U nastavku – dijelovi članka iz mostarske “Slobode” o igračima i rukovodstvu “Veleža”nestalim u vihoru Drugog svjetskog rata. Među njima je osam narodnih heroja i veliki broj prvoboraca i nosilaca “Partizanske spomenice 1941. godine”. Mnogi imaju spomen-ploče na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru.
“(…) Mnogi tvrde da je generacija mostarskog kluba iz 1937. bila veoma talentovana. To kazuje i jedan od njenih igrača Meha Trbonja:
– Svaki je bio majstor, ni za jednog nije bilo fudbalskih tajni. Takvi talenti se rađaju jedanput u pola vijeka. Najprije zabrana rada kluba 1940, pa onda rat, spriječili su taj tim da dokaže da je najbolji čak u Evropi. Šteta je što ta naša generacija nije mogla da iskaže svoju pravu vrijednost.
Ali, ta slavna generacija Veleža dokazala se u NOB-u i revoluciji, s puškom u ruci.
Njih 77 fudbalera, iz te generacije hrabrih, žrtvovali su svoje živote za najsvetiju stvar na svijetu – za slobodu, za srećniji život današnjih i budućih pokoljenja. Oni su poginuli na ratištima i stratištima širom zemlje, tih 77 sportista:
“U septembru i oktobru 1941. cio naš tim otišao je u partizane, u Konjičko-mostarski odred, kasnije čuveni Mostarski bataljon. Svi smo ponijeli Veležove dresove sa velikom zvijezdom petokrakom”, iz sjećanja NH Mehe Trbonje.”
Neke od gore navedenih imena nalazimo na starim Veležovim fotografijama:“Generacija 1937.: poginuli u NOB-u: Mustafa Humo, Jaša Šantić, Ilija Terzić, Šerif Husrefović, Esad Fejić, Mehmed Šapuh, Muhamed Hadžiomerović. Svi osim Jaše Šantića i Ilije Terzića imaju spomen-ploču na Partizanskom. Preživjeli borci: NH Meha Trbonja, Fadil Buturović. Ivo Ćorić je proveo rat u Mostaru. Kako se ispostavilo, bio je svjedok poznatog vješanja pet talaca kod Doma zdravlja. O tome u članku “Svjedoci pričaju” (u prilogu).Generacija 1938.: još jednom – Jaša Šantić, Muhamed Hadžiomerović, Šerif Husrefović, Ilija Terzić. Prema ovom izvoru, NH Mehmed Meha Trbonja stoji u odijelu desno.
Kako različite generacije vide Partizansko spomen-groblje, i šta se i danas u njemu može voljeti.
Hodanje mostarskim trotoarima zna biti pravi poduhvat. Preskakajući rupe na trotoaru te pokušavajući prijeći “brda i doline” u asfaltu stvorene od korijenja stoljetnih platana nema se baš vremena za dizanje pogleda. Na potezu duljine nekih četrdeset metara u Ulici kralja Petra Krešimira IV. u Mostaru, između neuglednih četverokatnica iz doba socijalizma s još neurednijim dvorištima, otvara se čistina i pogled prema ulazu u kompleks memorijalnog Partizanskog groblja. Rijetki su oni koji tu podignu pogled, ali upravo tih dvadesetak sekundi izazovu lavinu misli o mjestu tamo negdje iza. Danas je bio klasičan mostarski ljetni dan, upekao zvizdan tako da ni ćuke nije bilo na ulici prije 6 sati popodne. Tek tada je par ljudi prošetalo spomenutom ulicom i svi su imali potrebu skrenuti pogled u smjeru ulaza.
Dijete, 5-10 godina, ili koliko već djeca imaju godina
U iščekivanju lunaparka Standardno kasni na rođendan (poklon se kupovao u zadnji čas)
Kada idemo u onaj lunapark koji je mama obećala? Eno još jedan plakat na stablu! Stvarno bi bilo vrijeme koliko mama i tata već pričaju o tome. Ići ćemo na autiće, onu gusjenicu pa se vrtit u šoljicama… uhh, a tek onaj šećerni oblak i svjetleći baloni. U tom trenu osjetim nagli trzaj ruke koji me prekine u sanjarenju: “Ne gledaj oko sebe nego ispred sebe, pašćeš negdje!” Mama i ja opet kasnimo na rođendan pa izvodimo kerefeke preskačući rupe po podu dok me užurbanim korakom tegli iza sebe. Ahhhh, evo opet ona čistina i kamenčići po podu. Blizu smo. Nije mi jasno zašto ne smijemo ići do onog strašnog kamenog ulaza na kraju oblutaka. Svaki put kad prođemo ima nove čudne šarene crteže po sebi. Ako sljedeći put ponesemo tempere, možda i nama dopuste crtati nešto, iako mama kaže da se to ne smije. Preko vrha se vidi još puno nekih zidova. Što je sve tamo? Neki dan su druga djeca tamo trčala i klizala se niz rampu. Baš bi bilo super za igrati žmure, toliko prolaza i zidina, a i ne bi nikome smetali, možemo se derati koliko god hoćemo. Mislim da bi moje mjesto za skrivanje bila ona rupa u zidu kod ulaza – pravila bih se da sam kip. Imaju i veliko kamenje za školicu! Šuma se odjednom počela okretati, a pod brzo približavati licu. Jedan platanov korijen se ispriječio na mom putu. Priznajem, nisam gledala kud hodam. Odmah čujem mamin glas: “Eto, šta sam ti rekla.”
Srednjoškolac
Hobi su mu odlasci po kavama Sveto trojstvo izlazaka: Đema, Partiza i Daleka
“Eto me bola’ kod sata za pe’ minuta, nemoj me morit”, naglo završavam poziv i odmahujući glavom nastavljam laganim korakom niz ulicu – popodnevna kava se mora ispoštovati i po ovoj žegi. Nakon još par koraka okolne zgrade prestale su blokirati užarene zrake sunca koje su me obasjavale. “Ahhhh, partiza”, okrećem se dok se rukama koliko-toliko pokušavam zaštititi od sunca. Vječna alternativa za noćne izlaske kad se nema para. Baš mi nedostaje, nismo odavno bili. Otkad su ga obnovili prije koju godinu, sve se više turista mota oko njega. Nisam baš siguran šta im tamo ima zanimljivo. Samo se naslikavaju, ali što je je, pogled na grad je predivan, mada je samo gomila kamenja i gledaš gdje ćeš pasti, slomiti nogu. Dovoljno mi je kaldrme po starom gradu. Nije da nam smetaju, ali bilo bi nam ljepše bez njih. Taman smo našli lokaciju gdje smo sami sa sobom i nikome ne smetamo. Možemo puštati glazbu do kasno u noć, a da nas dežurne nadzorne kamere s prozora ne potjeraju ili nam zovu policiju što se više puta dogodilo na Đemi. Savršen poligon za naše glupiranje. Imaš masu sokaka, rampi i stepenica koje su granično visoke za skakanje, ali zašto bi itko išao normalnim putem? Naravno da je najzabavnije kada se popije pa smo smislili čitav trkački poligon, a tko dođe zadnji mora eksati čašu. Počinje kod izlaska rampe na plato, uzbrdo preko stepenica kroz dugi prolaz gdje se trebaš uhvatit za jedan kamen koji strši, zatim na gornjem platou oko fontane napraviti krug i onda se kaskadama, kako god znaš i umiješ, uz žlijeb spustiti do krugova, onda preko rogova po rubu do samog vrha. Kad se sjetim kako se Marko skršio prošli vikend, umrem od smijeha. Tišinu prekida nova poruka: “aj vcrs partiza, u daleku skup upad.” Došao je red i na mene da se polomim.
Odrasla osoba, ~35 godina
Generalno ga boli briga za sve, samo da je kavi kladionica Vječito u potrazi za parkingom za novi BMW
Zvuk gunđanja i negodovanja postajao je sve intenzivniji približavanjem raskrižju. Ako sad na Partizi ne nađem parking, stvarno ne znam gdje ću dalje, ali evo sreća vidim da ima. “Jebo te led”, uzvikujem dok jedva kontroliram auto koji poskakuje po ostacima trotoara ispresjecanog korjenjem, kamenjem i svime osim asfalta. Trebali bi čitavu Partizu zaravnat, betonirat i fino udarit parking. Vjerojatno stoji jer je prevelika da se raznese odjednom, a iz nedavnog primjera Žitoprometa, čini se da nisu sposobni ni da išta sruše, a kamoli da nešto izgrade. Koja smijurija od grada. Uvijek ista priča: budale išaraju ulaz, porazbijaju kamenje, idu gore bacat smeće, drogirati se i šta već. Ovi drugi jednom godišnje dođu prefarbati grafite, pošišati travu, pospremiti smeće, polažu vijenac pola sata i sve ostane zaboravljeno sljedećih godinu dana. Brate, žalosno. Zato je rješenje da sve to skupa maknu, svima će biti bolje. Vidim u zadnje vrijeme opet postaje popularno mjesto za okupljanje, stalno neki srednjoškolci i turisti prolaze. Mi se nikad nismo gore okupljali. Branili su nam roditelji, a i poslije rata sve je baš uništeno bilo. Za mene je to bila i ostala jedna od brojnih crnih rupa. Džabe utrošen prostor u centru grada. Bar je u šumi i zaklonjeno od direktnog pogleda pa se ruglo i jad koji je ostao ne vidi odmah. Sreća za sada ne diraju ovo malo improviziranog parkinga ispred. Neće mi valjda kaznu pisat.
Starija osoba, ~80 godina
Užurbanim korakom ide na partiju tavle Rastuži se kad pročita u novinama da svako malo išaraju i devastiraju spomenike po gradu
“Evo, i stari Slobodan nije više s nama. Svako malo vidim nekog svoje generacije na tabli. Došlo i nama vrijeme, ali neka mene još malo. Nikako da dođe vrijeme da obnove Partizansko groblje”, razmišljam o tome dok mi pogled s osmrtnice odvlači ranjena grdosija u pozadini. E moj Slobo, ne dočekasmo ga obnovljenog. Nikako da zasja kao tih godina kad smo pomagali u gradnji. Onaj dio kaldrme na ulazu smo zajedno postavljali. Onoliko pjesme i sloge nisam doživio nikad nakon toga, a radnika sa svih strana. Svi veseli i nasmijani, jedva smo čekali kakve ludorije na crtežima nam je Bogdanović taj dan priredio, a na nama je bilo da ih izgradimo. Tko to nije vidio teško će razumjeti tajanstvenost, mističnost, osjećaj širine i prirodnost. Pričao nam je Bogdanović o simbolici svake stepenice, svake krivulje i svakog komadića kamena kojeg smo ugradili. Kanal s vodom je Neretva koja izvire kod Pozdrava univerzumu, a kod ulaza putevi oponašaju njezin vijugavi tok. Tamo gore u kutu je uski prolaz sa kamenjem koje smo donosili iz baš takvih sokaka iz starog grada. Pričao nam je i o univerzumu, simbolima iz Mezopotamije i drugim nekropolama. Nisam nikad bio na toj razini da shvatim sve simbole i o čemu priča, ali sam osjećao energiju koja izvire iz svakog kamena. I danas ima tu posebnu energiju koja privlači isto kao i prije 50 godina. Napravljeno na savršenom mjestu, sa ulica ga ne vidiš, zaboraviš da postoji, a odozgo ima pogled na čitav grad kojeg čuva na dlanu. Od samog početka postalo je glavno mjesto za izležavanje, piknike i druženja i mladih i starih. Koliko ljubavi i prvih poljubaca je tamo nastalo… nema osobe koja nije bila gore, a da se nije slikala… osim mene. Često sam s rajom svraćao, ali slika nažalost nemam. Nismo imali mogućnosti, a i ono je bilo dio nas, mogli smo doći kad god poželimo pa o budućim uspomenama nismo razmišljali. Tada smo trčali tom livadom bez bojazni da ćemo stati na staklo ili špricu ili ostale nusproizvode mladenačkog divljanja. Kud ode ovaj svijet… al’ ajde, bar mi je drago da netko ide tamo, da se mladi ponovno druže gore kao i mi nekad. I groblje počinje živjeti svoj novi život. Partija tavle zove, ali sutra idem obavezno u ponovni obilazak… ako me noge posluže na usponu.
Moja malenkost, 27 godina
Pokušava razumjeti arhitekturu Može ona iz Mostara, ali ne može Mostar iz nje
A ja? Posmatram ove ljude dok prekoputa lagano ispijam dužu s toplim i pokušavam dokučiti da li i njima zastane dah kad bace pogled gore na spomen-groblje. Jesu li svjesni pored čega prolaze i jesu li se ikad malo dublje zadubili u simboliku svog tog kamenja umjesto da odmahuju rukom na još jedan spomenik? Kažem vam, ovaj je poseban. Tu nema mračnih scena krvoprolića, oružja niti štitova, grdosija vojnika u junačkom maršu, zastava koje se vijore u svakom smjeru, tajanstvenih utvara ili zlih duhova. Nema nacionalnih niti religijskih obilježja već mnoštvo razigranih arhaičnih motiva iz ljudske povijesti. Jedinstveni uzorak koji se provlači kroz sva Bogdanovićeva djela, čije je stvaralaštvo obilježeno dubokom simbolikom, čudnovatim znakovima, metaforama, povijesnim i metafizičkm referencama, duhovnim i prirodnim obilježjima nekog mjesta. Tako je i Partizansko spomen-groblje replika vlastitog grada u kojem se nalazi. Grad mrtvih koji gleda grad živih. Neretva nas poziva sa ulaza i u obliku vijugave staze popločane svojim oblucima provlači se kroz sokake staroga grada, između kamenih ploča skinutih sa mostarskih kuća još uvijek obloženih prastarom mahovinom. Izvire na vrhu, ispod simbolične kompozicije Pozdrav univerzumu koji izražava vjeru u čovječanstvo, ljudsku misao i napredak uz nadu da će se izgraditi svijet u kojem neće biti potrebe za spomenicima. Jedino nam imena mladića i djevojaka, ispisanih u kamene panjeve rano posječenih stabala života, vraćaju sjećanje na kataklizmičku epohu i razlog postojanja spomenika. Stvoren je poznati ambijent u kojem se osjećaš lagodno, ali opet dovoljno stran i čudan da te poziva da ga istražiš, da zaviriš iza svakog stupa, prođeš kroz svaki prolaz i stepenice, hodaš po rubu najviših zidova. Nemaš mira ako stojiš na jednom mjestu. Bogdanović je i htio da njegovi radovi pobude maštu posjetitelja, da svatko može otkriti nove simbole te pronaći u njima svoj mali univerzum. A to je ovdje i postigao. Ljudi su dolazili i igrali se, šetali, pjesma i ples dolazili su iz svakog kutka, ljubavi su se rađale, a tišine nije bilo. Kamene terase postale su scenografija dječjih igrokaza, koncerata i manifestacija. Sve je bilo vedro i veselo, kao u nekoj idealnoj utopiji grada gdje su svi složni. Gotovo i da osjetim tu optimističnu energiju dok ipak, skoro sa suzom u oku, gledam neprepoznatljive ostatke kamenih panjeva, unakaženu ulaznu kapiju obilježenu gnjusnim grafitima, napola izvađene kamene oblutke, porazbijane pažljivo oblikovane detalje te zaraslo grmlje koje zaklanja pogled na smeće, ali i ostatke nekad blještavo bijelih terasa. Podsjeća na tek otkrivenu drevnu ruševinu grada mrtvih koja izrasta iz brda i čije tajne tek trebamo otkriti i spasiti od ponovnog odumiranja. Uspijevam, uz tužni pogled, ispiti i zadnji gutljaj kave i uputiti se kući u nadi da, kako Bogdanović piše, “…ima gradova koji se ne mogu ubiti dok u njima postoji i u sebi ih čuva i poslednji gradski čovek.”
Tekst i crteži: Ana Komadina
Objavljeno u studentskom časopisu Tristotrojka za arhitekturu, dizajn i umjetnost, broj 8, 04/2024. Zahvaljujemo autorki na ustupljenom materijalu.
Ponovo nakon četiri decenije: pjesma s kojom je skojevski Mostar kretao u akcije i s kojom je Mostarsko-konjički odred krenuo u rat, a koju je Mišo Marić otkrio i predstavio javnosti 1977. godine . U prilogu je Mišin članak o tome kako je pjesma nastala, pronađena, zapisana i snimljena po prvi put nakon četrdesetak godina.
“Tango rata“, pjesma mostarskih skojevaca, u izvedbi “Mostarskih kiša” 1977. godine
00:00
01:52
Članak Miše Marića:
“U potrazi za pjesmom mostarskih skojevaca
PJESMA NE MOŽE DA POGINE
Kada je u ljeto 1941. godine sa sunčane podveleške vjetrometine, iz sela zvanog Dobrč, Mostarski partizanski odred krenuo u rat i u istoriju, s odredom je krenula i pjesma.
Bila je to jedna čudna pjesma čiji se autori danas ne znaju, ali se zna da je istekla iz nečijih zahvalnih prstiju još predratnih godina.
Pjevali su je mostarski skojevci 1938. godine dok je Evropa bila suočena sa divljim nastupima bijesa nacističke Njemačke i njenog zabalavljenog kancelara iliti Firera, Adolfa Hitlera.
A kada se prorijeđen stroj Mostarskog odreda u sastavu X hercegovačke brigade, dakle 269. hercegovačke udarne divizije, 14. februara 1945. vratio u slobodni grad, s odredom je stigla i pjesma.
Bila je to jedna dobra pjesma koja nije ranjena, koja nije poginula.
Pjesme, u pravilu, ne mogu poginuti.
A te, 1945. javile su se nove note i novi stihovi pjesma o izgradnji pa je pjesma s kojom je Odred krenuo u rat polako počela da se zaboravlja.
Prošle su 32 godine u slobodi.
Nakon toliko godina krenuli smo u potragu za pjesmom “Tango rata” i pronašli je živu i zdravu u sjećanjima nekadašnjih mostarskih skojevki Mire Badžak, Mide Šabanac, Fike Mišić i skojevca Ale Krese.
ŽIVA JE
– Ne samo da se sjećam pjesme nego imam sačuvan i tekst, obavijestio me Ljubo Gordić, jedan od Mostaraca koji s ljubavlju čuvaju sve što je vezano za revoluciju a posebno partizanski Mostar.
– Tekst sam čuvao, sjećam se dijela melodije, ali nisam siguran da ću je moći vjerno otpjevati, reče Gordić. Međutim, siguran sam da će negdašnje skojevke to znati. One su je pjevale i prije i u toku rata.
Tako je upriličen susret sa Midom Šabanac, Fikom Mišić, Mirom Badžak i Alom Kresom.
U prvi mah bili su zbunjeni i malo potreseni.
Onda su slušali tekst, pažljivo i s poštovanjem.
Bilo je i nekih suza.
A zatim je potekla pjesma.
Strofa po strofa.
Mida se prva sjetila melodije. Fika i Mira su pomogle i nakon 32 godine, ovih dana u prostorijama SUBNOR-a Mostar, ponovo se javila pjesma sa kojom je skojevski Mostar kretao u akcije i s kojom je Mostarsko-konjički partizanski odred krenuo u rat.
I u istoriju.
Pjesma je nadživjela vrijeme.
– Još je živa ta naša pjesma, konstatovala je Mira Badžak. Još je živa…
SVI SMO JE PISALI
– Mislim da sam je prvi put čuo 1938. godine, sjeća se Ala Kreso. Uz gitaru je pjevao Šćepa Pavlović koji je znao sijaset pjesama. On je tih predratnih godina stalno išao u kino i skidao filmsku muziku a ponešto i sam komponovao. Nisam siguran da je on autor ali pretpostavljam da je on mogao napisati muziku a što se tiče teksta, to je teško reći. Najvjerovatnije je da su svi skojevci pomalo dopisivali i tako stih po stih i strofa po strofa nastala je ova pjesma. Sigurno je da je ime dobila još prije rata jer se tada govorilo: “Hoćemo li sada otpjevati onu našu, “Tango rata”. Kasnije, u odredu najbolje je pjevala drugarica Rosa Vreća koja danas živi negdje u Petrovcu na Mlavi. Ona je, inače, jedno vrijeme pjevala u kafani i imala prelijep glas. Koliko se sjećam ona je nešto mijenjala u melodiji, ali to je ta pjesma i to je ta melodija koju su Mida, Fika i Mira maloprije otpjevale.
Šćepo Pavlović, 1942. u Konjičkom odredu.(vidi grupnu sliku dole).
POČELO U SKAUTIMA
– Na preporuku SKOJ-a mi smo se uključivale u skaute da bi među mladim ljudima mogli angažovati nove skojevce i širiti ideje Partije, kaže Mida Šabanac. Tako sam u skautima negdje 1938. godine prvi put čula “Tango rata” i to je bila neka vrsta himne mostarskih skojevaca. Znam da su me pitali šta znači onaj stih “kultura nije smrt” i da sam nekim mlađim drugovima objašnjavala kako je riječ “kultura” napisana pod navodnim znacima i da predstavlja neman fašizma koje je širila Evropom.
Skauti na kampovanju, predratna slika. Možda su i Hamda Brkić i Rifat Pavlović svirali “Tango rata”. Arhiv K.D. Miletić.
– Mi pjesmu nismo smjeli pjevati na javnom mjestu, ali smo je pjevali na svim većim skupovima skojevaca, sjeća se Fika Mišić. Ja se dobro sjećam da sam je pjevušila u zatvoru, mislim da je to bilo 1940. godine i da nam je svima u to vrijeme ta pjesma bila najdraža. Ukoliko se ne varam, jedno vrijeme je služila i kao lozinka mešu skojevcima. Ko je znao “Tango rata” bio je provjeren drug.
– Sjećam se da sam tu pjesmu prvi put čula na jednom zboru u Jasenici 1938, koji je bio organizovan uz Prvi maj. Bilo je tu i crvenih zastava i neki su drugovi govorili, a meni je u sjećanju ostala ta pjesma koja se brzo pamtila i lako pjevušila. Nije bilo mostarskog skojevca koje je nije znao otpjevati, kaže Mira Badžak. Ja sam je pjevala sa komšijama Đukićima koji su stanovali na Ogradi i po kojima se zove ulica u kojoj danas živim.
Šest palih boraca Đukića ima spomen-ploče na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru.
PJESMA NAS JE ODRŽALA
Prije neke tri godine, poslije završenog Februarskog časa za mlade Mostara, prvi put sam čuo za pjesmu o kojoj govori ovaj napis. Drug Đemal Bijedić reče da bi je volio još jednom čuti i da bi bilo dobro da je ansambl “Mostarskih kiša” stavi na svoj repertoar.
Djevojčice iz ansambla nisu stigle da mu je otpjevaju a voljele su kad ih je Đemal Bijedić slušao.
Sjetio sam se te njegove želje ovog septembra kada su na Partizanskom spomeniku Mida Šabanac, Fika MIšić, Mira Badžak i Ala Kreso, pred televizijskim kamerama, vidno potreseni, nakon 32 godine opnovo oživjeli akorde te davne i drage pjesme.
Bilo je i nekih suza.
Sve ćemo to vidjeti 5. oktobra uveče kada će Mostar biti domaćin svečanosti revolucionarne pjesme.
U međuvremenu su one djevojčice iz “Kiša” pripremile pjesmu.
Pjesma je godište njihovih majki i očeva, ali je mlada koliko i oni.
Donosimo joj tekst na ovoj strani, a note je, po sjećanjima Fike, Mire, Mide i Ale, zabilježio profesor Josip Sliško.
I note donosimo.
Pa nek se pjesma pjeva.
Ona nas je održala – njojzi hvala.”
M. Marić (1977)
Zahvaljujemo Miši Mariću na ustupljenom materijalu.
Na ovoj slici Konjičkog bataljona 1942. godine Šćepo Pavlović je pod brojem 14. Ostala lica koja smo prepoznali su: #25 Pava Miletić (čuči); #26 Salko Šehović; #27 Mustafa Temim Turko. Prepoznajete li još nekog? Pišite nam.
GALERIJA:
“Tango rata”
00:00
01:52
Note je po sjećanjima preživjelih boraca 1977. godine zabilježioprofesor Josif Sliško, inače i kompozitor pjesme „Mostarska mati“.
Članak Miše Marića u “Slobodi” 1977. godine o tome kako je nastala, pronađena i zapisana pjesma mostarskih skojevaca “Tango rata”.
Autor teksta:
Mišo Marić, rođen 1939. u Bosanskom Petrovcu, sa mostarskom adresom od 1961. do 1992, a od 1992. sa engleskom u Exeteru. Plodotvoran pisac i pjesnik s mnogim objavljenim knjigama, neizostavan u brojnim antologijama, udžbenicima i monografijama. Pjesme su mu prevedene na više jezika, mnoge su postale hitovi poznatih muzičara. Idejni začetnik i umjetnički rukovodilac poznatnog ansambla “Mostarske kiše” od 1973. do 1992. godine. Za svoj rad dobio je brojne nagrade.
Prije nas – hiljada nekadašnjih đaka Stare gimnazije, đaka dvije škole pod jednim krovom… – bila je generacija koju je zapalo odrastanje u doba fašizma. Mnogi od njih su se priključili pokretu otpora, i preko 50 đaka i prosvjetnih radnika Gimnazije su izgubili živote u toj borbi.
U martu 1940. budući narodni heroj Jusuf Čevro, sekretar MK KPJ u Mostaru, formirao je Mjesni komitet SKOJ-a u kome su bili: Mustafa Husković, Slavko Balać, Mahmut Đikić, Aziz Kuluder, Brana Kovačević i Bisera Puzić. Godine 1940. primljeni su novi skojevci, koji su dobrim dijelom došli iz Gimnazije, a aktivi SKOJ-a stvarani su u razredima. Pored đaka, i niz profesora se aktivirao u pokretu otpora.
ĐACI
Spisak učenika i učenica od trećeg do osmog razreda Gimnazije u Mostaru u školskoj 1940/41. godini (članovi SKOJ-a su označeni sa *) (Izvor: knjiga “75 godina Gimnazije u Mostaru”):
VIII razred – maturanti:
VIII a Ibrahim Alikalfić * Mate Bogović Gojko Bjelica Branko Bošnjak * Dragi Ćišić * Tomislav Ćosić Vasilije Čokorilo * Bransilav Dragić Nikola Došen Muhamed Hadžiomerović * Nijaz Halilhodžić Enver Hodžić Đorđe Jelačić Ibrahim Kajtaz Muhamed Karabeg Franjo Krainić Ibrahim Kotlo Simeon Kuharski Antonije Marinković Žarko Marković Pero Martinović Halil Mehmedbašić Ilijas Omeragić Rifat Pavlović * Zvonimir Pović Vasilije Savić Ljubomir Semiz * Ismet Smailović Muhamed Ševkić * Miljeko Škarda Josip Ulčakar Slavko Vasilj
VIII b Vasilije Balorda Nedjeljko Bukvić Fadil Buturović Mubera Ćemalović Dušan Čokić Zdravka Glavadanović Ante Hanušek Haldun Hrvić Miroslav Ivezić Katarine Lose Marija Lupinec Vojin Majstorović Ljubica Mandić Ivica Marketa Mirjana Milićević Risto Milićević Ibrahim Novo Nadežda Peško Velimir Pudar Milica Radojičić Asija Riđanović Zlata Salahović Ksenija Samardžić Nada Semiz Đorđo Spahić Milenko Stijaković Dragutin Šain Nenad Šain Sadeta Šemić Milena Šotrić Hatidža Udovičić Branko Aljinović Miroslava Bognar
GALERIJA:
Dragi Ćišić
Ekskurzije. Izvor: “75 godina Gimnazije u Mostaru”.
VII razred:
Broj u zagradi označavaučenika na slici dole.
VII A Josip Andrun Jovo Antelj Vladimir Aškrabić Ivan Azinović Ismet Baljić Salih Behmen Zvonimir Bekavac Antun Bokšić * Blagaš – Antun Bosnić Hamdija Brkić * Danilo Crnogorac Kemal Ćemalović Ismet Dilberović * Zvonimir Doko Ibrahim Frko Zvonimir Getaldić Osman Grebo * Husnija Hrustanović Omer Jahić Branko Karan * Dragoljub Knežić * Muhamed Krpo * Đorđe Lukin Dragutin Marić Sulejman Mehmedbašić * Nikola Nardeli Srđan Njunjić Aleksandar Pavkov Milenko Todorović * Milivoj Novak Dominik Kordić Ljubomir Kordić Salih Ćatović Ivan Kordić Ante Boras
VII B Ravijojla Andabak Pavao Bakotić Fadila Bilal * (18) Stančica Čolić (26) Miladin Čabak * (10) Muhamed Drače (1) Kasim Džaferović (23) Drago Ivićević (11) Hatidža Karabeg (21) Natalija Kolokoljcov (14) Zehra Kosović (29) Andrija Krešić * (2) Većoslav Lemberger Marija Ljubić (25) Fatima Milavić (22) Sonja Miličević (24) Maksim Njegovan (8) Ilduza Nožić (16) Sadeta Nožić (15) Ognančević Branka (30) Dragica Pandža (17) Zlatica Pavleković (12) Tatjana Peško * Borivoje Radan * Danica Rebac (28) Marija Rendulić (19) Miralem Ribica (4) Veljko Spužević (3) Ana Šain (20) Salih Šestić * (5) Vladimir Šutić (7) Safvet Velagić (6) Nenad Vujadinović (9) Miljenko Žurovec (13) Stjepan Ertl
GALERIJA:
Đaci Gimnazije u Mostaru, VIb razred, školske 1939/40. godine. Pod brojem 27. je profesor Vjekoslav Šebelić. Izvor: CIDOM.
Ibro Frkoizvor: Arhiv porodice Šestić
S lijeva na desno – Slika lijevo: Miralem Ribica, Muhamed Drače, Kemal Ćemalović i Salko Šestić. U pozadini je Mithat Ribica – Mita (brat od Miralema). Slika u sredini: Muhamed Drače, Miralem Ribica i Salko Šestić na uzdaničinoj zabavi 20. 1. 1940. Slika desno: stoje: nepoznati, Zaim Memić, Salko Šestić, Mustafa Drače – Drina. Čuče: Nusret Seferović, Miralem Ribica, i izvesni Zuca. Fotografije: Arhiv porodice Šestić.
VI razred:
VI a Mustafa Balić * Zvonimir Ciliga Remzija Čevro * Adil Ćatić Momir Ćećez Hakija Derviškadić * Mehmed Džinović Vladimir Fleger Aleksandar Golo * Mustafa Grčić Dragan Grković Sefvet Hrustanović Fahir Ibrulj * Mladen Jovanović Drago Jurić Slobodan Kapić Husein Karabeg Ivan Krešić * Ilijas Krpo Mirko Lazić Slavko Lovrić Salem Macić Leo Marinović Ranko Mihić * Neven Milun Miroslav Onešćuk * Muhamed Pekušić Mihailo Popović Vahdet Rajković Todor Skiba Zdravko Smoljan Ivan Ulčakar Branislav Vujović * Vasilije Vukićević Ante Zuanić * Boško Čorak
VI b Vlaho Abramović Mladen Avdalović * Miljenko Barbarić Anto Brkan Ahmed Brkić * Viktor Buzuk Ibrahim Ćišić Mithad Ćišić * Muhamed Džabić Časlav Getaldić Danilo Golijanin Miloš Hrdlička Muriz Humo Ivan Jovanović Vinko Jovanović Ljubivoj Jugović Vlatko Jurica Besim Koluder Borislav Korać Nijaz Kotlo Davorin Krezić Miloslav Medan Zdravko Migotić Slobodan Novokmet * Zdravko Peško Slavko Prstojević * Salih Rajković Branko Salatić Dušan Šain Predrag Škrobić * Feodor Škubonja Boris Tambić Marijan Tolj Mihajlo Obuljen Anto Puljević
Spomen-ploče i fotografije palih boraca, prema spisku đaka VI razreda 1939/40. godine.Zadnja slika: isječak iz školskog izvještaja o Radojki Krčmar iz 1941. godine, kada je Radojka išla u VII razred. (izvor: “75 godina Gimnazije u Mostaru”).
V razred:
V a Ismet Balić Ferid Buturović Omer Ćišić Muhamed Ćurić Jakob Doder Silvestar Dragoje Reuf Džabić Josip Frančić Nedjeljko Galić Esad Humo Stevan Jovanović Džemil Kapetanović Miljenko Kapetanović Idriz Koso Dimitrije Kovačević Muhamed Ljubović Silvesatar Mandić Rudolf Martinović Nebodar Merdžo Adam Mikačić Simeon Mikulić Aleksandar Mitrović Hilmija Mufitć Ranko Mužijević Zdravko Ostojić * Drago Palavestra * Mustafa Pavlović Karlo Potočnik Stanislav Pović Džabir Sadiković Ranko Savić Vasilije Savić Ljubomir Skočajić Hasan Spahić Đorđo Sudar Marko Šego Vaso Škoro Mladen Šunjić Anton Tomas Teofik Velagić Hamid Vuk * Zdravko Vulić Ivan Zelenika
V b Nevenko Basta Džemal Bićkalo Marko Braci Mihailo Čalija Ekrem Čelebić Petar Čerkez Aleksadar Čokić Vinko Drežnjak Radovan Dutina Ibrahim Đukić Alija Dženetić Mehmed Fehimović Jerko Fertilio Đorđo Galanos Esad Hadrović Petar Jarak Anto Jasprica Predrag Kapić Šemsudin Kapić Grgur Kordić Miodrag Kujundžić Slavko Lukić Milisav Mandić Borislav Mihajlović Slobodan Milićević Milorad Mišković Antun Moro Živojin Novaković Muhamed Oručević * Dževad Pašić Lazar Perutina Ivo Radnić Mustafa Rajković Jaroslav Rajnhard Ekrem Riđanović Mustafa Riđanović Ešref Sefić Branko Semiz Jovo Sudar Nedeljko Šiljeg Slavko Trifković Ivica Vrljić Šefkija Žuljević Jovo Andrić Alija Muratbegović Rajko Pravica Branislav Obuljen Stjepan Puljević
V c Abida Alajbegović Smiljka Čabak Nadžida Ćišić Jagoda Ćurić Angelina Grbešić Saveta Hrnjez Zehra Hrvić Ana Ivanišević Ljeposava Ivanišević Draginja Janjić Jelka Jelavić Zagorka Krčmar Anica Krtalić Hana Kulukčija * Vera Mandić Zagorka Mandić Ljiljanka Martinović Olga Nerber Dubravka Nikolić Vlasta Olujić Eneza Pala Dušanka Pištalo Bojka Radojčić Kornelija Rajić Nazifa Raljević Dragica Rebac Stojanka Salatić Nada Smoljan Ferida Spahić Milesa Šain Fatima Ševa Bosiljka Škoro Vera Tatović Kevsera Tikvina * Vera Žakula Hatidža Katica * Branka Stojanović
Spomen-ploče i fotografije palih đaka-boraca.Hana Kolukčija i Hamid Vuk su ubijeni u koncentracionim logorima. Niko Zelenika je mlađi brat palog borca Ante Zelenike.Drago Palavestra (na slici desno) obješen je zajedno sa Alijom Rizikalom pored trga Musala u Mostaru 15.7.1943. godine.
IV razred:
IV a Slobodan Alagić Berislav Arapović Zdravko Baić Stjepan Boras Miljenko Cigić Vlado Cvitanović Fehim Čohadžić Ivan Dalmatin Jovan Dutina Mehmed Grebović Milivoj Grković Salko Hadžiomerović Nikola Hulejuk Džemal Humo Drago Jovanović Stanko Karadeglija Milorad Knežević Behaudin Krajinić Muhamed Krpo Jašar Krvavac Hasan Lakišić Lazar Milićević Mijo Nikolić Aleksandar Olujić Mihajlo Peško Osman Pirija Stojan Pudar Asim Puzić Mahmud Puzić Mustafa Puzić Bogomir Rebac Ismet Redžić Muzefer Riđanović Ferdo Rošec Booljub Ružić Jusuf Serdarević Hidajeta Šarić Bruno Šiljeg Borislav Škarda Dragutin Tomas Dževad Vrgora Branko Vuković Danilo Vuković Juraj Žderić Milivoj Kućan Vedar Mujić
IV b Mladen Andrić Nikola Anđelopolj Nedžad Arpadžić Dragutin Barković Ivan Barbarić Nikola Ćatić Milivoj Čapeta Vlado Dujmović Salih Duranović Radoslav Džeba Predrag Elezović Žarko Govedarica Mustafa-Emir Hamzić Ekrem Ibrulj Hojlaš Sead Imamović Mirzo Kapetanović Ivan Kljajo Nusret Krpo Ivan Magzan Marijan Mandarić Ivan Marinčić Ilija Markotić Muhamed Mesihović Zdravko Mihić Dragutin Mrkić Nerfid Mujić Vladimir Nibler Branko Nikolić Jusuf Nikšić Zijah Nović Vejsil Omčević Pavle Peško Radivoje Pudar Ivan Raič Alija Rokić Svetozar Šain Ante Šimunović Miroslav Šulentić Branislav Šupljeglav Eduard Tavčar Dušan Tepurić Vjeko Torkar Predrag Uremović Krešimir Zeljko Avdo Zvonić Zlatko Kordić
IV c Divna Andabak Muhamed Avdić Zijah Bakamović Branko Barić Hamida Bišćević Adem Bostandžić Mila Bošnjak Hatidža Ćišić Jovanka Ekmečić Nusret Fazlibegović Branimir Frančić Midhat Hadžiosmanović Vladimir Ilić Branko Ivanišević Mihailo Jegdić Biljana Jeremić Božidar Jovanović Zdravko Jurišin Milidrag Karišik Nikica Kliškinić Ljerka Kordić Muhamed Kreso Božidar Lenj Olga Lovrić Tomislav Lovrić Branislava Marković Dragica Martinović Kažimir Martinović Franjo Matovina Nada Majsner Sadeta Mišić Salko Muštović Dejan Pavić Siniša Pudar Zijah Sefić Sonja Sefić Miroslava Smoljan Vladimir Smoljan Vera Spahić Aleksandar Šain Ksenija Šakota Slavojka Škoro Helena Tomić Stjepan Tomić Relja Stojanović
Fotografije: gornji red: spomen-ploča Mileve Karišik koja je poginula od savezničkog bombardovanja januara 1944. Dole: Školski zapisnik iz 1942. godine. o isključenju iz srednje škole tri đaka jer su “pjevali komunistčke pjesme”.
III razred:
IIIa Dragoslav Barić Marko Barić Mustafa Behlilović Drago Blažević Josip Buzuk Ante Crnjac Enver Ćemalović Osman Ćimić Veljko Čavaljuga Svetko Dilber Nedjeljko Jovanović Ranko Kapić Dušan Karan Džahid Kljako Ivan Kordić Mirko Kunovac Nedžib Mačkić Mate Markotić Arkadije Mićković Marko Mihić Vicko Mikulić Nedžad Pašić Mato-Duško Pavlić Đorđe Peš Milan Pištalo Dušan Popović Tihomir Pujić Ljubomir Samardžić Jovo Semiz Mladen Soldo Jefto Stajić Milenko Šain Ranko Šakota Vasilije Šparavalo Ilija Tomić Đuro Vasković Aleksandar Vedenski Zijad Vrgora Slavko Vukašinović Miodrag Vulić Hivzija Zagorčić Zićrija Zupčević Vladimir Zurovac Zoran Mehmedbašić Mirza Nožić Vladimir Piskur Husein Hadžić
IIIb Muharem Arap Rade Bender Zlatan Bilal Ivan Butigan Ismet Čatrnja Nijaz Čohadžić Muhamed Ćemalović Kerim Ćišić Ante Ćurdo Ejub Dilberović Simo Doder Slavko Đevenica Mugdim Faladžić Jakov Gali Stjepan Galić Fehim Hadrović Mugdim Hadžović Daniš Hrvić Milan Jelačić Mirko Jerkić Ante Kalajdžić Milorad Kojović Vasilije Kovačević Mihajlo Krčmar Safet Krvavac Kemal Kudin Adolf Laznik Slavko Ledić Stjepan Ljevak Slobodan Mandić Aleksandar Matulić Ante Merdžo Kristofor Mićković Slavko Miletić Petar Moro Radmilo Pavasović Hajrudin Pavlović Asim Peco Ejub Peco Ante Prlić Safet Rajković Vaso Savić Danilo Škoro Anton Šunta Marijo Veršić Branko Vujović Dušan Vuković Nikola Zelenika Ivan Zovko Muhamed Žuljević Tomislav Puljević
IIIc Amgisa Bajrović Matija Bonić Olga Ćabak Amira Ćatić Ekrem Ćurić Nestera Ćurić Sidika Dizdar Zorka Gačić Vasilija Gašić Fahrija Guzin Munevera Hadžiosmanović Ilduza Ibrulj Hojlaš Zvonimir Jakiša Tomislav Jovanović Vinko Jozić Muhamed Kahvo Esad Kajtaz Jasmina Kalajdžić Mandica Kliškinić Franjo Kunštek Emir Ljutović Berislav Marić Dušan Mastilović Mandalena Milković Ahmet Orman Ivan Pandžo Razija Peco Milivoje Pantić Milena Perišić Salem Pintul Hivzo Polovina Ksenija Popić Samija Puzić Dragutin Radoš Jusuf Sadiković Ranka Skočajić Dragoslav Slijepčević Ibrahim Srkalović Borivoje Stajić Vlado Šimunović Mladen Škoro Šefkija Taslaman Ante Urdl Sojka Vasiljević Smail Velagić Velija Velagić Ćamila Voljevica Miljenko Zovko Ivan Šutalo
Vješanje talaca 19.11.1943. u Mostaru zbog prekinutog njemačkog kabla. Sa 16 godina, Ekrem Ćurić je najmlađi od pet obješenih.
Gornji red: spomen ploče Vasilija Šparavala i Zijada Vrgore. Slika Ksenije Neimarević, skojevke i mlađe sestre Pavla i Živote Neimarovića, slikana 1947. godine, kao studentikinja. Donji red: Ekrem Ćurić, polubrat Envera Ćemalovića, obješen je kao talac novembra 1943. godine.Prema zapisima, Ekremova majka je bila u zatvoru i gledala je kako odvode Ekrema.Pored Doma zdravlja u Liska ulici u Mostaru žrtvama je podignut spomenik.
Pali profesori i drugi prosvjetni radnici Gimnazije:
Tri profesora su poginuli u borbi: Džemšid Šarić, Danilo Vukajlović i Husref Krpo. Profesor Dušan Mučibabić je ubijen prvih dana rata prilikom masovnih pokolja Srba, Mustafa Alikalfiić i dr Berta Bergman su odvedeni u Jasenovac pred kraj rata i ubijeni. Jelka Vukajlović, supruga profesora Danila, takođe je odvedena u Jasenovac i ubijena.
dr Berta Bergman (1894. Blažuj – 1945. Jasenovac), školski doktor (higijena)
Fotografije i spomen-ploče palih prosvjetnih i drugih radnika Gimnazije u Mostaru.Skroz dole: lijevo – izvještaj o hapšenju profesora Mustafe Alikalfića (stradao u Jasenovcu); desno – izvještaj o hapšenju profesorke Jelke Vukajlović, supruge Danila Vukajlovića, i odlasku nastavnika Husrefa Krpe u partizane.Izvor: “75 godina Gimnazije u Mostaru”.
Spomen-ploče:
Gornji red: spomen-ploča palim borcima đacima i profesorima Gimnazije, koja je stajala u hodniku kod glavnog ulaza 1954-1992. Dole desno: Spomen-ploču u Gimnaziji otvorio je Džemal Bijedić 1954. godine (izvor: 75 godina Gimnazije u Mostaru).Ploča je uklonjena prve godine rata i nikad nije vraćena. Donji red: lijevo i u sredini – gimnazija je postavila novu spomen-ploču sestarma dr Berti i Mariji Bergman kao “pionirima ženskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini”.
