Incident i sramni grafit na Partizanskom spomeniku u Mostaru pokvarili Februarsko slavlje

Na Partizanskom groblju u Mostaru danas je, prilikom obilježavanja 70 godina od oslobođenja grada od fašizma, došlo do incidenta, u kome je jedna osoba pogođena flašom, dok je na zidu na samom ulazu ispisan grafit: „Vaše zločince i zločine veličajte negdje istočnije“.

Nikad veći broj ljudi poslije rata nije prisustvovao obilježavanju 14. februara – Dana oslobođenja Mostara, koga su zajednički organizavali SABNOR Mostar i GO SABNOR BiH Sarajevo. Na svečano obilježavanje oslobođenja Mostara stigao je veliki broj antifašista iz raznih gradova BiH, kao i jedna grupa iz Slovenije.

Lijep utisak pokvario je incident na Partizanskom spomeniku, kada je bačena boca povrijedila jednog učesnika svečanosti. Policija je, kako se saznaje, uhapsila dvije osobe, osumnjičene za izazivanje incidenta. Nakon dolaska kolone građana, iz objekata na Starom Veležovom igralištu, okupljena grupa huligana upućivala im je pogrdne riječi. Kada su učesnici svečanosti došli na Partizanski spomenik da odaju počast poginulim mladićima i djevojkama Mostara, na ulazu ih je dočekao ispisani grafit „Vaše zločince i zločine veličajte negdje istočnije“.

Vrlo impresivno bilo je na trgu Musala, gdje su se prisutni upoznali sa tokom izvođenja završnih operacija za oslobođenje Mostara od fašista i domaćih izdajnika, a potom je na spomenik obješenim skojevcima Alici Rizikalu i Dragi Palavestri položeno cijeće.

Cvijeće je položeno i na spomenik ubijenim skojevcima u Liska ulici.

U sklopu obilježavanja 70. Godišnjice oslobođenja Mostara, u sali Pozorišta lutaka održan je okrugli sto o temi „Mostar danas, Slobodan grad ili grad ugušenih civilizacijskih vrijednosti“, te promocija knjige „Tišina poraženog grada“ Dragana Markovine.

(Novasloboda.ba)

Sa stranica požutjele štampe – Prije 70 godina

(Iz napisa nepoznatog novinara, list „Sloboda“, 1945.)

 

- prenešeno sa Abrašmedia -

 

Mostar slavi svoje oslobođenje

 

 

 

 

Veliki narodni zbor i defile trupa NOV

 

Poslije skoro četiri godine robovanja i junačke borbe protiv ugnjetača, Mostar je 20. februara, u slobodi, prvi put u svom postojanju, pozdravljajući oslobodioce, sasvim spontano i nedvosmisleno rekao svoju riječ. Mostar je gromoglasno i odlučno izrazio svoju vjernost narodnooslobodilačkoj borbi i novoj Jugoslaviji, i isto tako odlučno osudio izdajnike i reakcionare, neprijatelje naroda i narodne slobode.
(Iz napisa nepoznatog novinara, list „Sloboda“, 1945.)

U 10 sati prije podne skoro čitav grad je izašao na ulice da posmatra DEFILE TRUPA N. O. VOJSKE, da pozdravi vojsku osloboditeljicu. U ovom svečanom defileu, koji je prošao kroz čitav grad, učestvovale su samo neke jedinice 8. Korpusa. Na svečanoj tribini, podignutoj pred hotel „Bristolom“, nalazili su se generali drugovi Petar Drapšin i Vlado Šegrt, kao i načelnik štaba Hrvatske Pavle Jakšić, sa svojim štabovima, pored potpredsjednika ZAVNOBIH-a druga Avda Huma i člana predsjedništva ZAVNH-a druga Vicka Krstulovića, te mnogih drugih pretstavnika vojske, jedinstvenog NO fronta i narodne vlasti. Prolazeći pored ove tribine, vojska je pozdravljala prvoborce NO borbe, koji su, sa svoje strane, neprestano otpozdravljali. Naročito srdačno, spontanim i snažnim aplauzom i klicanjem, pozdravljalo je NO vojsku građanstvo Mostara. Građanstvo je imalo prilike da vidi proslavljene ratnike iz 1. Dalmatinske proleterske brigade, iz Jedanaeste Dalmatinske i 3. Prekomorske, i drugih čuvenih dalmatinskih brigada. Odlično opremljena vojska, a najviše brojna odjeljenja teške i lake artiljerije, te blindiranih kola i tenkova, ostavili su vanredan utisak na građane Mostara, kojima je neprijateljska propaganda sasvim drukčije predstavljala narodnu armiju.

Poslije podne, blizu 10.000 ljudi sakupilo se na trgu pred opštinom da saslušaju riječi svojih poznatih prvoboraca i najistaknutijih svojih sugrađana, rodoljuba. Povorke naroda, u prvom redu radništva, rano su počele pristizavati na zborište, noseći mnogobrojne transparente i zastave. Već prije 14 časova prostrani trg bio je potpuno ispunjen.

Veliki narodni zbor otvorio je jedan od najpoznatijih sinova slobodoljubivog Mostara, drug Salko Fejić, potpretsjednik NOF-a za Hercegovinu. On je istakao ulogu Mostara u NO borbi Hercegovine i izrazio uvjerenost u njegovo dosljedno i nepokolebljivo držanje u toku dalje borbe – u toku borbe za učvršćenje tekovina oslobodilačkog rata. Pošto je pozvao učesnike zbora da odaju poštu palim borcima, drug Fejić je dao riječ Danijalu Samokovliću, uglednom mostarskom građaninu, koji je ukratko srdačno pozdravio skupljeni narod i naglasio beskrajnu ljubav grada prema oslobodilačkoj vojsci.

Burno je pozdravljen od mase, govorio je zatim

Komandant 8. korpusa general-major Petar Drapšin.

On je, između ostalog rekao sljedeće:

„Krv koju su po ulicama Mostara prolili dalmatinski borci jeste još jedan dokaz da je bratstvo narodne Jugoslavije jedna stvarnost. Mi, dalmatinski borci, vratili smo hercegovačkim borcima onaj dug koji su oni nama učinili u borbama za oslobođenje Južne Dalmacije.“ Ističući rodoljubivost Mostara, odakle je i sam 1941. pošao u patizane, general Drapšin je zahvalio građanstvu na držanju u borbama za oslobođenje grada i na velikoj pomoći pruženoj trupama NO vojske i na kraju rekao: „Kada pitaju gdje je hrvatski narod, gdje su njegovi pravi sinovi, ja mogu, kao komandant 8. Korpusa, reći da su sinovi hrvatskog naroda – nasuprot izdajničkoj Pavelićevoj bandi i reakcionarnoj Mačekovoj kliki – u redovima NOVJ. Dalmatinski borci nikada neće zaboraviti oduševljenje i srdačnost koju su ovdje sreli i oni još jedanput obećavaju da će ustrajati u borbi do konačnog oslobođenja naše domovine“.

Uz veliko oduševljenje i poklike naroda, dobio je riječ potpetsjednik ZAVNOBIH-a,
Drug Avdo Humo koji je istakao da je naš pokret uspio i stekao toliki ugled u svijetu samo zato, što sa njim rukovode najbolji sinovi našeg naroda. „Nikada narodi Jugoslavije nijesu bili tako zabratimljeni, pod jedinstvenim vođstvom, kao u toku ove borbe. Radi toga smo i uspjeli da izvojujemo tekovine koje danas imamo, da savladamo nevjerovatne prepreke koje su nam stajale na putu. Ostao nam je još jedan front koga moramo savladati – privredni front. Taj front je težak, ali mi ćemo zajedničkim naporima ipak uspjeti da i njega savladamo. Naša Bosna i Hercegovina može da se izgrađuje, da se obnavlja i preporađa jedino kroz bratstvo i jedinstvo. Radi toga pitanje bratstva i jedinstva mora da postane pitanje našeg svakodnevnog života i napora. Radi toga je svaki onaj ko ometa bratstvo i jedinstvo neprijatelj naših naroda i njega treba uništiti“. Dalje je drug Humo rekao: „Nikada srpstvo nije bilo slobodnije kao danas, nikada hrvatstvo nije imalo slobode kao danas, nikada Muslimani nijesu bili slobodni i zadovoljni kao danas. Prvi put otkako postoji Bosna i Hercegovina našli su se braća po krvi i zajedničkom poslu. Neprijatelj je onaj koji govori da mi hoćemo da uništimo srpsko ili muslimansko ili hrvatsko ime. Sloboda vjere, sloboda savjesti i nacionalna sloboda, to su osnovna načela koja je postavio naš pokret u početku borbe i koja danas sprovodi“. Na kraju govora drug Avdo Humo rekao je: „Mostar je oslobođen i ostaće slobodan zauvijek. Na nama je da sve naše sposobnosti uložimo u izgradnji naše zemlje, da sve naše snage damo za pomoć naše vojske, kako bi još porobljeni krajevi naše domovine bili što prije oslobođeni“. Poslije druga Huma, čiji je govor izazvao burna odobravanja, govorio je:

General-major Vlado Šegrt, komandant 29. divizije.
Dugotrajno i srdačno pozdravljen, general Šegrt je rekao: „Mi Hercegovci sa punim pravom možemo da kažemo da je naš dragi Mostar među prvim gradovima naše Nove Jugoslavije. To je on dokazao još 1941. Tada je Mostar poslao svoje najbolje sinove u oružane odrede, i stvorio prvi partizanski odred u Hercegovini. Kroz blizu četiri godine borbe, Mostar je dao stotine svojih najboljih sinova za oslobođenje Jugoslavije, na čelu sa Mujom Pašićem, Karlom Batkom i dr. Mujićem. Drug Šegrt je zatim istakao ulogu mostarskih boraca u stvaranju 10. Hercegovačke brigade i u njenim slavnim pobjedama po Bosni i Hercegovini, a zatim ulogu Mostarskog bataljona u toku Pete neprijateljske ofanzive. Napominjući da su sinovi Mostara svojom hrabrošću i odlučnošću uvije služili kao primjer, general je završio govor pozvavši rodoljubivi Mostar da nastavi putem njegovih najboljih sinova koji su dali svoje živote za slobodu domovine.

Dr. Cvitan Spužević poznati rodoljub i ugledni Hrvat Hercegovine, duboko ganut rijetkim slavljem koje je Mostar doživio, u svome govoru naročito je podvukao zahvalnot koju narodi Hercegovine duguju oslobodiocima Mostara, a zatim oštro napao i osudio protivnarodni rad hrvatskih reakcionara koji se kupe oko izdajnika Mačeka. Poslije njega, govorio je pretsjednik Oblasnog NOO za Hercegovinu.

Pop Novak Mastilović
On je naročito istakao nesalomivu vezu naših naroda sa bratskim sovjetskim narodom i njegovom vojskom, a zatim se osvrnuo na ulogu srpskog naroda u ovoj NO borbi i u razbijanju zavjereničkih izdajničkih planova kralja Petra. Na kraju je pretsjednik Mastilović pozvao narod Mostara da se svrsta u bojne redove da pođe putem Jedinstvenog NO fronta.

Poslije pretstavnika savezničke misije pri 8. Korpusu, koji je pozdravio takođe okupljeno građanstvo, govorila je drugarica OLGA MARASOVIĆ – DANILOVIĆ, član ZVNOBIH-a. Ona je podvukla junačko držanje žena Mostara u trogodišnjoj borbi i pozvala građanke i građane Mostara da napregnu sve snage za pomoć fronta.

Zatim je govorio ispred antifašističke omladine drug BRANKO KOVAČEVIĆ, koji je naveo niz svijetlih primjera iz borbe mostarskih omladinaca, pozivajući omladinu Mostara da pođe njihovim putem. Na kraju je prisutne pozdravio i
Pukovnik Vicko Krstulović, član Pretsjedništva ZAVNOBIH-a i poznati prvoborac hrvatskog naroda. On je Mostarcima čestitao veliki dan njihovog oslobođenja i ukazao na nerazdvojno bratstvo narada Bosne i Hercegovine i naroda Hrvatske u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji, koje je iskovano kroz ovu borbu.

Zaključujući zbor, drug Salko Fejić predložio je narodu da se uputi pozdravna depeša Maršalu Titu, AVNOJ-u, ZAVNOBIH-u i glavnom odboru NOF-a za Bosnu i Hercegovinu, što su prisutni jednoglasno i oduševljeno usvojili.

 

Izvor: „Za pobjedu i slobodu“, Mostarska operacija, govore učesnici, Okrugli sto, 13. fabruar 1985.

 (AbrašMEDIA)

 

Bezobzirne ofenzive na tekovine NOB-a

(prenešeno sa Abrašmedia)

 

SABA Hrvatske povodom 70. godišnjice oslobođenja Mostara: Bezobzirne ofenzive na tekovine NOB-a su zloguka i suluda fobija kvazi-povjesničara
 

 

 

 

Obzirom da brojne "nevladine udruge" potpomognute lokalnim političarima, nostalgičnim za vremenima tzv. NDH, obilježavaju stratišta ustaša i njihovih pomagača i to u vrijeme godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske oglasio se priopćenjem za javnost koje prenosimo u cjelosti:

 

Povodom 70. obljetnice oslobođenja Hercegovine, sa glavnim gradom Mostarom, pod nazivom „Mostarska operacija“, u periodu od 6. do 14. veljače 1945.g., u kojoj su sudjelovale 3 (9., 19. i 26.) divizije 8. Dalmatinskog proleterskog korpusa zajedno s 29. Hercegovačkom divizijom s oko 40.000 boraca, naspram oko 20.000 neprijateljskih vojnika (njemačkih, ustaško-domobranskih i četničkih), s pijetetom se sjećamo 450 poginulih i 1.417 ranjenih dalmatinskih boraca i 80 poginulih i 227 ranjenih pripadnika Hercegovačke divizije.

 

Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, povodom te velike pobjede nad neprijateljskim oružanim snagama, uputio je čestitku 8. Dalmatinskom korpusu 15. veljače 1945.g.u kojoj između ostalog piše: „…krv Dalmatinaca prolivena na ulicama glavnog grada Hercegovine još više će cementirati snagu i veličinu naših naroda. Čestitamo junačkim borcima na ovako velikom uspjehu sa čvrstim uvjerenjem da ćete u narednim bitkama za potpuno oslobođenje naše Domovine zadati neprijatelju još teže udarce…“

 

Bezobzirne ofenzive na tekovine NOB-a koje se u posljednjih tridesetak godina, u govornom i pisanom obliku, prezentiraju javnosti nisu ništa drugo nego zloguka i suluda fobija kvazi-povjesničara i politikanata.

 

Predsjedništvo Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije

 

 

 

(AbrašMEDIA)

Oni su pobijedili smrt

uz 14. februar - Dan oslobođenja Mostara

(prenesono sa bloga "Iz istorije Mostara i Hercegovine")



Oni su pobijedili smrt

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjižice “Partizanski spomenik u Mostaru” koja je objavljena 10. februara 1980. godine.

            Vodeći borbu protiv kapitalističke eksploatacije i nacionalnog porobljavanja, Komunistička partija Jugoslavije, odmah po završetku Prvog svjetskog rata počela je razvijati slobodarsku, revolucionarnu svijest radnih ljudi grada Mostara. Iako stalno izložena teškim udarcima protivnarodnih režima, mostarska partijska organizacija je sve više izrastala u istinskog zaštitnika interesa radničke klase, u njenu rukovodeću političku snagu. Ona je, na primjerima praktične borbe za prava čovjeka, stekla ugled i podršku među radnicima organizovanim po sindikatima i ličnim primjerima komunista vršila snažan uticaj na ostali dio slobodarskog stanovništva. Poslije velikih hapšenja 1929., 1932. i 1940. godine nekoliko desetina komunista Mostara prošlo je kroz robijašnice i koncentracione logore stare Jugoslavije, da bi se ti ljudi prekaljeni vratili u borbene redove svoje Partije i nastavili revolucionarnu aktivnost. Tu i jesu oni duboki korijeni revolucionarne tradicije ovoga grada.

            Slobodarski grad se pripremao za predstojeće dane. Partijska organizacija i Savez komunističke omladine Mostara, idejno vaspitajući svoje članove za velike zadatke, istovremeno su politički aktivirali široke mase gradskog stanovništva koje su sa radničkom klasom na čelu sačinjavali jedinstven, rodoljubiv, oslobodilački front grada. Masovne demonstracije, štrajkovi, prvomajske proslave, zajednički izleti radnika i omladine, sve življa aktivnost po školama, radničkim i drugim sportskim organizacijama, bibliotekama, aktivnost u kvartovima (mahalama), u sindikatima, među naprednom inteligencijom - to su bile potvrde i izraz spremnosti naroda ovoga grada da bez kompromisa, odlučno i s vjerom u pobjedu uđe u dane sudbonosne za našu zemlju. Taj revolucionarni talas zapljusnuo je sve druge dijelove Hercegovine. Plemenite ideje čiji su nosioci bili komunisti zračile su daleko uokolo, a grad je i dalje ostao najbudniji stražar u tim revolucionarnim danima.

            Pošto je Partija pravovremeno signalizirala opasnost od rata, on nije bio nikakvo iznenađenje. Članovi Partije i Skoja u toku aprilskog rata javljali su se u dobrovoljce. Mjesni komitet je tada poslao svoju delegaciju kod komandanta armije generala Jankovića sa zahtjevom da se puste zatvoreni komunisti i radnici i da se da oružje rodoljubima za borbu protiv ustaša. Delegaciju je odbio načelnik štaba general Glišić. Za koji dan komandant armije bez borbe predaje čitavu armiju ustašama.

            U novonastaloj situaciji Partija odmah daje direktivu komunistima i članovima Skoja za prikupljanje oružja koje je ostalo iza rasula jugoslovenske vojske. Na tom poslu su se naročito istakli članovi Skoja. Zahvaljujući toj akciji, svaki borac koji je iz Mostara otišao 1941. godine u partizane bio je naoružan.

            Uprkos nezapamćenom teroru koji je vladao u gradu, Partija se pripremala za oružani ustanak. Održano je nekoliko sastanaka i savjetovanja Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i rastureni su prvi leci u kojima se narod pozivao da se, u svom jednodušnom otporu okupatoru, okupi oko Komunističke partije Jugoslavije. Sredinom jula 1941. godine formiran je Oblasni vojni štab za Hercegovinu, a 17. jula pokušava da iz Mostara izađe prva grupa od 21 člana Partije da bi pomogla organizovanje ustanka u istočnoj Hercegovini.

            Dugogodišnje revolucionarno iskustvo omogućuje partijskoj organizaciji u Mostaru da se relativno brzo prilagodi novim uslovima svoga grada. Ona se orijentiše na glavni zadatak - mobilizaciju svih snaga za oslobodilački rat.

            I pod najtežim uslovima ilegalnog rada, izložena udarcima najgrubljeg okupatorskog terora, partijska organizacija u Mostaru je postojala i radila za cijelo vrijeme okupacije. Svakodnevno odašiljanje novih boraca u partizane, uspješno organizovanje diverzija, sabotaža i atentata, skrivanje ilegalaca, snabdijevanje boraca sanitetskim i drugim materijalom, razvijanje najšireg političkog rada u masama, izdavanje i rasturanje biltena, letaka i ostalog propagandnog materijala, jednom riječju aktiviranje svega što je rodoljubivo i spremno za borbu - sve je to djelo komunista grada Mostara.

            Ugled Partije iz dana u dan sve više raste, jer su građani uviđali da je ona, u najpresudnijim časovima naše istorije, jedina snaga koja organizuje i vodi borbu protiv okupatora.

            Partija je sve više ljudi angažovala na raznim akcijama. Čitavi kvartovi bili su partizanski raspoloženi. Iz grada su neprekidno odlazili borci u partizane. Već u septembru 1941. godine, uz pomoć komunista koji su izašli iz Mostara, formiran je Konjički bataljon sa preko 150 boraca. Nepokoreni Mostar je stalno slao svoje sinove i kćeri da se s puškom u ruci bore protiv okupatora. Preko 700 njih dalo je svoje živote u velikom oslobodilačkom ratu. To su zaista najdirljivije i najljepše stranice istorije ovog grada. One govore o snazi i jedinstvu građana ovog grada i njihovoj nepokolebljivoj vjeri u sigurnu pobjedu narodne revolucije.

            Nošena plemenitim idealima svoje Partije, omladina je predstavljala najborbeniji odred narodnooslobodilačkog pokreta u gradu. Ona je u svaku akciju srčano utkivala svoj mladalački zanos i bez kolebanja i straha izvršavala i najteže zadatke. Ni najsurovije prijetnje, ni stalni teror nisu ni jednog momenta pokolebali odlučnost omladine, a naročito Skoja.

            Moglo bi se navesti bezbroj primjera koji osvjetljavaju revolucionarni lik ove omladine. Njeni podvizi su primjer neustrašivosti. Atentate na ustaške zlikovce …,  četničke izrode …,  talijanske oficire, ustaške agente …,  mnoge sabotaže i diverzije, rasturanje letaka i pisanje parola - bez bojazni i dvoumljenja izvodili su mladi komunisti.

            I okupatori, kao i domaći izdajnici, zabilježili su, ne bez straha, te akcije i podvige. Tako se, na primjer, iz izvještaja Državnog izvještajnog ureda u Mostaru, upućenog u Zagreb, može pročitati:

            >>Danas ujutro u čitavom gradu su osvanuli veliki protuosovinski natpisi. Natpisi su veliki na mjestima po pola metra, pa čak i po jedan metar. Pisani su masnom crvenom bojom i vrlo lijepim čitkim slovima. Natpisi se nalaze na skoro svim većim kućama u gradu jednako u središtu kao i na periferiji grada, tako da svugdje, kudgod se okrenete možete čitati ove natpise: “Smrt fašizmu!”, “Živjeli partizani!”, “Živjela Sovjetska Rusija!”, “Živio Tito!”, “Dole NDH!”, “Smrt ustašama!”  Natpisa ima u tolikom broju da već ljude hvata jeza gledajući na svakoj kući slova velika po 1 metar sa ovakvim sadržajem.<<

            Okupator i domaći izdajnici nisu se zadržavali na konstatovanju tih nimalo prijatnih činjenica. Njihov strah se pretvorio u svakodnevne bjesomučne odmazde i divljanja. Međutim, takvi postupci stvarali su od rodoljuba heroje, i to ne samo na oslobođenoj teritoriji i u akcijama u gradu nego i u tamnicama koje su stalno punjene novim patriotima. Bezbrojni su primjeri herojskog držanja građana ovog grada pred okupatorskim, ustaškim i četničkim krvnicima. Niko od njih nije tražio milost, niti se pred neprijateljem pokolebao u pravednosti stvari za koju se bori. Dovoljno je sjetiti se herojskog držanja dvojice sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Mostar Jusufa Čevre i Ljube Brešana, zatim uhvaćene partizanke Race Ivanišević, pa omladinaca Drage Palavestre i Alije Rizikala i bezbroj drugih koji su prkosili gledajući smrt u oči, pa da pred našim očima osvježimo koliko krvavu toliko i blistavu dramu junaka koji su žrtvovali sebe u borbi za slobodnu domovinu.

            Mnogobrojnim pojedinačnim podvizima i herojstvima pridružuje se i nezaboravni revolucionarni podvig cijelog grada - iscrpljeni i premoreni borci Mostarskog bataljona poslije bitke na Sutjesci našli su svoje sigurno utočište u njemu, bez obzira na policiju, gestapovce i okupatorsku vojsku. Smještaj tih boraca, koji su nakon oporavka nastavili oružanu borbu, organizovala je partijska organizacija, a rodoljubi su ih primili u svoje stanove, iako su bili duboko svjesni da se zbog toga izlažu smrtnoj opasnosti - i oni i njihove porodice. To je mogao učiniti samo grad heroj.

            Partijska organizacija je u svim poduhvatima u toku rata imala snažnu podršku među ženama. One su se posebno isticale u sakupljanju pomoći za partizane i porodice boraca, a naročito u sklanjanju ilegalaca kojih je uvijek bilo u gradu. U srca žena-majki bila je duboko urezana ljubav prema borbi koju su vodili njihovi sinovi i kćeri. One su još 1941. godine svojim masovnim učešćem u demonstracijama žena Mostara izrazile solidarnost sa borbom koju je vodila Partija.

            Zamašne akcije u gradu i na oslobođenoj teritoriji nisu se mogle zamisliti bez stalne i organizovane propagande. Štamparija, koja je neprekidno u toku rata radila u Mostaru, bila joj je snažan oslonac. Ona je bila živa veza sa hiljadama ljudi u gradu i van njega. Svakodnevni bilteni koji su štampani u toj štampariji bili su jedine novine kojima su građani vjerovali. Pored letaka, biltena, brošura i ostalog materijala, u njoj se štampala i Istorija SKP(b). Osim toga, u toj štampariji rađeni su i leci na talijanskom jeziku namijenjeni okupatorskim vojnicima.

            Mostar, stalno budan i spreman na akciju, dočekao je raširenih ruku svoje oslobodioce. U njemu je u zajedničkoj borbi iskovano i odnjegovano bratstvo i jedinstvo naroda nadahnutih ponosom zbog izvojevane slobode i svoje blistave prošlosti.

            Dugogodišnja revolucionarna borba i iskustvo radničkog pokreta, snaga i uticaj Komunističke partije s drugom Titom na čelu, spremnost i sposobnost komunista da organizuju i povedu oružanu borbu protiv fašističkog okupatora i domaćih izdajnika, učinili su da se Mostar odmah opredijeli za narodnooslobodilački pokret Jugoslavije.

            Svjestan da se tom borbom ne istjeruje samo okupator iz naše zemlje, već da borba istovremeno predstavlja odlučujuću bitku i za promjenu društvenog sistema, bitku za socijalističko društvo, Mostar se povezao u jedinstven borbeni front i ostao cijelog rata značajno i čvrsto revolucionarno uporište.

            Radnici, intelektualci i seljaci svrstali su se zbratimljeni u redove revolucije bilo kao ilegalni radnici u gradu ili kao borci Mostarskog bataljona i drugih partizanskih odreda i brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Zbog toga su hapšeni, protjerivani u logore, strijeljani, vješani, masakrirani, ili su herojskom smrću ponosno ginuli na ratištima. Ovi ljudi, dali su svoj život za novi zajednički život u samoupravnoj socijalističkoj zajednici, zemlji ravnopravnih i zbratimljenih naroda i narodnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

            Mostar je pred Drugi svjetski rat imao osamnaest hiljada stanovnika, a u narodnooslobodilačkom ratu aktivno je učestvovalo blizu šest hiljada, dakle, svaki treći stanovnik.

            Mostar je u narodnooslobodilačkom ratu dao preko sedamsto i pedeset palih boraca, uglavnom mladića i djevojaka, trinaest narodnih heroja, i više od hiljadu žrtava fašističkog terora.

            Svaki deseti Mostarac nije dočekao slobodu.

            Slijedi lista imena 13 palih narodnih heroja Mostara po abecednom redu prezimena:

            - Mladen D. BALORDA (1921. - 1943.); poginuo na Ovojcima

            - Karlo V. BATKO (1907. - 1943.); poginuo u Konjicu

            - Ljubo B. BREŠAN (1913. - 1943.); poginuo na Ovojcima

            - Leo F. BRUK (1911. - 1943.); poginuo u Čelebićima

            - Adem I. BUĆ (1914. - 1943.); poginuo u Sarajevu

            - Jusuf M. ČEVRO (1914. - 1941.); poginuo u Mostaru

            - Mustafa A. ĆEMALOVIĆ (1923. - 1943.); poginuo u Mostaru

            - Rifat H. FRENJO (1923. - 1943.); poginuo na Sutjesci

            - Mithad H. HAĆAM (1917. - 1942.); poginuo na Konjuhu

            - Dr. Safet I. MUJIĆ (1908. - 1942.); poginuo u Zabrđu

            - Šefik O. OBAD (1923. - 1943.); poginuo na Sutjesci

            - Ahmet S. PINTUL (1922. - 1943.); poginuo na Džepi

            - Hasan S. ZAHIROVIĆ (1919. - 1943.); poginuo na Kobiljoj Glavi

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU

sa bloga By MosHer:

05 February 2015

U Susret Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

Preuzeto iz RADOVIĆA SOKAKA:  http://radovicasokak.blogspot.com/2011/02/u-susret-danu-osloboenja-mostara-na.html

U Susret  Danu Oslobođenja Mostara: NA PARTIZANSKOM GROBLJU (Ognjen Pudar)

Ovu priču poklanjam gradu moje mladosti za njegov praznik
Kad je u pitanju spomenička arhitektura mnogi Mostarci s ponosom ističu da imaju najljepše Partizansko groblje u cijeloj Jugoslaviji. U principu oni smatraju, za sve u Mostaru, da je najviše, najbolje, največe, najljepše, pa bilo šta da je u pitanju. Ovaj put i mnogi ljudi od struke smatraju da su Mostarci i više nego u pravu kad je u pitanju Partizansko groblje, te da svaki onaj putnik namjernik koji dođe u Mostar ni u kom slučaju nebi smio da ga ne posjeti. Smješteno je sa lijeve strane ulice, na istočnoj padini jednog brežuljka[1], negdje po prilici na pola puta između rondoa i zapadne kapije Zapadnog logora. Sa mnogo simbolike umjetnik[2] je uspjeo da prikaže strahote rata, ali i da život ide dalje.
Neki ljudi, njih dvadesetak, borci proteklog rata, došli su tek danas da se oproste od dvojice svojih ratnih drugova i da polože cvijeće na kamene cvijetove na kojima su njihova imena zapisana, jer do nedavno se nije ni znala šta se s njima desilo prilikom oslobađanja Mostara. Kiša koja je do malo prije padala prestade, čak se i oblaci malo razmakoše, ukaza se plavetnilo mostarskog neba, a sunce obasja taj dio Mostara i malo duže se zadrža na jednoj od onih terasa sa kamenim cvijetovima kao da prisluškuje šta preživjeli pričaju mrtvima, a onda i ono ponovo ode da i na neka druga mijesta malo zaviri. U gotovo bolnoj tišini, preživjeli borci podnose raport svom komesaru i svom ratnom drugu. Nečim se hvale, na nešto se žale, a ovo što slijedi je priča koju sam od njih čuo, pa po sijećanju napisao 14. februara dvije hiljade i sedme godine negdja oko podne po sunčanom, malo vjetrovitom danu, na jednom kamenu sjedeći, odmah ispod Fortice.
Da se ne zaboravi.

MIRIS MOSTARA 11.02.'45. OKO IZLASKA SUNCA I NEŠTO KASNIJE

Več nekoliko dana smo u stalnom pokretu. Naša „HERCEGOVAČKA UDARNA BRIGADA“ baš je udarna. Udaraju po nama, ama i mi svojski udaramo po njima. Vidi se da je kraj blizu, ali ne daju se Švabe, mater li im Švapsku. U toku su završne operacije neke veće akcije, ali nam ovi iz štaba još uvijek ne govore šta je u pitanju. Bio sam ubijeđen da je to Mostar, a od jutros sam siguran u to.
Negdje smo visoko u planinama. Dan je osvanuo bistar; bez jednog jedinog oblačka. Tamo gdje ga je rano jutarnje sunce dokačilo snijeg se iskri i sve više, kako se sunce diže, počinje da blješti, a lagani vjetrić donosi neki sve jači miris koji budi davno zapretena sijećanja. Bljesak prepoznavanja je izrazito bolan. To je nešto što se jednostavno neda riječima iskazati. Punim plučima uvlačim u sebe vazduh i miris Mostara, koji je sad toliko jak da imam utisak da sam več na po' Kujundžiluka i da čujem, još uvijek snene, zvukove grada koji se polako budi.

Halo Mostarčanine, viče komandantov kurir prekidajući moja razmišljanja.
Ne kaže se, bolan, Mostarčanin nego Mostarac.
E to sada i nije važno. Ti znaš da se o tebi radi, ja znam da se o tebi radi, a i komandant i komesar znaju da se o tebi radi, što je u svakom slučaju najvažnije. Hajde požuri. Komandant te hitno zove.
Pogledam uz sebe i niz sebe, namjestim Titovku, popravim uniformu, poravnam opasač i put pod noge. Komandant zove.
A stigao si. Sad ću ja, samo da nešto završim.
Sjedam na neki panjić pored ognjišta. Obazirem se oko sebe. Nevelika pastirska koliba, silom prilika, postala je komandno mijesto štaba brigade. Na svima se vidi neka užurbanost i napetost prepuna nepokolebljive odlučnosti i ničim prikrivene radosti. Nakon nekog vremena komandant me pozva k sebi.
Šta misliš gdje smo?
Ne znam precizno druže komandante, ali bih po mirisu rekao da smo najdalje na dan, do dan i po hoda od Mostara.
Kakvom jadan mirisu?
Pa mirisu Mostara druže komandante.
Komandant poče da se smije.

Jes' u pravu si, blizu smo Mostara, ali mi to sa mirisom nije jasno.
E moj komandante. Vidiš u ovo doba godine kad je lijepo vrijeme i kad su tihe noći, puno prije zore osjeti se miris Mostarskog blata. Kad sunce izađe pridruži mu se miris isparavanja mokrog uglja sa rudnika, a malo kasnije osjeti se i dim iz ložione. Sve to prožima svježina Neretve i bistrina Radobolje, a ne smije se zaboraviti ni jedva zamjetan trag mirisa mora, kao ni blagi nagovještaj mirisa golog kamena koji se polako zagrijava. Kad tome dodaš miris sviježe prekopane zemlje po mostarskim bašćama, onda nije teško prepoznati da si blizu Mostara. Do sada nisam iz ovog pravca prilazio Mostaru pa ne znam tačno gdje sam, ali bih prateći miris do večeras stigao pravo na Musalu.

Zato mi i trebaš. Naše jedinice su več zatvorile krug oko Mostara. Mi, naša brigada, moramo večeras do 24,00 da zatvorimo sjeveroistočni dio. Ostavljamo im samo prolaz uz Neretvu. Ima Vas nekoliko Mostaraca koje sam rasporedio po jedinicama da budete vodiči čim izbijete na poznati teren.
Komandante a Mostar?
Mi ne ulazimo u Mostar. Idemo na sjever.
Daj mi neku prekomandu molim te. Za tri dana mi je sinu treći rođendan a još ga nisam ni vidio. Ne dozvoli da poginem a da ne znam ni kako izgleda.
Javi mi se sutra u 24,00. Do tada se čuvaj.
Švabe se izvalače iz Mostara pod borbom. Prethodnica, zaštitnica, pobočnice; drže gdje god mogu dominantne kote radi čuvanja ljudstva i tehnike. Ipak smo stigli na vrijeme tako da lijevom obalom Neretve ne mogu baš puno da se rašire. Čujem da su pokušali da se probiju i preko Nevesinja, ama i da su grdno nagraisali. Neka, tako im i treba. Kažu da je to bila komora, navodno samo oni koji nisu vični borbi. Pa šta ima veze. Jedan Švabo manje je jedan Švabo manje.
Halo Mostarčanine, zove te komandant odmah da dođeš.
Ti me u zadnje vrijeme nešto često prekidaš u razmišljanjima.
Hajde, hajde, trkom. Znaš da ne voli da čeka.
Opet sam kod komandanta.
U tri dana dva puta, obično se ne viđamo tako često.
Promjena naređenja. Ti i komesar idete odmah za Mostar. Možeš li ga što prije odvesti do jedne kuće što je vrlo blizu Carinskog mosta.
Ako smo tamo gdje mislim da bi mogli biti, za manje od dva sata izbićemo na meni dobro poznat teren. Nešto oko podne možemo biti na Fortici, pod uslovom da je naši drže. Poslije zavisi od situacije. Na Carini možemo biti za sat a možda ne uspijemo ni do noći da se spustimo.
Hajte, hajte i sretno vam bilo. Komesare čuvaj ga od brzopletosti. Treba da vidi sina. Sutra mu je treči rođendan a još ga nije vidio.
Nek' on mene dovede do Mostara, a ja ću njega napismeno, sve po protokolu, predati njegovoj boljoj polovici
Želje su jedno a mogućnosti drugo. Negdje oko četiri sata popodne, na mjestu gdje je danas mostarska željeznička stanica, tačno gdje je izlaz iz tunela, još uvijek sa puno svjetla (sunce još nije zašlo) tog lijepog februarskog dana punog svih mostarskih mirisa raznese ih obojicu švapska granata. Tu ih borci iz nekih drugih jedinica i sahraniše 14. februara kad su oslobodili Mostar i na sinov mu treći rođendan.
Počasni plotun, gromko izgovoreno: SLAVA IM, i to bi sve.

Niko ne bi da mu ženi i sinu javi da su poginuli, jer ga niko nije ni znao. Tek poslije mnogo godina odgonetnulo se ko je tu poginuo i ko je tu sahranjen, te im kosti prenesoše na predivno mostarsko „Partizansko groblje“. Žena mu i sin več godinama nisu više bili u Mostaru. Otišli za Njemačku jer nisu imali od čega da žive. Dobili tamo i državljanstvo pa u Mostar više i ne dolaze. Unučad mu imaju švapska imena, a miris Mostara ne prepoznaju niti im on nešto znači.
A miris Mostara je i danas divan, samo što se iz njega izgubiše neki karakteristični sastojci, a javiše se neki drugi koje sadašnje generacije odmah prepoznaju, a tako i treba da bude.
[1] Biskupova glavica, zemljište bilo vlasništvo biskupije i danas se oko toga mnoga koplja lome, ma to nije tema ove priče
[2] Bogdan Bogdanović
Iz zbirke priča o Mostaru i oko Mostara
Radni materijal, nije lektorisano

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Tekst koji ste upravo pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam ga objavio 15. februara 2011. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer

 

Program obilježavanja 70. godišnjice oslobođenja Mostara

 

 

 

Savez antifašista i boraca NOR-a, Gradski odbor Mostar, u subotu, 14. februara 2015. godine obilježiće 70. godišnjicu oslobođenja Mostara od fašizma.  Pozivamo sve građane Mostara i ljude dobre volje da nam se pridruže u mirnom i dostojanstvenom obilježavanju Dana oslobođenja grada od fašizma.

 

Program:

 

utorak, 10. februara 2015. u 19 sati

Galerija centra za kulturu grada Mostara - Otvaranje izložbe Monografske publikacije o Mostaru izdate u periodu 1995-2015, Izvadak iz porodične biblioteke Šemsudina Zlatka Serdarevića;

 

utorak, 10. februara 2015. u 19:15 sati

Galerija Centra za kulturu Grada Mostara - Predstava "Maslinova grana", autor: Amra Prutina, MTM 1974;

 

srijeda, 11. februara 2015. u 19 sati

Galerija Centra za kulturu Grada Mostara, Izložba slika članova Udruženja likovnih umjetnika Mostara "Voljenom gradu za 14. februar";

 

petak, 13. februara 2015. u 10 sati

Polaganje cvijeća na bistu narodnog heroja Ćimbe Ćemalovića, kod Osnovne škole u Donjoj Mahali;

 

petak, 13. februara 2015. u 11 sati

Polaganje cvijeća na bistu narodnog heroja dr. Safeta Mujića, u krugu Medicinskog centra "Dr. Safet Mujić", Južni logor;

 

subota, 14. februar 2015.

polaganje cvijeća: 10 sati na Musali; 10:45 sati na Partizanskom spomeniku; 11:30 sati na Spomen obilježju obješenim rodoljubima u Liska ulici; 12 sati Šehitluci;

 

subota, 14. februar 2015. - Pozorište lutaka Mostar u 13 sati

Okrugli sto o temi: Mostar danas, Slobodan grad ili grad ugušenih civilizacijskih vrijednosti;

Poslije okruglog stola promocija knjige "Tišina poraženog grada", autora Dragana Markovine

Autobus obezbijeđen sa polaskom u 10 sati sa Musale.

 

SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!

 

U Mostaru, 14. februara 2015. godine

GO SABNOR BiH, Sarajevo, Gradski odbor SABNOR Mostar

Mostarsko Partizansko groblje tema magistarskog rada

tekst objavljen u Oslobođenju, 01.02.2015.

 (prilog Rasid Babovic)

Andrew Lawler: Partizansko spomen groblje u Mostaru-pokazatelji deterioracije spomenika i njegovog okruženja

Redakciji nezavisnog internet portal Novasloboda.ba javio se Andrew Lawler, autor magistarskog rada na temu Partizansko spomen groblje u Mostaru sa tekstom napisanim na našem jeziku. Pismo prenosimo u cjelosti.
Magistarski rad Andrew Lawler-a (Ujedinjeno Kraljevstvo), rađen na Međunarodnom centru za konzervaciju „Raymond Lemaire” (RLICC), KU Leuven, Belgija.
Ova teza, rađena u akademskoj 2012/13. godini, pristupa pitanju (problematici) očuvanja/konzervacije Partizanskog spomen-groblja iz perspektive zakonodavstva i društva. Rađena je na principu poređenja s drugim partizanskim grobljima iz Bogdanovićevog opusa, koji se danas nalaze širom konstitutivnih zemalja bivše Jugoslavije.
U svrhu izrade teze, formiran je inventar Bogdanovićevih djela, koji dokumentuje lokaciju, vrijeme gradnje, opis izgleda svakog lokaliteta i ključne karakteristike, status pravne zaštite, trenutno stanje (uključujući i podatke o kasnijim intervencijama i restauratorskim aktivnostima), te aktivnosti posjetilaca na ovom lokalitetu (komemorativne i u slobodno vrijeme), kao i promocija lokaliteta od strane lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlasti.
Prikupljeni podaci pokazali su raznoliko tretiranje Bogdanovićevih spomenika u današnjem društvu, od onih koji su uništeni (Klis, Hrvatska), do onih koji predstavljaju spomenike od međunarodnog značaja i danas su uveliko promovisani (Jasenovac, takođe, u Hrvatskoj). Isti su iskorišteni za kreiranje sistema rangiranja za procjenu trenutnog stanja ovog spomenika, kombinujući ponderirane bodove u svrhu pravne zaštite, prezentacije javnosti (o cjelovitosti lokaliteta, cjelokupnom stanju i nivou održavanja), i vrijednost, kako za lokalnu, tako i za širu zajednicu.
Partizansko spomen-groblje imalo je slabe rezultate u ovoj analizi, zauzmajući 18. mjesto od razmatranih 22 spomenika. Istorija ovog spomenika i njegove okoline (na makro, mezo- i mikro skali) prikazana je detaljno, a dijeli se na nekoliko ključnih faza: dizajn spomenika i izrada, svečano otvorenje, upoteba Partizanskog spomen-groblja od 1965. do 1992.; istorija spomenika tokom rata 1992-95; poslijeratna situacija i buduće prognoze. Takođe je izvršena kompletna tehnička analiza ključnih problema u pogledu spomenika i njegovog očuvanja, koja identifikuje osam velikih problema, kao i nivo ozbiljnosti za svaki ponaosob, a u okviru sedam različitih prostornih celina. Nakon pomenutog, učinjen je i pokušaj da se odrede spomeničke vrijednosti ovog kompleksa u okviru društva i kroz zakone. Društvene vrijednosti su utvrđene putem internet upitnika, na što se dobilo 100 odgovora. Ovi odgovori su analizirani s ciljem utvrđivanja ponavljajućih tema i testiranja. Otkriveno je da su gotovo svi stanovnici Mostara obišli Partizansko spomen-groblje, iako su učestalost takvih posjeta, kao i povodi za posjetu veoma raznoliki. Iako većina ispitanika vidi postojanje ovog spomenika u pozitivnom svjetlu, najčešće ponavljana tema u odgovorima na ovo pitanje bila je u smislu ‘antisocijalnog ponašanja’ i ‘nemara’. Uprkos trenutnom stanju ovog spomenika, građani Mostara ga još uvijek vide kao simbol grada. Partizansko spomen-groblje se, takođe, sagledava i kao doprinos gradu, u pozitivnom i negativnom smislu; pozitivnom, kao kulturno dobro kojim se potvrđuje gradska baština i istorija, i negativnom preko svog nemara i antisocijalnim konotacijama koje umanjuju ugled grada. Rezultati gore pomenutog rada sažeti su u sintezi odnosa Partizanskog spomen-groblja i Grada Mostara (s posebnom pažnjom na potencijalne koristi za primarnu granu industrije grada – turizam) i kontekstu memorijalizacije u Bosni i Hercegovini i drugim državama bivše Jugoslavije. Tadašnju tezu zaključuje dodatno poglavlje, koje nadalje utvrđuje ključne oblasti za očuvanje i intervencije, kako bi se povećala održivost Partizanskog spomen-groblja kao spomenika, zelenog javnog prostora i ključnog arhitektonskog nasljeđa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Rad na ovoj tezi je, putem bespovratnih sredstava, omogućio Fond za stipendiranje „Thomas & Elizabeth Williams”, kome autor ostaje vječno zahvalan, a tezu je uspješno odbranio u Belgiji 5. septembra 2013. godine.
Ukoliko imate bilo kakvih pitanja, možete kontaktirati autora putem e-maila: andrewlawler06@googlemail.com

Slike:
1. Partizansko spomen-groblje nakon renoviranja 2005. godine (gore) i u junu 2012. (dole).
Fotografija: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, Bosna i Hercegovina (2005.) i Hywel Rhys Jones (2012.)
2. Spomenik nakon otvaranja 1965. godine.
Fotografija: Olga Milićević-Nikolić (1966.)
3. Nadgrobna ploča porušena vandalskim činom na Partizanskom spomen-groblju, januar 2013. (jedan od primjera).
Fotografija: Andrew Lawler (2013.)
Andrew Lawler