Partizansko spomen groblje Mostar - Prilozi februar 2013.

16.02.2013.

Bogdan Bogdanović: Mostarski grad mrtvih

tačno.net

Bogdan Bogdanović: Mostarski grad mrtvih

Objavljeno od tacno.net dana Veljača 13, 2013 u Kultura, Mostar, Najčitanije, Slideshow

Mnoge od memorijalnih građevina kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizičke snage, danas više ne postoje ili su, bar kako sada stvari stoje, osuđene na neprimetno fizičko degradiranje i nestajanje. Osećao bih se bedno, kad bih ma i u magnovanju, dozvolio sebi da zažalim, na primer, za najraskošnijim delom svoje graditeljske mladosti – za Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad više nema ni pravog, starog Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, čija su deca počivala na ovom časnom ratničkom groblju. Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, “dva grada” gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika i grad živih, za koji su oni položili živote…

            Kamena alegorija o dva grada nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi je ponudila moja ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba – bar tako kažu knjige starostavne – lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak manihejske Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmo-poetskih slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova. U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzuge).

Partizansko groblje u Mostaru

            Za razliku od poslova oko uređenja Jasenovca, koji su iz premnogih razloga za mene bili vrlo mučni, odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje. Uspomene na jedan bivši logor uništenja (Vernichtungslager), ma koliko da sam od njih bežao, pretvarale su se često u stanje produženog, jedva podnošljivog stresa.

            Naprotiv, gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora i, u stvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim “novim prijateljima”, čija su se imena – muslimanska, srpska, hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole. Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom.

            Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.

            Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku  šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.

            Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica  podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.

            Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam obićaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?

Partizansko groblje u Mostaru

            Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog predhodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredviđeno iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previđa. Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, davno klacifirane, napipavao metalne pijavice (Klammer, Klampe) i zatege (Spanriegel), koje su na vreme zaustavljale prskanje i staru su građevinu branile od raspadanja.

            Jedne noći odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše (Karbidslampe, Karbidlicht), jetko  svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje. Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak  …  kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.

            Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak,  najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” – znak da je koncentracija popustila – Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac…

            To što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara, protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale, jezici pretapali, ali čovek je ostao isti…

            “Zašto pesma nema reči?” – pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”

            Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje  materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.

            Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir.

            Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) – rasipale su se stotine i stotine kamenih cvetova. Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazveđa. Našlo se negde mesta i za sazveđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronađem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to su bili Vlašići (Plejaden, Siebengestirn) …

Partizansko groblje u Mostaru

            Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.

            Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželiti  širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu…

            Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.

(Tekst je objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine.)

Objavio/la herojisaneretve u 10:24, 0 komentar(a), print, #

16.02.2013.

Poražena modernost oslobođenja

Tačno.net
Objavljeno od Dragan Markovina dana Veljača 14, 2013 u Kolumna, Mostar

Poražena modernost oslobođenja

Objavljeno od Dragan Markovina dana Veljača 14, 2013 u Kolumna, Mostar, Najčitanije, Slideshow

Četrnaestog februara 1945. godine, zajedničkim naporima Osmog dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije, nakon dugih i iscrpljujućih borbi, Mostar je oslobođen od fašista. Prošlo je od tada šezdeset i osam godina, još malo pa ćemo imati i okrugli jubilej oslobođenja grada, ali svi su izgledi da se Mostar fašizma oslobodio nije. Svjedočit ćemo opet ustaljenim ritualima u kojima će samo krug probranih i getoiziranih pojedinaca obilježiti taj datum, ove godine možda i nešto intenzivnije no prethodnih godina, dok će s druge strane strašna i nepodnošljiva biti šutnja službenog grada, kao i neizmjerna buka vrhova katoličkog klera i hrvatske desnice, koja će partizane prozivati ubojicama i skoro pa okupatorima te neskriveno žaliti za propašću tzv. NDH. Taj suštinski poraz ideje antifašizma u tom nesretnom gradu zbog mnogih je aspekata grozan, no ipak je najubojiti promatramo li ga iz kuta razorenog moderniteta i onoga što je mostarsko društvo bilo i tek moglo biti.

Nije uostalom slučajno, u predvečerje rata, posljednjeg predratnog dana oslobođenja, Partizansko groblje kukavički, pod okriljem noći, minirano. Kao jasna poruka onog što nas ima snaći. Te sitne duše koje su tada postavile eksploziv pod nešto najljepše što je Mostar imao i dao, jednako u ideji, kao i u izvedbi spomenika, istinski preziru taj grad, koliko god negirali tu činjenicu, a tu svoju mržnju prema gradu i svemu što on predstavlja, od tada do danas, ni u jednom času nisu prestali javno iskazivati. Dovoljno je samo sjetiti se užasa rata te užasa mirnodopskog života, sveopćeg ataka na stanje svijesti, na znanje i kulturu, na ideju urbanizma i uopće na suvremeno građansko društvo. U konačnici i agresivnog napada na zdrav razum kao takav.

Svašta je Mostar u ovih proteklih dvadeset i jednu godinu doživio, malo toga lijepoga, ali ono što ga je bojim se trajno unakazilo, prije svega demografski, a onda i životno, je ta karikaturalna retradicionalizacija i veliki povratak religije i ispraznog devetnaestostoljetnog nacionalizma u javni život, kao krinki za sveopću pljačku i egoizam.

Prosto je nevjerovatna činjenica da sve veći broj ljudi, od kojih su mnogi sasvim pouzdano imali razvijen logički sklop, sve više i više uvažava dogmatske umove vjerskih vođa i kleptokratske umove nacionalnih vođa. Ta isprazna retorika, iza koje ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti, kako je to lijepo ispjevao Džoni Štulić svojevremeno, obuzela je toliko ljudi da se čini gotovo nemogućim pronaći potrebnu količinu suvislih sugovornika za bilo kakvu promjenu.

Taj proces je naravno, osim ovako površinski, rezultirao i gubljenjem koraka sa suvremenim europskim društvima, pa tako urbanizam kao ideja u Mostaru gotovo uopće ne postoji, tinejdžeri umjesto da budu faktori pobune i stvaraju novo društvo, umjesto dobar dan, pozdravljaju vjerskim pozdravima i ispunjavaju bogomolje u pravilnom sedmičnom ritmu, a preostalo stanovništvo krstari šoping-centrima diveći se svjetlima neona i peglajući kartice dok ulaze u dopušteni minus. Kojeg imaju zahvaljujući nekom administrativnom poslu, za kojeg je nužni preduvjet članstvo u nekoj od naših vrlih stranaka.

Pa što je onda ostalo od tog ponosnog i prezrenog datuma, nakon svega? Ostala je ideja da se i u najgorem zlu može organizirati otpor i pobijediti fašizam, ostalo je sjećanje na heroje koji su nam nekoć goloruki izborili mogućnost da sanjamo bolji svijet, ostala je makar kao usmeni toponim Avenija 14. februar i ostao je ponos.

Onaj isti ponos kojeg sam davne 2001. godine, šetajući Partizanskim grobljem i posve nesvjestan činjenice da je bio 14. februar, osjetio kad su se u podnožju tog izmučenog grada mrtvih parkirala dva autobusa skromnih i stamenih ljudi pridošlih pokloniti se herojima. Sve ostalo prekrili su ruzmarin, snjegovi i šaš, ali i kad nam muške uzmete živote, grobovi naši borit će se s vama.

Dragan Markovina

Objavio/la herojisaneretve u 10:21, 0 komentar(a), print, #

15.02.2013.

PISMO MOJOJ TETKI - MOSTARKI - PARTIZANKI by Sergio Sotric

PISMO MOJOJ TETKI - MOSTARKI - PARTIZANKI
Sergio Sotric; Keln - Njemacka, 14.02.2013

.

.

Milena Ivelja
Adresa: Partizanski Spomenik
... 88000 Mostar Bosna i Hercegovina

.

.

.

Draga tetka Milena,
izvini, pisao ti odavno nisam, al`cesto te u mislima nosim.
Upoznati se nismo mogli, al´te zeljan ostadoh.
Kod nas u Njemackoj snijeg okopnio, privreda jaka, putevi ravni, demokratija parlamentarna…
Hitler je odavno napustio ovu zemlju i ovaj narod germanski. Zahvaljujuci i tebi i milionima drugih, znanih i neznanih.
Draga tetka, ja i moja familija zivimo danas mirno u ovoj zemlji Germaniji, u kojoj su, ne tako davno, fasisti ubijali, mucili, pljackali, protjerivali, palili, …
Civilizaciju i kulturu Njemackih pjesnika i filozofa
su nogama gazili…

Al´sta ja da ti pricam! Pa ti si ta, koja je sa 15. godina iz Bjelusina u Mostaru otisla u partizane!
Ti si vec tada znala, da ako ti i tvoja raja iz Mostara ne krenete u borbu protiv stranih i domacih fasista, da nece ni nas Mostar,
da nece ni Bec, da nece ni Rim ni Pariz, a kamoli Berlin slobodan i evropski biti.
Niti za nas, niti za njih, niti za djecu jos nerodjenu…
Hvala ti, hvala vam, da niste samo za sebe marili,
kad ste za slobodu krvarili...
Hvala da niste rezignirali, da niste kalkulirali...
Hvala da niste kolaborirali!
Hvala da ste se iz mahale vaseg djetinjstva preselili na
Partizanski Spomenik.
U Mostaru, pod Bijelim Brijegom je kuca vasa, nekad adresa cijenjena – danas rana otvorena….

Draga tetka, pitam se cesto, da li vam je bila hladna ta zima februarska, jeste li mrznuli?
Da li vas je glad mucila?
Kako su vas noge nosile u marseve duge?
Kakve su vam bile noci februarske? Zvjezdane il` tmurne?
Znam da je pitanje intimno, al´ da li bi mi i tu tajnu otkrila?
Da li je u srcu tvome djetinjem vec prva ljubav plamtila?
Da li si ljubav ljubila ili si samo o njoj snila?
Vrlo mlada si bila…
Volio bih kada se sretnemo u nekom drugom svijetu,
u nekom drugom vremenu, da mi opises taj rodjendanski dan,
taj 14. Februar, tvoj grad Mostar.
Jeste li marsirali ponosno ulicama vasega grada?
Da li ste pjevali pjesme slobodarske?
Kako su vas docekale majke Mostarske?
Jesu li im lica nasmijana bila?
Kad je pala velika Njemacka sila?

Na starim fotografijama vidim kolone mladosti Mostara. Trazim tebe…Kolone prolaze i marsiraju dalje, u sljedecu borbu, za sljedeci grad, za bolji zivot, za zivot dostojan covjeka…
Februarske kolone prodjose kroz Mostar, a sa njima i zadnji februarski dani.
Trazim tebe na pozutjelim starim fotografijama.
I kao da ti sjenku vidjeh, kao da ti cuh glas…
Na tren, al` kratak i brz je taj mjesec februar.
Protrca mi ispred ociju, utece mi…, sakri se iza punog mjeseca…
Mjeseca koji spreman ceka kad februar prolazi.
A poslije februara uvijek mart dolazi…
Pa tako i mart 1945 u tvoj zivot zagazi.

Nista ti dobrog mjesec mart nije donio...
Granata je necujno doletjela,
kod mjesta Trnova se spustila,
tebe je pogodila…Nisi se ni oprostila…

Iznenadno i na kraju tvoje kratke biografije,
kao da te mjesec mart izbrisa sa ove stare fotografije.
U 16. godini i istoriju i povijest si napisala,
sa malom rukom djevojackom i zivotom si je potpisala…

Ti si dala najvrijednije, sto si mogla dati.
Partizanska kolona je marsirala dalje bez tebe.
Dalje…dalje…idemo dalje drugovi… u Sarajevu sila Njemacka jos nije pala…nece sama od sebe sila ni pasti. Mnogo ce zivota te godine, a i nekoliko decenija kasnije za Sarajevo pasti

Znam, trebalo je nakon Mostara i Trnovo i Sarajevo i Evropu osloboditi…
I jos dalje…dalje…sve do Japanskih ostrva hoditi.
Al´zasto tebe? Zasto tebe nesta u 16toj godini?
Zasto tebe i mnogo dragih vise nema u mojoj rodbini?

Jesi li ti – jos dijete - morala pasti, da Mostar zivi, da Berlin zivi, da Evropa zivi?
Je li Enisa Jakirovic iz Mostara morala u Istri pasti?
Je li mostarac Franjo Intihar morao kao clan posade americkog bombardera B-24 iznad Augsburga u Njemackoj pasti?
Je li Rifat Frenjo iz Mostara morao obruc na Sutjesci probijati?
Je li Mustafa Golos iz Mostara morao za slobodu Slovenije zivot dati?
Je li to biti moralo, da bi se na ovome svijetu mirno spavalo?

Znam, reci ces…Da niste jurisali vi, ko bi drugi?
Kako bismo mi danas do Zagreba, do Novog Sada,
po kojoj bismo ni danas prugi?
Kako bismo do Beca, kako do Moskve, kako do Londona,
kako bismo do Australije…
kako do Australije bez slobodnih aviona?
Kako bismo mi nase prve ljubavi mogli zivjeti?
Kako bi mi u Njemackoj djecu mogli gojiti?
I kao i uvijek, u pravu si draga tetka. Da niste vi, ko bi drugi?

Bezbroj randesa smo mi u vasoj kuci na Partizanskom randesovali.
Ti i tvoja raja sa ugraviranim imenima na plocama kamenim,
lezite gore na travnatim platoima, a mi djeca zaljubljena lezimo u zbunju i u travi pokraj vode.
Mi djeca zaljubljena se ljubimo strastveno u gradu slobode…

I kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, da smo mi zaljubljeni, a da ste vi vjecno pokojni…
I kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, da smo mi slobodni, a da ste vi spomenik kameni…

Al´kada danas razmisljam, upitam se:
Da li bismo mi dozivjeli ljubav vatrenu,
da nisu vasa imena uklesana u kamenu?
Mnogo toga bih jos imao da ti kazem i napisem djevojcice,
bice valjda jos prilike tetkice…
Bice valjda jos februara i na zemlji i na zvijezdama,
bice valjda jos februara i u vama i u nama.

SRETAN TI 14. FEBRUAR draga tetka Milena!
Cestitke prenesi i Enisi Jakirovic, Franji Intiharu, Rifatu Frenji, Mustafi Golosu i svim 700 Mostarki i Mostaraca na Partizanskom spomeniku.
Reci im svima: borba protiv fasizma i danas traje. Ovdje u Njemackoj imamo milione boraca antifasista, imamo i snage, imamo i zakone. Ne brinem se uopste za Njemacku silu…
Al´kada danas razmisljam, upitam se:
Ko ce danas u Mostaru borbu antifasisticku boriti?
Ko ce Evropski grad Mostar graditi?
Znam, reci ces…ko ce drugi? Ko ce ako necemo mi?

U sjecanju na tebe I na sve vas moja ljubav ne poznaje smrt!
Sin tvoje sestre Jelene – Lele (rodjene Ivelja) Sotric
rodjen 20 godina nakon oslobodjenja Mostara

Sergio Sotric

Objavio/la herojisaneretve u 09:18, 0 komentar(a), print, #

14.02.2013.

Čestitka...

Objavio/la herojisaneretve u 12:00, 0 komentar(a), print, #

14.02.2013.

Prije 68 godina

„Prije 68. godina – 14. februara 1945. godine – naš grad je dočekao oslobođenje od četvorogodišnje fašističke okupacije. Podsjećanje na 14. februar 1945. godine učvršćuje naše uvjerenje da žrtve date za ideale slobode snažno podstiču generacije koje su ostale iza njih, da u miru grade demokratske odnose u duhu tolerancije, koje će omogućiti dostojan život svih stanovnika Mostara, bez obzira na vjersku pripadnost“, stoji u proglasu Gradskog odbora SABNOR-a Mostar.

Objavio/la herojisaneretve u 11:56, 0 komentar(a), print, #

14.02.2013.

Dan kad je sunce slobode zasjalo iznad Mostara

Uz 14. februar

Dan kad je sunce slobode zasjalo iznad Mostara

Na današnji dan, 14. februara 1945. godine, Mostar je oslobođen od fašista i domaćih izdajnika.

Mostar je pred Drugi svjetski rat imao 18.000 stanovnika, a u narodnooslobodilčačkom ratu aktivno je učestvovalo blizu šest hiljada, svaki reći stanovnik.
Mostar je u NOR-u dao preko sedamsto i pedeset palih boraca, uglavnom mladića i djevojaka, trinaest narodnih heroja i više od hiljadu žrtava fašističkog terora.
Svaki deseti Mostarac nije dočekao slobodu.
„Mostar je u toku čitavog oslobodilačkog rata dao cvijet svoje omladine u partizanske jedinice, i u borbi i u pozadini. Mladi naraštaji, još iz školskih klupa, popunjavali su hercegoavčke jedinice i hrabro ginuli u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. To je bila omladina kojom treba da se ponosi ne samo Mostar, već i narodi Jugoslavije“, zapisao je Josip Broz Tito.
Mostar se na najljepši način oduživo svojim juancima – podignut je Partizanski spomenik, vrhunsko djelo nadaleko čuvenog arhitekte Bogdana Bogdanovića. Sve do posljednjegrata, Partizanski spomenik, jedan od najljepših spomenika podignut žrtavama fašizma u svijetu, bio je ponos građana Mostara.
A onda dođe rat, dođe demokratija. Počeše se gasiti uspomene i sjećanja na hrabre djevojke i mladiće iz naših sokaka i mahala, zaboraviše se Meho, Lobra, Laca, Ćimba, Leo, Karlo, Zlatka, Drago, Alica, dr Mujić, Omer, Pava, Adem, Rifat, Tanja, Šefik, Pero, Rade, Jusuf, Dranka, Ljubo, Ante...
Partizanski spomenik je devastiran i, umjesto ponosa, danas je ruglo grada i ogledalo demokratije, koja dvadeset godina na sve načine nastoji, i, nažalost, uspijeva, da zatre sve što ima antifašističko ime.
I dok se u cijelom svijetu slavi antifašiazm, u Mostaru, pa i u cijeloj BiH, novopečene demokrate na sve načine i na najprizemniji način žele izbrisati sve ono što su hiljade djevojaka i mladića ovog grada, bez obzira na ime, vjeru i naciju dali za sunce slobode. Poginuli su u cvijetu svoje mladosti.
I baš, u ime hiljade poginulih, vrijedi se prisjetiti njihovih imena i njihove žrtve.
Svim Mostarkama i Mostarcima, koji baštine antifašizam i koji se toga ni danas ne stide, već naprotiv ponose, sretan 14. februar – Dan oslobođenja Mostara.

NovaSloboda.ba

Objavio/la herojisaneretve u 11:53, 0 komentar(a), print, #

13.02.2013.

Dan oslobođenja Mostara 14. februar

(preneseno sa www.protest.ba)

na slici: Mostar februara 1945.

U vremenu besramnog brisanja i zaboravljanja antifašističke historije na našim prostorima, kada Mostar doživljava jedan od svojih najtežih perioda, ako ni zbog čega drugog, a ono jer nam osnovni red nalaže da se sjetimo šta se na današnji dan prije 68 godina dogodilo u ovom prelijepom (ponovo okupiranom) gradu.

Dok su, početkom 1945. godine, nacisti u cijeloj Evropi bili u rasulu, a primarni cilj im je bio povlačenje sa zauzetih teritorija kako bi se bar djelomično usporilo napredovanje Saveznika, Mostar je bio važno strateško uporište ‘Grün (zelena) linije’, koja se protezala od srednje Dalmacije preko Hercegovine, zatim Crne Gore, dalje na istok. ‘Zelena linija’ je bila glavna ruta u povlačenju njemačkih jedinica Armijske grupe E, koja se u nastavku rata trebala suprotstaviti Crvenoj armiji.

Partizani su već početkom decembra 1944. godine zauzeli Knin, gdje je bilo smješteno više od 20.000 nacističkih vojnika – 15. brdskog korpusa Wermachta, Dinarske četničke divizije pod vodstvom Momčila Đujića, te 6. i 7. ustaškog zdruga djelomično popunjenog i domobranima. Nakin Knina, Mostar je bio naredni korak za prekid ‘Zelene linije’. Nakon pada Knina, Hitler naređuje uspostavu novih koridora za povlačenje snaga Armijske grupe E, na relaciji Mostar – Višegrad – Drina – Ilok, kao i Mostar – Sarajevo – dolina rijeke Bosne – Slavonski Brod. Kao dio ovih koridora, Mostar je imao važno strateško značenje kako za naciste, tako i za partizane.

Pripadnik vražje divizije, 1944

Mostar je okupiran nacističkim kolaboracionistima, čiju osnovicu čini 369. legionarska ‘vražja’ divizija, koju su činili ostaci fašističkih jedinica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što su se na Hitlerovoj strani tukli u Staljingradu, pretrpivši teške gubitke. 369. diviziju je osnovao njemački general i bivši vojni savjetnik Čang Kai-šeka, Fritz Neudholdt 1942. godine. Iako su pri osnivanju 369. divizije većinu kadra činili pripadnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedinica je početkom 1945. godine bila pretežno popunjena njemačkim vojnicima.

Podršku 369. diviziji je davalo i 5 bojni 9. ustaškog zdruga, te italijanska fašistička legija ‘San Marco’, koju su činili ostaci nekadašnjeg MVAC-a (Milizia Volontaria Anti Comunista), osnovanu prije same kapitulacije Italije. MVAC je osnovao italijanski general i šef Musolinijeve tajne službe Mario Roatta, temeljeno na sporazumu s Antom Pavelićem iz 1942. godine. U sklopu MVAC-a su djelovali četnici koji su se slobodno kretali italijanskim interesnom zonom na teritoriju NDH. Jedinica je u Sloveniji bila poznata i kao ‘Bela garda’, a sačinjavali su je uglavnom Slovenci. Početkom 1945. godine, u Mostaru većinu legije ‘San Marco’ čine italijanski dobrovoljci.

Mostarsku operaciju čini zanimljivom i činjenica da se partizanima priključilo i oko tri stotine Italijana, koji su se nakon kapitulacije Italije opredijelili za antifašizam.

Njemačke trupe u Mostaru, 1944

Tokom novembra i decembra 1944. godine, obruč oko Mostara je pojačan izgradnjom dodatnih bunkera, postavljanjem mina i bodljikave žice, čime su saradnici okupatora otežali pristup gradu. Partizani su bili koncentrisani na zapadnom prilazu gradu na Neretvi pa su i najjača utvrđenja i barikade bile usmjerene u selima Međine i Miljkovići, te na brdima Varda i Mikuljača.

Deveta partizanska divizija 8. dalmatinskog korpusa, pojačana 29. hercegovačkom divizijom i dijelom Prve tenkovske brigade opremljene tenkovima Stuart M3, bila je upućena da skine okove fašizma sa hercegovačkog bisera. Štabom 8. dalmatinskog korpusa je komandovao Petar Drapšin, njegov zamjenik je bio Petar Bogdan-Peko, načelnik štaba Ante Biočić-Toni, a politički komesar Boško Šiljegović.
Kako bi se ublažio otpor okupatora, 8. dalmatinski korpus kreće u zapadnu Hercegovinu. Najveću prepreku partizanima u Mostarskoj operaciji je činio Široki Brijeg, u kojem se, između ostalih, nalazilo više od 300 pripadnika njemačke vojske s teškim naoružanjem. Partizani donose slobodu u Široki Brijeg 7. februara 1945. godine, napadom iz nekoliko pravaca – Kočerina, Goranaca, te zauzimanjem saobraćajnice prema Mostaru. Mostarsko blato je tada bilo poplavljeno i neprohodno, pa okupatorske snage, koje čine miješane jedinice Nijemaca, Italijana i Ustaša, raspoređuju se na pravcu Hum – Kobilovača – Miljkovići – Varda – Gornja Jasenica, s isturenim položajima u Uzarićima i Knešpolju.

Nijemci se povlače na istočnu mostarsku obalu, 1945

Partizani su ranije držali Metković, Vrgorac, Čitluk i Ljubuški, ali kako je 369. divizija, 27. januara 1945. godine privremeno zauzela Čitluk i Ljubuški, partizani se odlučuju ubrzati operaciju oslobođenja Mostara. Glavni pravac napredovanja je išao iz Širokog Brijega, u tri kolone: Bile – Goranci – Vihovići; Jastrebinka – Cim; te Dobrič – Ilići. Rezervni pravac je išao iz Čitluka prema Vardi, dok je tenkovska brigada djelovala na cesti Knešpolje – Mostar. Istovremeno, se kreće i na Nevesinje.

Najžešće borbe pri ulasku u Mostar se vode na brdu Mikuljača. Osmi dalmatinski korpus ulazi u Mostar 14. februara 1945. godine, a fašisti se povlače na istočnu obalu Neretve. Njemačka vojska je u rasulu – pukovnik Wetzel izvršava samoubistvo u Bišini kod Nevesinja. Komandant okupatorskog garnizona u Mostaru major Becker se ubija ispred zgrade komande smještene u hotela Neretva.

Pred Mostarom 1945. godine

Po ulasku u grad najžešće borbe se vode u samom centru, oko hotela Bristol i Neretva. Mostovi su minirani i predodređeni za rušenje. Partizanskih diverzanati, uz pomoć domobranskog oficira Grge Papca uspjevaju osujetiti taj plan i spašavaju mostove uklanjanjem eksploziva.

Po prelasku Neretve kreću žestoke ulične borbe s jedinicama koje čuvaju odstupnicu Nijemcima koji se povlače u Bijelo Polje, i dalje prema Sarajevu.
Za samo sedam dana partizani uspjevaju osvojiti tri važne tačke njemačke odstupnice povlačenja, oslobađajući Mostar, Široki Brijeg i Nevesinje, što je bilo od presudnog značaja za napredovanje savezničkih snaga u Srednjoj Europi.
www.protest.ba



 

Objavio/la herojisaneretve u 14:55, 0 komentar(a), print, #

12.02.2013.

Iz albuma 1998-2008.

No comment!
(iz arhive Zlatka Tulića)

Objavio/la herojisaneretve u 23:26, 0 komentar(a), print, #

12.02.2013.

Obilježavanje Dana oslobođenja Mostara od fašista

U četvrtak

Obilježavanje Dana oslobođenja Mostara od fašista

Obilježavanje 14. februara, Dana oslobođenja Mostara, „1945-2013“, koga organizuje Gradski odbor SABNOR-a Mostar, počeće u četvrtak u 10 sati na Šehitlucima polaganjem cvijeća poginulim borcima u ratu 1992-1995. godine.

U parku Musala, u 10,30 sati, cvijeće će biti položeno na spomen obilježje obješenim rodoljubima i na biste narodnih heroja Hasana Zahirovića Lace i Mladena Balorde Lobre.
Potom će, u 11 sati, cvijeće biti položeno na Partizanski spomenik, te u 11,30 sati u Liska ulici na spomen obilježju obješenim rodoljubima.
U Centru za kulturu, sa početkom u 12 sati, održaće se Akademija, kojoj će prisustvovati predstavnici boraca i antifašista NOR-a, podpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić, ANTIFA Mostar, Udruženja „Josip Broz Tito“, te antifašisti i borci NOR-a Jablanice, Konjica, Hadžića, Stoca i Kantona Sarajevo.
„Prije 68. godina – 14. februara 1945. godine – naš grad je dočekao oslobođenje od četvorogodišnje fašističke okupacije. Podsjećanje na 14. februar 1945. godine učvršćuje naše uvjerenje da žrtve date za ideale slobode snažno podstiču generacije koje su ostale iza njih, da u miru grade demokratske odnose u duhu tolerancije, koje će omogućiti dostojan život svih stanovnika Mostara, bez obzira na vjersku pripadnost“, stoji u proglasu Gradskog odbora SABNOR-a Mostar.
NovaSloboda.ba

Objavio/la herojisaneretve u 23:11, 0 komentar(a), print, #

01.02.2013.

...zvonke vodene orgulje

...Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu…

.

.

.

(fotos:MM Revija)

 

Objavio/la herojisaneretve u 13:22, 0 komentar(a), print, #

01.02.2013.

Partizanska nekropola je bila Mostar u malom...

…Gradeći mostarski akro-nekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora, i ustvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim „novim prijateljima“, čija su se imena – muslimanska, srpska, hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole.

...Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu…

...Jednog dana, i zauvek, „dva grada“ će se gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika, i grad živih, za koje su oni položili živote...

(Bogdan Bogdanović)

(fotos: MM Revija)