(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu žurnal.ba, dana 25. novembra 2019. godine, autor je Marko
Tomaš)
Nema tako boljeg dokaza za nepokretnost
i truljenje BiH od Partizanskog groblja, jer ovo što se tom
spomeniku kontinuirano događa pokazatelj je da se u BiH ništa pod
milim bogom ne mijenja. A upravo je to interes BH političkih elita.
Mrzite se dok se lešina od grada i zemlje sama od sebe ne raspadne
Katkad me više čudi zgražanje nad
nekim stvarima nego sami događaj koji zgražanje izaziva.
Postoje događaji koji već dugi niz
godina imaju jasne pravilnosti. Evo, recimo, kontinuirano
devastiranje Partizanskog spomen groblja u Mostaru jedna je od stvari
koja se uvijek događa prije najavljenih posjeta određenih
delegacija tom spomen parku. Partizansko groblje tako je
postalo neka vrsta medija putem kojeg se odašilju poruke političkim
neprijateljima. Tim kontinuiranim čerečenjem Partizanskog groblja
ono se sve više udaljava od svojeg spomeničkog značenja i postaje
tek puki kamen kojim se suprotstavljene političke struje nabacuju
inateći se jedna drugoj u pokušaju da, prosto, zapišaju teritorij
grada Mostara i obilježe određenim nacionalnim predznakom.
Kad se svijetla ugase
Partizansko groblje u Mostaru nalazi se
na listi nacionalnih spomenika i za njegovo odražavanje i obnovu, s
obzirom na kategorizaciju, zadužena je Vlada Federacije. Do prije
nešto više od godinu dana ovo spomen područje bilo je pod nadzorom
kamera, noću osvijetljeno, a osiguravali su ga i zaštitari. Kada je
ugovor sa zaštitarskom agencijom istekao kamere su pokupljene, a
zaštitari su napustili prostorije u kojima su nadgledali video
nadzor spomenika.
Čim su svjetla na Partizanskom ugašena
nije trebalo dugo da građani Mostara ponovno na to mjesto počnu
odlagati smeće. Trava na terasama na kojima su položene spomen
ploče opet je podivljala i stvari su se vratile manje-više u stanje
u kojem je spomenik bio prije njegovog čišćenja i saniranja.
Spomenik, dakle, nije u potpunosti obnovljen i konzerviran, on je bio
samo očišćen i kozmetički uređen, a stvarna obnova ostavljena je
za neka bolja vremena koja u BiH nikako da dođu.
Razbijanje spomen ploča i njihovo
razbacivanje ipak se nije dogodilo sve do ovog vikenda. Više je od
godinu dana prošlo otkad je Partizansko prepušteno na milost i
nemilost sada već poslovičnoj nebrizi Mostaraca za vlastiti okoliš.
Svo to vrijeme nitko nije dirao spomen ploče na groblju. Čekala se,
dakako, prava prigoda. Ona je, eto, došla nešto malo više od
godinu dana nakon abortiranih bosanskohercegovačkih izbora i više
od godinu dana, ponavljam otkad je zaštitarska agencija s kojom nije
produljen ugovor o suradnji napustila Partizansko groblje.
Kao i obično, Partizansko je, dva dana
pred obilježavanje Dana državnosti BiH, ponovno postalo nekom
vrstom političke oglasne ploče preko koje se političkim
neistomišljenicima šalje poruka kako na ovo mjesto nisu dobro
došli. Ako ovaj spomenik gledamo kao metaforu cijelog Grada onda je
valjda jasno da se time poručuje da u našem malom gradu ima mjesta
samo za ljude s određenim, vrlo specifičnim političkim
svjetonazorom.
Oglasna ploča mržnje
Ratno nasilje u Mostaru simbolički i
jeste krenulo s Partizanskog groblja. Od tada je ovo spomen područje
pretvoreno u oglasnu ploču za isticanje mržnje i nesnošljivosti.
Dojma sam da za sam spomenik nije briga ni ljude koji ga uporno
devastiraju pred svaki najavljeni organizirani posjet, niti ljude
koji to područje koriste za sve nesuvislije mitingovanje. Tako, eto,
svatko na svoj način pljuje po samoj suštini tog spomenika koji bi
trebao služiti kao opomena i podsjetnik na to kako organizirano
ljudsko zlo ubija našu mladost a s mladošću i budućnost, ne samo
Mostara nego i bilo kojeg drugog grada na svijetu. Spomenik je to
koji ne bi nikome trebao služiti za političko inaćenje pogotovu
ako uzmemo u obzir sve agresivnije istupe onih koji se, navodno,
zalažu za tzv. suživot i vrijednosti za koje su se borili ljudi
čija imena stoje uklesana u spomen ploče na Partizanskom groblju.
Ljudi nikako da shvate da na istupe političkih imbecila ne treba
reagirati istim sredstvima jer će tako i vlastito djelovanje
vremenom izjednačiti sa onima koji su im nominalni politički
neprijatelji. Prijetnje samoorganiziranjem i poduzimanjem zna se
kakvih mjera nisu ništa drugo do režanje i zveckanje oružjem.
Iskreno, meni je potpuno svejedno pod
kojim simbolom maršira mržnja. Znam da je ona nešto čega bi se
trebali riješiti ukoliko itko više uopće gaji ikakvu nadu da do
bilo kakvih promjena u BiH može doći bez ponovnog ubijanja i
istrebljivanja drugih i drugačijih.
Grad zatrovan mržnjom
Mostar je grad zatrovan mržnjom.
Dapače, već je odavno doživio sepsu. Sve su mu vitalne funkcije
otkazale i onako kako je Partizansko bilo spomenik ljudima koji su se
borili za oslobađanje Mostara tako je današnji Mostar postao tek
nadgrobna ploča Gradu koji je nekada stajao na tom mjestu. Ljudi tu
nisu ništa više nego bakterije koje mržnjom rastaču lešinu pod
tom nadgrobnom pločom. Oni kojima mržnja nije pogonsko gorivo
kolateralna su šteta, životare zatrpani u toj grobnici. Kada kisika
nestane i oni će se ugasiti i postati dio tame koja prijeti postati
vječnom.
Mostar je i metafora Bosne i
Hercegovine. Pa se dobro zamislite kuda zemlja u kojoj ni više od
godinu dana od izbora nije došlo do uspostavljanja svih razina
vlasti. Ne liči li sad već i cijela BiH pomalo na Mostar, grad
čijih se posljednjih lokalnih izbora ne sjećaju djeca rođena u
ovom stoljeću? Sepsa se širi i o tome bi trebali razmisliti svi oni
koji se smatraju dobronamjernima ali od drveta ne vide šumu pa
nikako da osvijeste da i njihovo djelovanje u ovim okolnostima samo
dodatno doprinosi daljem održavanju stanja truljenja koje je sve
nepodnošljivije za život.
Jasno je svima da devastiranje
Partizanskog groblja može zauvijek prestati samo jednom političkom
porukom do koje nikako da dođe. A za to odgovornost snose svi
politički čimbenici u Mostaru. Teško je vjerovati da to čini
grupa neidentificiranih maloumnih huligana o svom trošku i za svoj
groš jer im je baš jako stalo do toga da prijete drugima i foliraju
kako su oni ti koji određuju tko se kuda smije kretati.
Jasno je da je to jedan od odraza
politike koju vode čelnici BiH Hrvata. Isto tako je jasno da takvi,
naizgled bezazleni, ideološki sukobi koriste i njihovim političkim
partnerima s bošnjačke strane. Mržnju treba održavati, a nema
jednostavnijeg načina od pljuvanja spomenika koji je za sve žive
politički i ideološki neupotrebljiv jer previše je tu onih drugih
sa sumnjivim imenima, a svi su ionako sahranjeni pod petokrakom.
Najbolji dokaz truljenja
Nema tako boljeg dokaza za nepokretnost
i truljenje BiH od Partizanskog groblja, jer ovo što se tom
spomeniku kontinuirano događa pokazatelj je da se u BiH ništa pod
milim bogom ne mijenja. A upravo je to interes BH političkih elita.
Mrzite se dok se lešina od grada i zemlje sama od sebe ne raspadne.
A to je konačni interes svih političkih struja u zemlji. Osim onih
naivnih političkih aktera i aktivista vrijednih iskrenog žaljenja.
Kao i obično oni će u cijelom procesu najviše patiti. Borit će se
i na koncu biti izdani od onih koji su s figom u džepu govorili kako
žele iz korijena promijeniti stvari.
Neki sam dan pravio spisak nasilnih
zločina koji su se u BiH dogodili u posljednjih nekoliko mjeseci.
Odustao sam jako brzo. Skoro trideset godina nasilje se u ovoj zemlji
brižno uzgaja kao jedini mogući model međuljudskih odnosa. Dugo je
u BiH vladala mučna pasivna agresija ispod koje je tinjala rastuća
mržnja koja polako počinje dobivati svoj pravi oblik. Ubojstva,
paljevine, pljačke, samoozljeđivanja, samoubojstva, tučnjave,
nasilje u obitelji u sve su većem porastu.
Kako rekoh, to je posljedica mržnje
koju se više ne da zatomiti. Od pasivne agresije koja je obilježila
vrijeme od 1995. godine ostala nam je samo agresija. Puštena da
vlada ulicama naših gradova, da nas dodatno zatruje i na koncu
pretvori u bijesne pse s kojima se ne može ništa drugo osim držati
ih u BH karantenu dok ne pomru. To je jedina promjena u BiH od rata
na ovamo, pasivna agresija postaje samo agresija, glupa, nedotupavna
manifestacija mržnje koja najviše štete prvo nanese onome koji je
osjeća a onda pokulja vani i krene uništavati sve oko sebe. Nema tu
nikakvog političkog programa. Samo destrukcija radi destrukcije.
Obična glupost koja nam na kraju svima ima doći glave.
Odavno sam se prestao zgražati.
Besmisleno je. Zdrav razum u BiH odavno ne pije vode. Samo vi i dalje
radite na vlastitoj propasti. Sijte mržnju umjesto ljubavi. Smrt
umjesto života. To ćete i požeti. Nitko tu ništa bolje nije ni
zaslužio s obzirom smo svi nasjeli na neku političku prevaru pa
uporno guramo tuđa kola uzbrdo misleći da time pomažemo sebi, da
smo nacionalno osviješteni, patriotski nastrojeni, na strani nekakve
povijesne pravde. Ali tako to biva kad se rodiš glup. To nije
operabilno pa ti ostane za cijeli za život.
(zurnal.info)
