Ante Mušić Tuci, klesar iz Lumbarde: Radio sam na izgradnji Partizanskog spomen-groblja u Mostaru

20 pitanja za korčulanskog kamenoklesara Antu Mušića “Tucija“.

Za partizansko.info sa Antom Mušićem “Tucijem” razgovarali su: Roko Markovina, Selena Seferović, Dragoljub Batar i Zinaida Markovina. Razgovor zabilježio Roko Markovina. Fotografije: Dragoljub Batar.

Ante Mušić “Tuci” iz Lumbarde, kao tek svršeni klesar, radio je na izgradnji Partizanskog spomen-groblja u Mostaru početkom šezdesetih godina XX vijeka.

“Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku šezdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.“  Bogdan Bogdanović, odlomak

O IZGRADNJI SPOMENIKA

Kako je došlo do toga da se pozovu Korčulani za gradnju Partizanskog spomen-groblja? Jeste li se za ovaj posao dobrovoljno javili ili ste bili odabrani?

Poduzeće „Klesar“ sa otočića Vrnik, u blizini Lumbarde, javilo se na poziv, poslalo ponudu koja je bila prihvaćena i odabralo je najsposobnije, u koje je bilo sigurno da će taj posao dobro obaviti. Uz nas je bilo i nekoliko Dubrovčana, a zidarske radove je obavljalo neko poduzeće iz Hercegovine, mislim da su bili iz Posušja.

Pored majstora, Korčula je poslala i kamen za Mostar?

Korčulanski „meštri“ su bili na glasu kao kvalitetni za obradu kamena, a korčulanski (pogotovo vrnički) kamen je tradicionalno bio jako dobar i obradiv. Od njega su građene Aja Sofija i još mnogo zdanja u Carigradu, Veneciji, Dubrovniku i mnogim poznatim velikim mjestima. Tamo se prevozio poluobrađeni kamen, a vraćala se „savura“ (šljunak) istim brodovima i iskrcavao uz obalu u Lumbardi (Račišće).

Kamen za Partizansko se inače dovozio, pouobrađen, nešto sa Vrnika, ali je većina bila iz Hercegovine, sa područja između Metkovića i Čapljine, koliko se sjećam, a ne znam točno naziv toga područja, rukovodeći se onom starom klesarskom poslovicom: “Kamen gdje nikne – tu i obikne“. To je radi posebnoga utjecaja temperatura tokom godine, kiša, vlažnosti. Sve to utječe na trajnost kamena, posebno kod gradnje spomenika.

Na kojim dijelovima Partizanskog spomenika u Mostaru su Korčulani najviše radili?

Radili smo sve što je projektom bilo predviđeno. Stariji i iskusniji su radili složenije oblike, udubljene i ispupčene, te kamene ploče. A mlađi i neiskusniji su pisali slova i radili kvadratične i pravokutne oblike.

Radili bismo po 7-8 mjeseci u kontinuitetu. Bili smo složni i pomagali jedan drugome. Šalili smo se na naš, otočki, način.

Koliko se posla moglo uraditi u jednome danu?

Nije bilo strojeva za obradu. Sve se radilo ručno, priručnim alatima. Radilo se vrijedno, na normiranim poslovima. Dnevna količina obrađenoga kamena je ovisila o složenosti komada i njegovoj veličini, a ovisila je i o složenosti oblika kamena kojega treba obraditi. Obradili bismo 3-4 komada kamena dnevno, ovalnoga oblika za izradu zdenca odakle izlazi voda, a nadgrobne ploče sa imenima su se radile 2-3 dana. Nekada i 4 dana, ovisno o duljini imena i prezimena. Radili smo primitivnim alatom lito, tajenta i bućarda (dlijeti, uski-tanki višezubni čekić i kvadratični višezub). Sjećam se da smo koristili šablone da bi sva slova izgledala podjednako. Nakon rada, redovito smo išli u Gradsko kupatilo na pranje, kraj hotela „Neretva“. Tamo je bio i mali bazen.

„Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati.”  Bogdan Bogdanović, odlomak

Pročitali smo kod arhitekte Bogdana da ste najviše radili po noći?

Najčešće smo radili od jutra do 4-5 sati popodne. Trebalo je, najprije,  prebaciti dnevnu količinu kamena za obradu u blizinu radnoga mjesta (3-4 komada), a onda ih obrađivati dok se norma ne završi…nekada i dulje. Za velikih mostarskih vrućina radili smo po noći.

Gdje ste boravili za vrijeme rada i boravka u Mostaru?

Živjeli smo u jednome montažnome objektu – baraci pored samoga mjesta gradnje Partizanskoga spomenika, gdje smo imali zajedničku spavaonicu i kuhinju sa trpezarijom i kuharicu sa Širokoga Brijega/Lištice….koja se zvala Zdravka. Savršeno je kuhala, posebno mostarske specijalitete dolme, sarme i druge, već sam zaboravio nazive. U blizini je bio i neki „Zdravljak“ pa smo i u njemu kupovali neke stvari. Tamo se sjećam jedne Hajrije.

Jeste li bili dobro plaćeni za vaš rad?

Tada je bila dobra plaća, za ono doba. Bili smo plaćeni po količini dnevno izvršenoga posla i broja komada kamena kojega smo obrađivali.

Čuli smo da ste svaki dan dobivali bocu vina?

Mi smo, otočani – Dalmatinci, bili naviknuti piti bevandu, pa je svaki dobivao na dan bocu vina, koje nam je, miješajući ga s vodom bilo dostatno za čitav dan.

„Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica  podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.” Bogdan Bogdanović, odlomak

O MAJSTORIMA I BOGDANU

Tko bi mogao biti onaj „Barba“ (iz Bogdanovićeve knjige „Ukleti neimar“), koji je vodio posao ispred klesara i uvijek započinjao pjesmu bez riječi, a svi bi je, ostali, mumlali tokom rada?

To je bio naš brigadir (predradnik) Nikola-Miko Lipanović -„Balaun“. On bi započinjao mumlati melodiju  i prema njenoj brzini, ritmu i visini tonova mi smo, mumlajući za njim, davali ritam i snagu svojim udarcima u kamen. Svi podjednako, tako da su gotovi komadi od svih nas bili, gotovo, isti.

Voditelj radilišta bio je Ahmet Ribica, koji je bio i jedan od članova uprave F.K. “Velež” i još jedan čovjek, uz njega, imenom Asim (zaboravio sam mu prezime). Oni su dolazili svaki dan i vodili dnevnik završenih komada kamena, jer se po njima i plaćalo.

„… na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje.“ Bogdan Bogdanović, odlomak

Zahvaljujući vama imamo puni spisak kamenoklesara sa Korčule koji su učestvovali u gradnji Partizanskog spomen-groblja. Svaki je radnik, uz ime i prezime, imao i svoj nadimak. Već ste spomenuli “Balauna”, “Tura”, a vi ste “Tuci”. Kako su se dobijali nadimci? Je li to bilo tipično samo za klesare?

Nije. Kod nas ima puno ljudi, i porodica istoga prezimena, čak i imena i prezimena.  Zato su se davali, prema nečemu, nadimci. Moj pra-pradjed bio je kovač. Stalno je oblikovao usijano željezo, na nakovnju, čekićem. Tuc-tuc…i dobio je nadimak „Tuci“.

Projektant Bogdan Bogdanović je u jednom članku spominjao posebno neka imena: Vinka Dragojevića i Ivu Biočina, a spominjali su se u drugom jednom izvoru i neki Mikele i Brada?

Bila su dvojica Dubrovčana, Vinko koji je, jedno vrijeme, po samome završetku ostao raditi u Mostaru na održavanju Spomenika i oženio se djevojkom sa Širokoga Brijega, a Ivo je bio, za razliku od nas, česti gost hotela „Bristol“,  dok se Mikelea i Brade, zaista, ne sjećam.

Jeste li imali priliku da sretnete projektanta Bogdana Bogdanovića i kako vas se dojmio?

Gosp. Bogdan Bogdanović je često dolazio. Bio je dobar i blag. „Narodni čovik“- šta se u nas kaže. Dolazio bi sa šefom radilišta, Ribicom, i najčešće dugo razgovarao sa našim direktorom Jakovom Tvrdeićem „Turom“. Mi nismo imali puno vremena za razgovor, jer smo radili na normu.

Postoje li još korčulanski klesari?

Nema ih više. Tek ima nekoliko privatnih radionica ovih mlađih, koji su izučili zanat na Braču, u Pučišćima.

Kako se postajao klesar na Korčuli? Gdje se je učio zanat?

Učili smo zanat u Školi učenika u privredi-Korčula, a nastavnik praktične obuke nam je bio Marin Šain -„Noša“. Bio je sjajan klesar i učitelj. Učio nas je vještini korištenja ručnih alata, jer tada još nije bilo strojeva za obradu kamena i sve se radilo ručno: „pikun“ (špica); „tajenta“ (uski višezubni čekić sa grubim i finim ozubljenjem); „bućarda“ (čekić kvadratične metalne glave sa sitnim i krupnim ozubljenjem); „pinčidur“ (sjekač) i drugi. Sa svakim od alata se vježbalo posebno.  Na kraju se vježbalo sa „litom“ (dlijetom), jer se sa njim moralo rukovati preciznije, a služio je za finalnu obradu.

KAMENOREZAČKI ALATI SA KORČULANSKIM NAZIVIMA:

izvor: Marinko Gjivoje, “Otok Korčula”, II izdanje, Zagreb, 1969.

O USPOMENAMA

U kakvom sjećanju vam je ostao taj vaš rad i boravak u Mostaru i jeste li nekoga poznavali od ranije?

Često smo se sjećali našega boravka u Mostaru. Tu smo bili skoro godinu dana. Znali smo otići i na neke zabave u Mostaru i pričali smo s ljudima. I družili se, kad bismo imali vremena.

Samo je jedna, tada bila obitelj u Mostaru, vezana za Lumbardu i Korčulu i to Stanka Markovine „Čiko“. On je bio duhanski stručnjak, živio i radio u Mostaru, a njegov sin, Roko (tj. ti),  bio je moje školska generacija. Često smo dolazili kod njih, ja i Vinko-Braco Fabris, nedjeljom. Roko nam je pokazivao Mostar, njegove znamenitosti i povijest.

Kakav vam je tada Mostar izgledao?

Mostar je tih godina bio divan gradić, pogotovo za nas otočane, koji nismo nikada prije putovali. Gostoljubiv. Područje oko Biskupove palače i sama palača je bila fascinantna. I ljudi u susjedstvu, koji su nas obilazili.

Jeste li bili na otvaranju Spomenika?

Mi radnici nismo išli na otvaranje spomenika u Mostar. Išlo je rukovodstvo, a mi smo radili svoje svakodnevne poslove. Moram kazati da su nam, za vrijeme rada u Mostaru, ponekad dolazile i supruge, sestre, djevojke u posjetu. Lijepo nam je bilo u Mostaru.

Je li vam bila čast raditi na ovakvom spomeniku?

Naravno, posebno na spomenicima koji se postavljaju zaslužnim ljudima iz bilo koje oblasti. Ali, moram priznati, radili smo i zbog zarade. Dobivali smo i tzv. „terenski dodatak“. Bilo je dovoljno i za hranu, i da se nešto zaradi i pošalje našima u Lumbardu.

Mi smo radili najbolje što smo znali i mogli i bili smo na to ponosni. Klesari vole kamen i uvijek su ponosni kad iz kamena nešto naprave. Onaj tko nije to volio – prebacivan je bio u zidare, jer raditi oko kamena traži veliko znanje i strpljenje, a jedan ti pogrešan ili nestrpljiv potez može, čak i na samome kraju, upropastiti čitav posao i trud. I napraviti štetu.

Da li se Korčulani još sjećaju da su njihovi klesari radili na izgradnji Partizanskog spomen-groblja?

Jedan mali dio starijih Korčulana se još sjeća, a velika većina ne. Uglavnom je sve palo u zaborav. Ja sam u više navrata svraćao u Mostar i obilazio taj Spomenik i divio se njemu i našem djelu.

GALERIJA, Ante Mušić “Tuci”, umjetnik:

I u slobodno vrijeme Ante Mušić Tuci neumorno kleše umjetnine. U njegovom umjetničkom opusu primjete se morski motivi. Svojim kamenim rukotvorinama ukrašava zidove dvorišta, a pravi i figure i manje skulpture od kamena.

PRILOZI:

O firmi “Klesar” sa Korčule (ODLOMAK):

Izvor: Marinko Gjivoje, „Otok Korčula“, Zagreb 1969.

Klesari sa Korčule:

Izvor za fotografije: Franka Škoro, Kamenoklesarske tradicije Brača i Korčule, diplomski rad 2020.

Ante je sa gostima proveo nekoliko sati u prijatnom razgovoru:

Lumbarda, septembra 2023. Dva Korčulanina sa posebnom vezom sa Mostarom: Ante Mušić Tuci i Roko Markovina.

Lumbarda, septembra 2023. Mala “delegacija” koja je vodila razgovor sa klesarom Antom o njegovom iskustvu i sjećanjima sa izgradnje Partizanskog spomen-groblja u Mostaru. Na fotografiji: Dragoljub Batar, Ante Mušić Tuci, Roko Markovina, Selena Seferović, Zinaida Markovina.

Ante Mušić Tuci, klesar iz Lumbarde: Radio sam na izgradnji Partizanskog spomen-groblja u Mostaru – Partizansko spomen-groblje

partizansko.info