje bilo je njegov najpoznatiji i najistaknutiji dizajn, krajolik brda koji je eksplicitno zamišljen kao “grad mrtvih” okrenut prema “gradu živih”. Vječni podsjetnik Mostaru na podnesene žrtve.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Mostar je bio poznat kao „Crveni grad“ zbog svog posebno snažnog otpora koji su pružali borci srpske, hrvatske, muslimanske, jevrejske i drugih nacionalnosti. Većina partizana koji su poginuli u akciji bili su vrlo mladi, a njihova imena uklesana su u kamenju dizajniranom da podsjeća na posječeno drveće koje simbolizira palu mladost.

Edita Vučić, profesorica kulturnog naslijeđa, svoje učenike redovno vodi na Partizansko groblje. Mnogi od njih ga nikada ranije nisu posjetili.

„Nasljeđe možda nije važno za mlade, ali ipak mislim da je jako važno dovesti ih ovdje. Jer bez prošlosti nemate budućnost, a ako ne prihvatite svoju prošlost, ne možete izgraditi svoju budućnost“, kaže ona.

U martu 1992. godine na groblje je ispaljena granata, a zvuk koji je odjeknuo gradom bio je poput upozorenja nadolazećeg rata, rata koji će još jednom opustošiti i podijeliti grad Mostar. Trideset godina nakon završetka borbi, grad je i dalje podijeljen. I kao i sam grad, mišljenja o ovoj nekropoli su podijeljena čime je postala bojnim poljem ogorčenih ideologija.

Sead Đulić, pozorišni reditelj i čelnik Nacionalnog udruženja antifašista, uvijek je prvi u redu da brani ovo mjesto. On tvrdi da je nekropola više od groblja: „Ovo je naš Kip slobode, naša Trijumfalna kapija, naš Taj Mahal. To je slavlje života i Mostara. Izgrađen je kao grad mrtvih u kojem se ogleda grad živih za grad koji je toliko izgubio.”

Danas ga vrlo mali broj stanovnika Mostara posjećuje, žaleći se da je mjesto preplavljeno mladima koji piju alkohol i konzumiraju droge i da je to opća rak rana društva. Neki stanovnici i političari bi više voljeli da spomen park nestane, tvrdeći da je to komunistička relikvija iz prošlosti, a ne dio “njihove istorije”. Kada Đulić i drugi antifašisti posjete mjesto kako bi položili cvijeće, potrebna im je policijska zaštita, jer je tokom ranije održavanih komemoracija bilo sukoba sa desničarskim grupama. “Može biti opasno čak i govoriti o nekropoli sada, a kamoli posjetiti je”, objašnjava on.

Posljednjih nekoliko godina neofašisti postupno vandaliziraju mjesto iscrtavajući kukaste križeve i simbole ustaša – hrvatske nacističke marionetske države tokom Drugog svjetskog rata. Hrvatska katolička crkva također je stala na njihovu stranu, tvrdeći da im je zemljište na kojem se nalazi partizansko groblje oduzeto kasnih 1960-ih i poričući da na tom mjestu ima ljudskih ostataka.

Posljednji veliki napad na groblje bio je u junu 2022. godine, kada je razbijeno na stotine kamenih cvjetova na kojima su imena antifašističkih boraca, njihova mjesta rođenja, mjesta i godine u kojima su pogubljeni. Na ulaznim stubovima sprejom je iscrtan kukasti križ. Gradonačelnik Mostara Mario Kordić opovrgava tvrdnju da su napade organizirale lokalne fašističke grupe i umjesto toga za vandalizam okrivljuje pojedince. Lokalna policija je saopštila da nema svjedoka, tako da nisu bili u mogućnosti da istraže napad iz juna 2022. godine. Neki u gradu tvrde da je neaktivnost policije dio problema i dokaz da su u igri šire političke snage.

Mala grupa stanovnika, arhitekata i aktivista u Mostaru sada se bori za zaštitu nekropole i njene historije za buduće generacije. U martu 2023., lokalna arhitektica Senada Demirović i njena organizacija Urban House IDEAA uspješno su pokrenuli inicijativu za uvrštavanje Partizanskog memorijalnog groblja među sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta baštine Europa Nostre u Evropi kao pokušaj da u posljednjem trenutku privuče međunarodnu pažnju i ostvari moguće spasavanje. Međutim, suočeni s nedostatkom političke volje i finansijskih sredstava, teškim uslovima života širom Bosne i Hercegovine nakon rata 1990-ih i zastrašivanja u podijeljenom gradu, branioci groblja suočeni su sa teškom borbom.

Marina Mimoza, lokalna umjetnica, želi stranicu odvojiti od politike. Ona posmatra memorijalno groblje jednostavno kao jedno od najvećih djela land arta u zemlji. Kao dio svoje instalacije, noću osvjetljava mjesto svijećama. Ona kaže: „Ovo mjesto uvijek posmatram izvan političkog konteksta. Željela sam učiniti nešto jednostavno i spontano sa svjetlom – podsjetiti Mostarce na ljepotu ovog mjesta.”

(focus.ba)

link za tekst na portalu fokus.ba:

Guardian pisao o Partizanskom groblju u Mostaru: "Neki političari bi voljeli da nestane" (fokus.ba)

link za tekst u listu Guardian:

Protecting Bosnia and Herzegovina’s anti-fascist legacy: Mostar’s Partisan Memorial Cemetery | Bosnia and Herzegovina | The Guardian

Partizansko.info, nova web stranica

 

Obavještavamo Vas da je objavljen sajt partizansko.info i da se može pronaći na adresi:

https://partizansko.info

Ovaj informativni sajt je nastao kao inicijativa poštovalaca Partizanskog spomen-groblja u Mostaru u želji da se sakupe podaci o palim borcima i Partizanskom na jednom mjestu, te tako sačuvaju od zaborava.

Web sajt je napravljen kao pretraživač biografija. Pali borci se mogu tražiti pojedinačno i grupno, po pripadnosti nekoj grupaciji (recimo, đaci), događaju (Sutjeska) ili mjestu ili vremenu pogibije (1941. godina itd). Pored biografija, ponuđeni su foto i video šetnje po Partizanskom, stranice o simbolici, istorijatu i umjetničkoj vrijednosti Partizanskog kao spomenika, o arhitekti Bogdanu Bogdanoviću, klesarima i sa drugim sadržajem.

Za sada smo sakupili i obradili 632 biografije, prema prvobitnom spisku iz 1980. godine. Pisane su u činjeničnom stilu, koji je zastupljen u korištenim izvorima - knjigama, monografijama i člancima koje su pisali sami učesnici događaja, te materijalima uglavnom izdanim do 90-tih godina XX vijeka. Takođe smo prikupili fotografije više desetina boraca, kao i slike spomen-ploča i druge dokumentacije.

Partizansko spomen-groblje je prepuno fascinantnih priča koje vrijedi ispričati i na koje vrijedi podsjetiti čitaoce. Radi se o važnim događajima iz istorije Mostara, kao i pričama o opštim ljudskim vrijednostima - drugarstvu, solidarnosti, upornosti, požrtvovanosti i junaštvu, te stradanju i borbi u vremenu koje je bilo teško za cijeli svijet.

Te priče nam otkrivaju da na Partizanskom svoje spomen-ploče imaju i civili - antifašisti nastradali u koncentracionim logorima, tek stasali mladići regrutovani po oslobođenju Mostara koji će poginuti u završnim operacijama za oslobođenje, da je Stara gimnazija dala preko 50 đaka i profesora u NOB i slično. Tu su i brojne druge priče, poput:

Tri mostarska pilota

Mostarski medicinari

Boračke porodice

Pogibija profesora i njegova dva đaka na Sutjesci

Mostarke u logorima

Radojka Raca Gnjatić Ivanišević - "Junakinja sa naslovnice"

... i brojne druge biografije koje smo za početak obradili u rubrikama (ne)ispričano sa Partizanskog, Tragom (pred)ratnih fotografija i Izdvajamo.

Ovaj projekat je tek na početku, odnosno u planu je da nastavimo sa sakupljanjem novih podataka, slika i dokumentacije, kao i porodičnih priča. Na sajtu pozivamo posjetioce na saradnju i nadamo se da će s vremenom početi i sami da nam šalju dodatnu informaciju. Rado ćemo nadopunjavati biografije palih boraca na osnovu porodičnih podataka. Stoga bi bilo dobro pozvati i vaše čitaoce da nam šalju materijal, ukoliko im se ova inicijativa dopadne.

Pozivamo vas, i kolege sa drugih medija, blogova i publikacija da nam šalju članke i svoja istraživanja koja bismo rado objavili ili prenijeli iz originalnog sajta.

Redakcija: partizansko.info