Partizansko spomen groblje Mostar - Prilozi januar 2013.

21.01.2013.

Spomenici

Spomenici

 

Mile Stojić

.

.

.

.

.

.

Kao prazni trenuci u tamnom životu ljudi.
Kao krateri na lijepom licu domaje.

U Mostaru
Srušen spomenik borcima Armije Bosne i Hercegovine
U Bileći
Srušen spomenik poginulim partizanima, a podignut novi
Poginulim četnicima.

U Hrvatskoj
U zadnjih dvadeset godina srušeno preko tri tisuće
Partizanskih spomenika.

Na Surčinu
Vlasti srušile spomenik sremskim borcima
U Užicu miniran spomenik Titovim partizanima
Historija se piše krvlju, a briše bagerima i dinamitom.

Brišu se slavni dani
Brišu se tragovi zločina.

Ruši se Augustinčić
Minira Džamonja
Katranom se zalijeva
Đorđe Andrejević Kun.

U nebo lete Končar i Stevo Filipović
Ruše se krstovi i podižu križevi
Krše se ruže i zalijeva čkalj
Ruši se petokraka i podiže polumjesec.
Preko petokrake se liči
Kukasti križ.

Tko tebe krstom
Ti njega križem
Tko tebe križem
Ti njega polumjesecom.

Na brdu Hum iznad Mostara križ visok trideset i tri metra
Na Trebeviću se planira krst visok trideset i tri metra.

Crkva se podiže u dvorištu Fate Orlović
U Višegradu Emir Kusturica u čast Ive Andrića
Podiže nove Visoke Dečane
Ekumensko čudo: jedan musliman u čast jednog katolika
Podiže plagirani pravoslavni hram
Bog se smeje.

Narodni heroji
Postaju narodni izdajnici.
Istorija nek ide u vazduh
Prošlost u havu
Povijest u zrak!

U Veljunu se Biserka Legradić
Na Đurđevdan dvijetisućite
Popišala na spomenik od ustaša umorenim Srbima
U Sukošanu su domoljubi broncu s proleterskog spomenika
Prodali u otpad. Kilo bronce sto kuna.
Na spomenik partizanima na Petrovoj gori Vojina Bakića
Deutsche Telekom okačio svoje predajnike.

Vjećno huči Sutjeska, a na Sutjesci
Miodrag Živković smislio velebni spomenik petrokraki
Dvadeset godina nakon toga u Prijedoru podigao spomenik
Za krst časni.

Šta će nam Edo Murtić
Sorit ćemo Ismeta Mujezinovića
Dolje Bogdan Bogdanović!

Mi smo konačno došli do cilja
Sami pišemo svoju historiju.
Oni su ginuli da bi nama bilo bolje
Ali, nama je sve gore i gore.

Spomenici
Kao prazni trenuci u tamnom životu ljudi
Na njihovom mjestu niču divovski upitnici:

Da su
Četnici, ustaše, balije
I jedni i drugi i treći

Ginuli uzalud.

 

(objavljeno na e-novine, 18.01.2013)

 

Objavio/la herojisaneretve u 23:22, 0 komentar(a), print, #

15.01.2013.

Na partizanskom - ljeto 2012.

Partizansko Spomen Groblje Mostar - ljeto 2012
fotos sa: MOFO Raja

Objavio/la herojisaneretve u 23:31, 0 komentar(a), print, #

09.01.2013.

Mladost na Partizanskom...nekada...

...mladost je nekada rado pohodila oazu mira i tišine na Partizanskom...

Objavio/la herojisaneretve u 13:55, 0 komentar(a), print, #

09.01.2013.

Bogdan Bogdanović: GRAD MOJIH PRIJATELJA

Bogdan Bogdanović: GRAD MOJIH PRIJATELJA

- Mnoge od memorijalnih građevina kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizičke snage, danas više ne postoje ili su, bar kako sada stvari stoje, osuđene na neprimetno fizičko degradiranje i nestajanje.

- Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, „dva grada“ gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika, i grad živih, za koje su oni položili živote...

-Kamena alegorija o dva grada nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara.

- Početne formule verovatno mi je ponudila ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba – bar tako kažu knjige starostavne – lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak mahinejske Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmopoetskih slika.

- A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju, makar simbolično, pravo na lepotu snova.

- U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzeuge).

-Odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje.

- Gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora, i ustvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim „novim prijateljima“, čija su se imena – muslimanska, srpska, hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole.

- Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom.

- Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.

- Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli.

- Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.

- Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima I verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za „klesaonicu“, a kad je nadstrašnica podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.

- Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći.

- Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati.

- Njihov sam običaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?

- Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog predhodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredviđeno iskrsavaju.

- Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previna. Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, napipavao metalne pijavice (Klammer, Klampe) i zatege (Spanriegel), koje su na vreme zaustavljale prskanje i staru su građevinu branile od raspadanja.

- Jedne noći odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše (Karbidslampe, Karbidlicht), jetko svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und Meissel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći - cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje.

Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak ... kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.

Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” - kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” - znak da je koncentracija popustila - Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac...

- To što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara, protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale, jezici pretapali, ali čovek je ostao isti... “Zašto pesma nema reči?” - pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”

- Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu granu. Čak i to tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.

- Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvanenog krečnjaka, belog kao sir.

- Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) - rasipale su se stotine i stotine kamenih cvetova. - Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazvežđa. Našlo se negde mesta i za sazvežđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronanem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to su bili Vlašići (Plejaden, Siebengestirn) ... Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.

- Sve što sam još mogao poželiti širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu... Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.

(Beč, aprila 1997.)

Objavio/la herojisaneretve u 13:52, 0 komentar(a), print, #

09.01.2013.

Trimuša, granica između svjetova

Vile & groblja

Podizanje zidina

Trimuša, granica između svjetova

Svako vrijeme ima svoje spomenike. Uglavnom onakve kakve zaslužuju i ljudi i okolnosti, koje su svojim djelovanjem ti isti ljudi stvorili.

Autor: Marko Tomaš    http://www.zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=16581%3Atrimua-granica-izmeu-svjetova&catid=23%3Apod-okupacijom&Itemid=38 Osvanula je nedavno u BH medijima fotografija vile koju je za sebe dao izgraditi Dragan Čović, predsjednik HDZ - a BiH. Javnost, ili ono što u Bosni i Hercegovini, često  je precjenjujući, nazivamo javnošću, ostala je šokirana tim bahatim graditeljskim pothvatom jednog od najmoćnijih ljudi u zemlji. Čovjek je to koji je, između ostalog, svoju moć gradio, a poduzetničku sposobnost dokazao, uništavajući neke od prijeratnih gospodarskih giganata kao što je mostarski SOKO. NIGDJE NIKOG NEMAM No, čuđenju mjesta nema. Pred očima nam, naprosto, niču istinski rezultati rata, odnosno onoga za što je običan svijet krvavio gaće po mnogoj vukojebini u ovoj zemlji punoj vukojebina. Novi dom Draga Čovića samo je jedan u nizu spomenika vremenu u kojem živimo i ratu kakav se vodio. Svi su hrvatski nacionalni interesi ugrađeni u zidine tvrđave feudalca Čovića, baš svi, ta je kuća, zapravo, istinski kamen temeljac trećeg entiteta, dvorac iz kojeg Čova i ekipa imaju namjeru vladati još dugi niz predugih i teških godina. Znakovito je to da je doktor Dragan, svoje armirane dvore gradio dok su glumci Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru svoje predstave radili u mraku, jer računi za isporuku električne energije nisu bili podmireni. Nije hrvatskom, niti bilo kojem drugom narodu u ovoj zemlji, da se razumijemo, potrebna katedrala duha. Čović i co. nemaju namjeru nacionalne interese braniti i graditi proizvodnjom kulture, vrhunskim kazalištem npr. A predstava "Nigdje nikog nemam", proistekla iz rada u tom doslovnom mraku, je upravo to, vrhunski komad kazališne umjetnosti, čisto i uznemirujuće zadovoljstvo. Nacionalni interesi u BiH, naime, brane se tako što vlastodršci podižu zidine između sebe i naroda čije interese, navodno, zastupaju. I ne samo to - OK, ovo jeste prava mostarska, potekla iz kafane, ali iz usta čovjeka, koji radi taj posao - taj isti Čovićev dvorac 24 sata dnevno štiti policija, što će reći da mi, ljudi koji u ovoj zemlji živimo i plaćamo porez, iz vlastitog džepa financiramo zaštitu privatnog objekta grofa Čovića. Taj objekt se nalazi u elitnom naselju Bare, koje se proteže uz rijeku Radobolju i gdje je nekad, u vremenu u koje ćemo kao vremeplovom skočiti, bila zabranjena bilo kakva gradnja. Tog naselja, zapravo, nekada nije ni bilo, uz Radobolju su rasli voćnjaci, uz voćnjake se protezala šumska staza, jedno od omiljenih šetališta Mostaraca. Uz tu stazu nekad je raslo i drvo kao preslikano iz filma "Varljivo leto '68.", ono drvo na kojem je Slavko Štimac pred kraj filma doživio svoje prvo seksualno iskustvo. Za to radoboljsko drvo i ja vežem slična iskustva. Netom nakon rata pokazala mi ga je jedna krupnooka djevojka.  Znali smo čitava sunčana popodneva provoditi ležeći na debelim granama koje su skoro pa premošćivale Radobolju. Drveta više nema, odavno, a tko o čemu ja o drveću pa ćemo sada ovo veliko stablo ostaviti tamo gdje i pripada, mojim uspomenama. Elem, sudbina zna biti vrlo ironična, jer se nekako upravo preko puta Čovićevih dvora, ako gledamo preko Trimuše, male mostarske šume, pluća grada, nalazi jedan drugi i potpuno drugačiji spomenik, spomenik drugačijem Mostaru, drugačijim ljudima, oronuli spomenik nekog drugog vremena. Postala je tako Trimuša, na neki način, granica između dva suštinski zavađena i nepomirljiva svijeta i vremena. Jedna mala mostarska šuma je postala granica između razuma i gluposti, pristojnosti i krkanluka, poštovanja i beskrupuloznosti. Naime, s druge strane šume nalazi se spomenik koji predstavlja sve ono što Čović, sudeći po onom čudu koje je na Barama izgradio, prezire. Tamo gdje je Čovićev prezir nalazi se spomenik sav oronuo, zarastao u korov, devastiran, mučen i silovan kao i oni čija je imena svojim kamenim cvjetovima trebao nositi u vječnost. Spomenik je to pun poštovanja prema okolici u koju je položen, nježno kao dijete u kolijevku. Spomenik čiji je tlocrt istovremeno i suza i mapa Mostara, jednako grandiozan i liričan, arhitektonsko remek djelo, koje je stvorio čovjek koji je bio sve ono što Dragan Čović nije, makar se ne bi tako reklo na prvi pogled. Bogdan Bogdanović, naime, bio je istinski gospodin, od onih kojima je gospoština urođena, ničega vještačkog u njegovim manirima i načinu razmišljanja nije bilo. POVRATAK GROBLJU Neki dan po tko zna koji put vratio sam se Partizanskom groblju, koje trpeljivo podnosi svu silu nepoštovanja koja ga je snašla. Zapušteno je i zaboravljeno kao neki starac čiji je život njegovoj vlastitoj obitelji postao smetnja. Unatoč svemu tome, čovjek dobrih namjera, kakvim se volim smatrati, može i danas na tom mjestu osjetiti svo poštovanje i ljubav koje su neimar, korčulanski klesari i građani Mostara ugradili u njega. Kad sam stigao kući, ojađen zapuštenošću Partizanskog groblja i fotografijama Čovićevog zdanja s druge strane, iz mailboxa sam iščupao fragmente jednog starog teksta koji je neimar Bogdanović pisao o svom najljepšem djelu. Jednako kako se čovjek u nevolji sjeti Boga, tako sam i ja u tim riječima čika Bogdana kao u nekom svetom pismu tražio utjehu i svjedočanstvo da je neki drugi svijet ipak postojao, da sve to nije samo moja halucinacija izazvana bjesomučnim selidbama i bježanjem od samog sebe. Utjehu sam tražio i zbog toga što sam primijetio da su skoro sva mjesta na koja odvodiim svoje goste u šetnju uglavnom pusta. Tijek gradskog života skoro je potpuno promijenjen. Možda me moja djetinja sjećanja varaju, ali, ako nijedno drugo mjesto, makar je Partizansko nekad davno u ona vremena, koja po nekima, izgleda nisu ni postojala, bilo jedno od omiljenih mjesta za ugodne obiteljske šetnje. I Stari grad je danas, u zimsko, to famozno vansezonsko vrijeme, uglavnom pust i ispražnjen od svakodnevice i života. Život se jako sporo vraća na Bulevar pa i na Lenjinovo šetalište. Sve to su, za mene, dokazi o politici koja je svu snagu usmjerila na potpuno uništenje naše memorije. Druge sam primjere već i prečesto spominjao pa ih se sada neću ni doticati. Ovdje je ipak riječ o dva potpuno oprečna spomenika i Trimuši, granici između svijetova. Samo potpuno divljaci i primitivci mogu imati odnos prema Partizanskog groblju kakav imamo mi koji danas naseljavamo Mostar. Jednako tako, samo potpuni divljaci i primitivci mogu za potrebe vlastitog življenja izgraditi dvorac vrijedan nekoliko milijuna maraka u ovakvom gradu. Onaj monstrum od građevine podignut na izletištu je istinska slika Dragana Čovića. Nisu to uglađeni maniri, odmjerenost koju pokazuje u javnim istupima niti doktorska titula koju nosi. U onoj je građevini, zapravo, na vidjelo izašla njegova prava priroda i priroda svih vlastodržaca u ovoj zemlji. Ružna je to spodoba, nezgrapna, bahata i nasilna spram prostora i čovjeka. A ona ruina od Partizanskog groblja je istinska slika svih nas, jadnih, dronjavih, potuljenih i prebijenih, bez prava na sjećanje. A nekada smo bili počašćeni talentom ljudi poput Bogdana Bogdanovića. No, kad pljunete na talent i ljubav Bogdana Bogdanovića zauzvrat dobijete beskrupuloznu silu Dragana Čovića. Ili, da se vratimo na početak, dobijete ono što ste zaslužili. Zbog toga čuđenju mjesta nema, a ni kukanju. A pitanje je dana kad će vile poput Čovićeve početi nagrizati i onu šumovitu granicu između Bogdanovićevog i HDZ - ovog Mostara. Ići će to, bojim se, jako daleko, dok Bogdanov Mostar potpuno ne iščezne. (fotos na gornjem linku)

Objavio/la herojisaneretve u 13:50, 0 komentar(a), print, #

06.01.2013.

Priča o jednoj mladosti

Priča o jednoj mladosti

 

Autor: Emir Dumpor

 

Tekst je objavljen na facebook/Partizansko Spomen Groblje Mostar – Help to preserve…

 

Ovo bi trebala biti još jedna uobičajena priča iz grada-raskrsnice i grada-spoja kultura i civilizacija, grada šarmantnih različitosti i antipatičnih sličnosti. Mjesta, koje kroz vremena bijaše i ostade čuveno po nemilosrdnom uništavanju života i svega onoga što se iz života i kroz živote stvara. Podneblja pod kojim se mladost gubila redovno, jeftino i uzaludno, zbog nekih viših egzistencijalnih ciljeva. Ovo je spomenarska razglednica mučki prekinutoj mladosti, ubijenoj u skladu sa drevnim tradicijama i običajima prostora opisanog u uvodu. Sjećanje na mladost koja se nesebično žrtvovala za neku bolju i svjetliju budućnost sljedećih naraštaja, ne snijući tada ni u najgoroj noćnoj mori, da će upravo ti nasljednici okusiti istu gorčinu otrova onih kojima su se oni odupirali i suprotstavljali.

 

Sinteza romantike i okrutnog rata gorak je koktel života i smrti. Spomenik takvom raritetnom spoju nestanka i nastanka bilo je, i za mnoge ostalo, groblje slobodoljubivih antifašista, partizana i partizanki, u najvećem gradu na rijeci Neretvi, Mostaru.

 U naručju Bijelog Brijega, iz kamenih cvijetova okruženim zidinama tvrdog i nesalomivog hercegovačkog kamena, širio se nekad davno miris čežnje i želje za slobodom koju nikad nisu dočekali. Iz tih cvijetova što posijaše polen slobode za sve naredne generacije, širio se opojni miris vedrine na sve strane grada, bez obzira da li je bio nošen jugovinom ili sjevercem.

 U tim vremenima nisu postojali zapadni i istočni vjetrovi. Kad bi taj blagi povjetarac preko kamenog cvijetnjaka grada sišao do mostarskih ulica, sokaka i avlija, nosio je sa sobom miris slobode i vedrine. Uvijek je svojim šumom bio tolerantan prema ostalim zvucima na koje je usput nailazio, jer u svom pohodu nije prigušivao zvona crkava i katedrala, niti ezane sa munara. Dopunjavao je harmoniju svih tih raznolikih zvukova, rijetko slušanu bilo gdje drugo u svijetu.

 

Veličanstveno je bilo osjetiti takvu vrstu mirisa, a bajno bilo uživati u takvim zvučnim rapsodijama. Osjećala se bujnost života u pravom smislu riječi. Nedaleko od kamenog spomenika slobode za koju su se prolie rijeke krvi, prolijevale su se kasnije kapljice znoja lokalnih rekreativaca po Trim stazi. Dole malo niže, kod velikog okruglog bazena, padali su i prvi, nezaboravni poljupci...

 Padali su u neposrednoj blizini, također, golovi. Tresle su se mreže na stadionu pod Bijelim Brijegom, tamo gdje je često padala "velika četvorka" bivšeg jugoslavenskog fudbala, padali su i veliki evropski klubovi poput Derby County-a i Borussije iz Dortmunda.

 Padalo je dosta toga, a vremenom smo, nažalost, pali i mi sami. Iz generacija u generacije, opijeni i zasićeni podarenom slobodom za koju su se izborili oni prije nas, postadosmo prezasićeni. U suprotnosti sa ovjekovječenom kamenom florom nekih drugih svjetskih vrtova i parkova, nalik našem mostarskom, ostavili smo cvijetove da venu i uvenu, nestanu u korovu neke "nove slobode".

 

Prije nego što je tužni cvijetnjak potpuno ostavljen, zapušten i prepušten zaboravu, generacije koje su se zaklinjale da će ga čuvati i njegovati, odbile su prepoznati njegov značaj i poruku. Zbog toga je visoka cijena još jedanput plaćena. Posljednjoj, našoj mladosti, iz sada vec davnih '80-tih godina, koje su obilovale mladalačkim revoltom i protestima savremenog anarhizma, ideje mučenika ispod kamenih cvjetova postajale su retrogradne. Dolazile su u sukob sa talasima modernizma koji su sve više zapljuskivali žarkim suncem obasjani grad. Povučeni talasima oseke, na obali našeg ostrvceta, gdje smo sve do tada udisali mirise slane i teškom mukom izvojevane pjenušave slobode, skriveni u hladu borova, zaštićeni od žarkog sunca koje je istovremeno izazivalo devastirajuće požare svuda oko nas, od Budimpešte preko Praga do Krakova. Zaboravljali smo na buntovništvo naših vrijednih gorana koji ne preživješe najveći požar svih vremena u istoriji ljudskog roda.

 Bila je to sloboda za sve one koji nisu razdvajali, niti bili razdvajani, po imenima. Sloboda svih oslobođenih od fobija i mržnje. Dijelilo se dobro i zlo, živjelo se i umiralo zajedno. U talasu suludog modernizma koji je u svojoj stihiji od jednog modernog i impozantnog groblja spomenika napravio baruštinu i poligon za snimanje horor filmova, sloboda je trampljena za aveti i sablasti iz prošlosti!

Vremenom se cijeli grad postepeno pretvorio u veliko groblje uspomena i sjećanja. Postao je grad-teatar u kojem je na sceni simpatični, zakrpama odjeveni, uplakani klaun sa osmjehom na licu. Predstava koju zabrinutih lica posmatra samo još malobrojna publika. Grad u kojem se pored sporadičnih turističkih atrakcija mogu pronaći samo još vlastita i tuđa sjećanja. Sjećanja, koja iz godine u godinu sve više blijede. Grad je, u potrazi za samim sobom, pretvoren u novu kamenu baštu, u kojoj cvijeće vene pokraj zapuštenog kamenog cvijetnjaka poklonjenog jednoj davnoj mladosti. Herojskoj mladosti, čija imena su ispisana po kamenim cvjetovima, nastradaloj zato što nije ubijala, već je bila ubijana: vješanjima, streljanjima, padajući u očajničkim borbama, košena od metaka i gelera monstrumske ratne mašinerije protiv koje se u to vrijeme borio cijeli slobodoljubni svijet. Nisu bili ubice. Borili su se protiv takvih, protiv mnogo jačeg i brojnijeg neprijatelja, svirepih i masovnih ubica i protagonista nehumanih ideologija. Neofašizmom indoktrinirane pristalice bivših kolaboratora nastoje danas da zamjene ulogu zločinca i žrtve. Mladost, koja je branila svoje gole živote i svoju zemlju u vihorima 2. svjetskog rata, nije nikako mogla biti zločinački pokret. Kada su mogli počiniti te zločine, ako se dobro zna da su skoro svi oni pogubljeni u prvim godinama rata? Krivi su, vjerovatno, samo zato što su se borili za očuvanje ljudskog dostojanstva, što nisu dopustili da budu deportovani u zloglasne nacifašističke koncentracione logore, u kojima je svirepo pogubljeno na hiljade ljudi. Krivi su, jer se nisu borili na strani opakog tuđina i zavojevača, kao topovsko meso u paklu Staljingrada i ostalih tuđinskih ratnih frontova. Ne, krivi su samo zato što nisu pristali da budu povampireni fašisti!

 

Spomenik poubijanoj mostarskoj mladosti iz 2. svjetskog rata nije bio spomenik marksističkoj ideologiji kao glavnom pokretaču propale svjetske revolucije. To je prvenstveno bio spomenik pravednoj borbi i pobjedi nad najvećim zlom koje je ikada zadesilo čovječanstvo. Moraju to naučiti i neki novi Mostarci i Mostarke, koji se pohlepno hrane propagandom kvaziprosvjetitelja i turbosijača mržnje, njegujući antipatije prema jednom od najznačajnijih spomenika antifašističke borbe u 2. svjetskom ratu. Novi Mostarci i Mostarke odbijaju da saznaju ono što stari Mostarci i Mostarke vrlo dobro znaju, a malobrojni među njima pod pritiskom se pretvaraju da su zaboravili. Veliki spomenik antifašističkoj borbi u gradu Mostaru dio je i njihove prošlosti. Prošlosti zbog koje bi trebali biti ponosni. Prošlosti, koja se jednostavno ne može izbrisati bez obzira na sve dosadašnje i buduće pokušaje. Knjige su se prestale spaljivati na lomačama, jer oni koji su primjenjivali takve metode ideološke borbe na kraju su se i sami morali spaliti.

 

Mostar, koji pamti svoju prošlost najbolje, da može govoriti rekao bi svima da bez usamljenih i korovom obraslih kamenih cvjetova na svom Partizanskom groblju ne bi bilo ni njega, onakvog kakvog ga se većina Mostaraca i Mostarki sa sjetom i nostalgijom prisjeća. Takav Mostar opet bi morao biti u interesu svih onih koji ga vide u budućnosti kao poželjno i perspektivno mjesto za život. Da nije bilo mladosti koja mu je podarila svoje kamene cvijetove, ne bi vjerovatno bilo ni onakvog grada koji je svima ostao u sjećanju. Ne bi bilo ni njegovih ljudi, onakvih kakvi jesu i kakvi su oduvijek bili. Prkosnih i ponosnih...

 

http://www.youtube.com/watch?v=7tiCROFoGPg

 

(Posvećeno svim prošlim, sadašnjim i budućim mladostima Mostara)