Prilozi sa starog
bloga...Blogger.ba...objavljeni u septembru 2010. godine (prilozi idu unazad, od zadnjeg ka prvog, po datumima):
Septembar 2010.
30.09.2010. Branko Ličen glumac, Slovensko narodno gledališće
Nova Gorica
30.09.2010.
Branko Ličen glumac, Slovensko narodno gledališče Nova Gorica
Moram nešto
ispričati. Na repertoaru nam je i "Kako smo ljubili tovariša Tita" Zlatana
Dorića. U jednoj predstavi mi dođe pa van scenarija počnem Nazorov "Titov
naprijed". Muk u dvorani, suze. Tolike su godine prošle, a publika koja pamti
ono vrijeme još sve doživljava istim emocijama. Stanujem u Ullici Proleterskih
brigada, moje pozorište je u Kardeljevoj 5, susjedna je Kidričeva, u Velenju
rudari čuvaju ogromni Titov spomenik. Što je u Istri normalna stvar. A to što se
događa sa veličanstvenim Partizanskim u Mostaru je tragedija. Ne mislim da je u
pitanju huliganstvo nego svjesno potiranje vrijednosti antifašizma i njegovog
naslijeđa. Ko je stvarni inicijator - nije tajna. Pa jel' toj vlasti jasno da je
antifašizam jedina legitimacija s kojom BiH može u Evropu? Zato sam iz sve snage
s vama. Sa željom da istrajete. Drugarski pozdrav,
Vaš
Branko Ličen
30.09.2010.
Sanja Merdan Turković - Wien, Austria
"Uspomene na svijetle i časne trenutke u istoriji jednog naroda se čuvaju.
Naš Partizanski spomenik to zaslužuje iz dva razloga: kao svjedočanstvo na žrtve
koje su svoj život dale u borbi protiv fašizma i kao fantastično arhitektonsko
ostvarenje...Uz svoju prilažem punu podršku supruga Zlatka i sina Adija, dakle
svih punoljetnih članova porodice".
Sanja Merdan Turković
(Sanja Merdan Turković, dobitnica više prestižnih državnih nagrada za projekte i uređenje parkova)
Sanja Merdan Turković
(Sanja Merdan Turković, dobitnica više prestižnih državnih nagrada za projekte i uređenje parkova)
30.09.2010.
Partizansko danas - još jednom
Ne treba se proslosti bojati, uci nas sta je buducnost
!!!!
30.09.2010.
Muhamed Abadžić, Brčko
U vrijeme SR BiH predsjednik Republickih konferencija, Republicke
konferencije Socijalistickog saveza, generalni direktor NISP “Oslobodjenje”,
antifasista:
-Zivim za dan kada cu opet moci uzivati u ljepoti, dostojanstvu i miru Partizanskog spomen kompleksa u Mostaru. To je nas dug prema svim palim borcima koji su ZNALI zasto se bore ,kao i samom autoru koji je ZNAO nastaviti njihovo djelo. Zbog svih njih, ali i nas, jos uvijek aktuelno SMRT FASIZMU!
Puna podrska Muhamed Abadzic, Brcko
-Zivim za dan kada cu opet moci uzivati u ljepoti, dostojanstvu i miru Partizanskog spomen kompleksa u Mostaru. To je nas dug prema svim palim borcima koji su ZNALI zasto se bore ,kao i samom autoru koji je ZNAO nastaviti njihovo djelo. Zbog svih njih, ali i nas, jos uvijek aktuelno SMRT FASIZMU!
Puna podrska Muhamed Abadzic, Brcko
29.09.2010.
Lana de Perrot Kopilas
Jadan je onaj narod koji se proslosti stidi!
29.09.2010.
Dr. Zoran Kalinić, osnivač Nezavisnog univerziteta Banja Luka:
“SPOMENIKE RUŠE SAMO NEPISMENI, NEKULTURNI I ZALUĐENI, ODNOSNO ONI KOJI MISLE
DA SU BAŠ ONI POZVANI DA MIJENJAJU SVIJET. ETO, PRIDRUŽUJEM SE INICIJATIVI ZA
OBNOVU OVOG I SVIH DRUGIH SVJEDOČANSTAVA O VRIJEDNOTAMA, VELIKANIMA I HEROJIMA
VREMENA KOJE JE IZA NAS. NEKA POČIVAJU U MIRU, A MI NAUČIMO NAŠU DJECU DA
POŠTUJU. JER, AKO POŠTUJEMO DRUGE I NAS ĆE POŠTOVATI. BAR KAO LJUDE”.
29.09.2010.
Zoki - Mostar
Iz albuma
Zoki Medvešek, „Zoki – Mostar“, Mostarke
sa privremenim boravkom u Schwerte, GermanyNi ova daljina nije tako teska, kada su moje misli upucene samo tebi....Meine Bilder sollen wie ein Buch gelesen werden. Zuerst sieht man die "1. Seite" und je länger man "liest" (das Bild betrachtet) umso mehr Bilder und Gedankengänge kann der Betrachter erfassen.
29.09.2010.
Zaim Pašić, predsjednik glavnog odbora svjetskog saveza dijaspore
Dragi moj prijatelju,zelim izraziti moju srecu i zadovoljstvo sto postoje
ljudi koji razmisljaju o nasoj skorijoj istoriji i gromadama od ljudi koji su
uspijeli da sacuvaju nasu istorijsku rodnu grudu od fasista i ostalih hordi koje
su je htjele unistiti i pokoriti.Ja nisam dobar u pisanju ali mi emocije kazu da
je dobro sto je pokrenuta i ova akcija od nasih sugradjana.Molim te da mi
posaljes ,ako postoji program kako bih ga mogao proslijediti do nasih
predstavnika sirom svijeta i tako omoguciti da sto vise i mostaraca a i drugih
bosanskohercegovackih gradjana uzme ucesce u ovoj aktivnosti.S,postovanjem i
zeljom za uspjehom.
G.O. SSD BiH
Zaim Pasic
Predsjednik
G.O. SSD BiH
Zaim Pasic
Predsjednik
29.09.2010.
Rifet Bahtijaragić, kanadsko-bosanski pisac rodom iz Bos. Petrovca, javio nam se iz Vancouver-a, Canada
"Mostar je svjetski grad, kojem bi trebalo pomoći da se spasi od onih koji mu
žele umanjiti značaj u vrijednostima civilizacije. Nisam vjerovao da naši ljudi,
naši ratni stratezi mogu donijeti odluku da ruše historijski Mostarski most. A
sada neki koji se busaju odanošću svojim nacijama i religijama da uništavaju
mostarsko Partizansko groblje. Pa, zar bilo koja nacija, ili religija, može
imati koristi od rušilaštva i varvarstva svojih pripadnika!? Znam da mržnja nema
aršine i da ne prepoznaje vrijednosti. Ali, ne mogu shvatiti da neki ljudi mogu
rušiti vrijednosti prepoznate s najviših pijedestala civilizacije i antifašizma.
Potpuno se pridružujem pokretu za spasavanje mostarskog Partizanskog groblja i duboko se protivim napadu na svaku civilizacijsku vrijednost na prostorima ex-Yugoslavije i u svijetu uopšte, bilo da je riječ o monumentima prirodnog ili ljudskog stvaralaštva.
Rifet Bahtijaragić
Potpuno se pridružujem pokretu za spasavanje mostarskog Partizanskog groblja i duboko se protivim napadu na svaku civilizacijsku vrijednost na prostorima ex-Yugoslavije i u svijetu uopšte, bilo da je riječ o monumentima prirodnog ili ljudskog stvaralaštva.
Rifet Bahtijaragić
29.09.2010.
Mladen Jeličić Troko, glumac, publicista i humanista, Sarajevo, BiH:
Narod koji gazi svoju povijest i pljuje po svojoj prošlosti i to onom njenom,
da budemo pošteni najboljem dijelu i ne zaslužuje da se zove narod i zaslužuje
upravo ovakvu vlast kakvu imamo.
Begova Džamija, Sinagoga, Stara Pravoslavna crkva, Katedrala u Sarajevu, Mostarski most, Počitelj, Banjalučki Kastel, Bobovac, Tjentište, Neretva, Andrić, Selimović, Ćopić, Mostarsko Partizansko groblje. Sve je to moje. To je moj kulturni kod i stvarno bih se osjećao bjedno i mizerno da mi bilo šta od pobrojanog i nepobrojanog neko otme, uzme, uništi... Predpostavljam da svi normalni djele moje osjećanje. Nedajmo ono što nas čini prepoznatljivim, ne zaboravimo da smo antifašisti, nemojmo dozvoliti da nas svrstavaju gdje ne pripadamo.
Oduvjek smo se smatrali narodom slobodarskog duha, pa neka tako bude i u buduće. SAČUVAJMO MOSTARSKO PARTIZANSKO GROBLJE, neka nam bude na ponos da smo se odhrvali fašizmu , ne dozvolimo da Orwelova '84 traje vječito, ne dajte da nam prepravljaju prošlost po njihovim receptima! Dozvolimo antifašizmu da se i dalje osjeća u BiH kao kod svoje kuće! Sačuvajmo spomen groblje pretvorimo ga u trajnu vrijednost ovih prostora, u spomen na one koji nam ostaviše slobodu u amanet.
A svi oni koji sustavno pljuju po prošlom sistemu i nazivaju ga nenarodnim i obasipaju pogrdama, samo jedno, eto ih sada vladaju, ljudi nemaju kruha, ni posla, djeca imaju nakaradne škole i udžbenike, stari pretražuju kontejnere i nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, narod u dubokoj depresiji većina gladuje.'' Prije rata nismo imali ništa onda dođoše ''naši'' (svakom njegovi, očevi nacija ) i uzeše nam sve".
Begova Džamija, Sinagoga, Stara Pravoslavna crkva, Katedrala u Sarajevu, Mostarski most, Počitelj, Banjalučki Kastel, Bobovac, Tjentište, Neretva, Andrić, Selimović, Ćopić, Mostarsko Partizansko groblje. Sve je to moje. To je moj kulturni kod i stvarno bih se osjećao bjedno i mizerno da mi bilo šta od pobrojanog i nepobrojanog neko otme, uzme, uništi... Predpostavljam da svi normalni djele moje osjećanje. Nedajmo ono što nas čini prepoznatljivim, ne zaboravimo da smo antifašisti, nemojmo dozvoliti da nas svrstavaju gdje ne pripadamo.
Oduvjek smo se smatrali narodom slobodarskog duha, pa neka tako bude i u buduće. SAČUVAJMO MOSTARSKO PARTIZANSKO GROBLJE, neka nam bude na ponos da smo se odhrvali fašizmu , ne dozvolimo da Orwelova '84 traje vječito, ne dajte da nam prepravljaju prošlost po njihovim receptima! Dozvolimo antifašizmu da se i dalje osjeća u BiH kao kod svoje kuće! Sačuvajmo spomen groblje pretvorimo ga u trajnu vrijednost ovih prostora, u spomen na one koji nam ostaviše slobodu u amanet.
A svi oni koji sustavno pljuju po prošlom sistemu i nazivaju ga nenarodnim i obasipaju pogrdama, samo jedno, eto ih sada vladaju, ljudi nemaju kruha, ni posla, djeca imaju nakaradne škole i udžbenike, stari pretražuju kontejnere i nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, narod u dubokoj depresiji većina gladuje.'' Prije rata nismo imali ništa onda dođoše ''naši'' (svakom njegovi, očevi nacija ) i uzeše nam sve".
28.09.2010.
Razglednica
Ono što se nosilo sa sobom iz Mostara
često bi stalo na jednu razglednicu. Stari Most, Musala sa Neretvom i Bristolom
i Partizansko. Ako ste htjeli nekom gostu pokazati nesto u Mostaru, odveli ste
ga na ova tri četiri mjesta. Stari je bio srušen, pa obnovljen. Bristol je bio
devastiran, pa obnovljen. Neretva je bila srušena, pa se obnavlja. Uskoro će
biti u starom ruhu. A zašto to isto ne bi bilo i sa Partizanskim?
27.09.2010.
Cezar Cezo Danon - PARTIZANSKO SPOMEN GROBLJE - SAVJEST MOSTARA
Pridružujem
se zahtijevu mnogih čestitih Mostaraca: DA SE ZAŠTITI, ČUVA I KVALITETNO ODRŽAVA
PARTRIZANSKO SPOMEN GROBLJE.
Pravi-istinski Mostarci ponosni su na djela i heroje čija su imena uklesana na toj prekrasnoj građevini. Oni su imali hrabrosti da se skoro goloruki suprostave tada najmoćnijoj vojnoj sili, koja je iza sebe ostavljala smrt, nasilje, konc. logore, ukratko strašno zlo.Jedan od mnogih je i moj stric Rafo Danon, imao je nadimak, Admiral Togo.
Burne 1941. u nekoj gostioni čuo je Rafo kako se grupica nacista hvali kako će krenuti da uhapse neke Mostarce, a zatim će ih ubiti. Razbijenom staklenom bocom, izuzetno vješto, Rafo je unakazio te naciste, tako da nikada nikoga više neće moći ozlijediti, rekavši im: vi zvijeri, ljudske nakaze kako možete ubijati ljude koje i ne poznajete, a ništa vam loše nikada nisu učinili samo zato jer su druge vjere!
Rafo je bio hrabar, dosljedan antifašistički borac i kao takav je poginuo.
Partizansko spomen groblje je simbol širenja uzajamne ljubavi, prijateljstva, tolerancije, druženja, čistog plemenitog mostarskog duha. To je bilo, to jeste i to će biti.
Pitam mostarske pedagoge i svećenike: kolika je VAŠA krivica, pa i grijeh što je danas priličan broj mladih Mostara pun mržnje, netrpeljivosti, netolerancije, i skloni su raznim negativnim akcijama!
Ljudi koji u sebi nose mržnju, zavist, ukratko zlo to su redovno nesretne, nezadovoljne, čangrizave itd. osobe, pa pozivam te mlade Mostarce da idu na Partizansko spomen groblje ono će ih oplemeniti osloboditi zla i postat će sretni.Puno pozdrava Mostarcima širom svijeta od Cezara-Ceze Danona.
Pravi-istinski Mostarci ponosni su na djela i heroje čija su imena uklesana na toj prekrasnoj građevini. Oni su imali hrabrosti da se skoro goloruki suprostave tada najmoćnijoj vojnoj sili, koja je iza sebe ostavljala smrt, nasilje, konc. logore, ukratko strašno zlo.Jedan od mnogih je i moj stric Rafo Danon, imao je nadimak, Admiral Togo.
Burne 1941. u nekoj gostioni čuo je Rafo kako se grupica nacista hvali kako će krenuti da uhapse neke Mostarce, a zatim će ih ubiti. Razbijenom staklenom bocom, izuzetno vješto, Rafo je unakazio te naciste, tako da nikada nikoga više neće moći ozlijediti, rekavši im: vi zvijeri, ljudske nakaze kako možete ubijati ljude koje i ne poznajete, a ništa vam loše nikada nisu učinili samo zato jer su druge vjere!
Rafo je bio hrabar, dosljedan antifašistički borac i kao takav je poginuo.
Partizansko spomen groblje je simbol širenja uzajamne ljubavi, prijateljstva, tolerancije, druženja, čistog plemenitog mostarskog duha. To je bilo, to jeste i to će biti.
Pitam mostarske pedagoge i svećenike: kolika je VAŠA krivica, pa i grijeh što je danas priličan broj mladih Mostara pun mržnje, netrpeljivosti, netolerancije, i skloni su raznim negativnim akcijama!
Ljudi koji u sebi nose mržnju, zavist, ukratko zlo to su redovno nesretne, nezadovoljne, čangrizave itd. osobe, pa pozivam te mlade Mostarce da idu na Partizansko spomen groblje ono će ih oplemeniti osloboditi zla i postat će sretni.Puno pozdrava Mostarcima širom svijeta od Cezara-Ceze Danona.
26.09.2010.
Izjave članova "Inicijativnog odbora za obnovu i zaštitu Partizanskog spomenika"
:
"Nismo obojeni ideološki, nismo obojeni religiozno – jedino smo obojeni ljudski. Partizanski spomenik ne pripada ni crvenima, ni crnima. On nije vlasništvo „komunjara“, niti je uperen protiv bilo koje nacionalne ni religiozne skupine. On pripada Mostarcima, on pripada povijesti, on pripada civilizacijskim tekovinama našega grada, pa se tako i trebamo ponašati u rješavanju ovoga problema.
Stoga, ukazujemo na hitnost rješavanja stanja ovoga Spomenika-ustanove svim nadležnima Mostara, Bosne i Hercegovine,Europe , UNESCO-a, pa ako
hoćete i svijeta. Ovom akcijom dajemo svoj mali
"Nismo obojeni ideološki, nismo obojeni religiozno – jedino smo obojeni ljudski. Partizanski spomenik ne pripada ni crvenima, ni crnima. On nije vlasništvo „komunjara“, niti je uperen protiv bilo koje nacionalne ni religiozne skupine. On pripada Mostarcima, on pripada povijesti, on pripada civilizacijskim tekovinama našega grada, pa se tako i trebamo ponašati u rješavanju ovoga problema.
Stoga, ukazujemo na hitnost rješavanja stanja ovoga Spomenika-ustanove svim nadležnima Mostara, Bosne i Hercegovine,
"Partizanski spomenik lezi nad gradom kao njegovo ogledalo. U njemu se kristalno jasno vidi slika i stanje duha grada onakvog kakav je danas. Kada se danasnja omladina i gradjani Mostara pogledaju u svoje ogledalo sta mogu da vide?
Zapustenost, vandalizam i unakazenost. Slika je jasna. Nemar i nebriga za istoriju grada, za njegove korjene i tradiciju je u stvari odnos vladajuce gradske i politicje vlasti prema samim gradjanima.
Partizansko nije obican spomenik. On je, u stvari, muzej proslosti, arhiva emocija i ponosa, kao i simbol ljepote zivljenja u Mostaru. Spasite dragulj koji drzite u rukama! Yes you can."
:
"Ja trenutno radim u dalekoj Kini, gdje nikom ne pada na pamet vec stotinama godina da skrnavi grobove i mauzoleje mrtvih vladara, naprotiv.I u Kini je staro vjerovanje da takvo skrnavljene donosi visestoljetnu nesrecu.
Na Partizanskom spomen groblju mogu se naci imena i prezimena pripadnika svih nasih naroda, mnoge zene i majke su ginule da bi mi od 1945. godine imali zivot bez ratova gotovo pet decenija. Danasnju mladu generaciju treba uciti da postuju mrtve ma ko da su i ostave grobove na miru, da oprastamo svi svima. A spomenik obnoviti, eventualni vandalizam kazniti kao upozorenje i pouku. Od sada je vazno dati nekolicini Mostaraca i posao u ruke, posao brige
i zastite arhitektonskog nasljedja civilizacije. Ko se boji ili srami svoje proslosti, boji se i buducnosti."
"Ja trenutno radim u dalekoj Kini, gdje nikom ne pada na pamet vec stotinama godina da skrnavi grobove i mauzoleje mrtvih vladara, naprotiv.I u Kini je staro vjerovanje da takvo skrnavljene donosi visestoljetnu nesrecu.
Na Partizanskom spomen groblju mogu se naci imena i prezimena pripadnika svih nasih naroda, mnoge zene i majke su ginule da bi mi od 1945. godine imali zivot bez ratova gotovo pet decenija. Danasnju mladu generaciju treba uciti da postuju mrtve ma ko da su i ostave grobove na miru, da oprastamo svi svima. A spomenik obnoviti, eventualni vandalizam kazniti kao upozorenje i pouku. Od sada je vazno dati nekolicini Mostaraca i posao u ruke, posao brige
i zastite arhitektonskog nasljedja civilizacije. Ko se boji ili srami svoje proslosti, boji se i buducnosti."
:
Kad obidjete groblje palih u Drugom Svjetskom ratu u, na primjer, jednoj Holandiji, i vidite besprijekorno odrzavanje, masovno i spontano obilazenje, turiste, gdje Kraljica na dan pobjede nad fasizmom ceremonijalno vijence polaze, pa vam onda pred ocima bljesne slika sadasnjeg stanja naseg Partizanskog, razbacanih i nestalih spomen-ploca, tu svetinju Mostara koja je nekad bila posjecivana, odrzavana, cuvana, vidjena na vecini razglednica - mene dusa zaboli. Ocigledno, i na svu srecu, ima nas na hiljade Mostaraca i Mostarki koji osjecamo isto i zelimo Partizanskom vratiti njegov sjaj i ljepotu, da opet zablista nas bijeli labud. Nadamo se uskoro.
Kad obidjete groblje palih u Drugom Svjetskom ratu u, na primjer, jednoj Holandiji, i vidite besprijekorno odrzavanje, masovno i spontano obilazenje, turiste, gdje Kraljica na dan pobjede nad fasizmom ceremonijalno vijence polaze, pa vam onda pred ocima bljesne slika sadasnjeg stanja naseg Partizanskog, razbacanih i nestalih spomen-ploca, tu svetinju Mostara koja je nekad bila posjecivana, odrzavana, cuvana, vidjena na vecini razglednica - mene dusa zaboli. Ocigledno, i na svu srecu, ima nas na hiljade Mostaraca i Mostarki koji osjecamo isto i zelimo Partizanskom vratiti njegov sjaj i ljepotu, da opet zablista nas bijeli labud. Nadamo se uskoro.
Spomenik herojima Mostara, onima sto svojim zivotima podarise slobodu i mir, svima nama.
Spomenik koji nas obavezuje, porucuje a i uci … NIKAD VISE !!! Partizanski spomenik je i danas prkosnije i jace nego duse svih onih maloumnika i bijednika sto ga skrnave.
Nase Partizansko je nasa proslost, sadasnjost i buducnost !!!
:
Kome i zasto smeta obnova i trajna zastita antifasistickog spomenika; Partizanskog groblja u Mostaru? Danas, kada gradom Mostarom i drzavom Bosnom i Hercegovinom vlada, navodno, potpuna sloboda i tzv. demokratija, iliti demokracija, a jedno takvo antifasisticko spomen-groblje je sadisticki oskrnavljeno i osudjeno da bude ruina?!
Zasto aktuelni mostarski gradonacelnik ne zeli ni da cuje za obnovu i trajnu zastitu spomen-groblja palim antifasistima? Da li to otvoreno znaci da, pomenuti gospodin, demokracijski gradonacelnik Mostara nije antifasista?
Gospodo demokratski vlastodrsci, zar se zaista toliko plasite mrtvih antifasista SLOBODARSKOG MOSTARA?!
Kome i zasto smeta obnova i trajna zastita antifasistickog spomenika; Partizanskog groblja u Mostaru? Danas, kada gradom Mostarom i drzavom Bosnom i Hercegovinom vlada, navodno, potpuna sloboda i tzv. demokratija, iliti demokracija, a jedno takvo antifasisticko spomen-groblje je sadisticki oskrnavljeno i osudjeno da bude ruina?!
Zasto aktuelni mostarski gradonacelnik ne zeli ni da cuje za obnovu i trajnu zastitu spomen-groblja palim antifasistima? Da li to otvoreno znaci da, pomenuti gospodin, demokracijski gradonacelnik Mostara nije antifasista?
Gospodo demokratski vlastodrsci, zar se zaista toliko plasite mrtvih antifasista SLOBODARSKOG MOSTARA?!
Tanja van den Berg-Bruk :
Kao sto je Stari most izronio iz Neretve jos
ljepsi,tako ce i Partizansko izroniti iz tame!!! Sa ponosom mogu reci da sam
unuka narodnog heroja Lea Bruka i da necu dopustiti mracnim umovima unistavanje
njegovog groba i grobova svih heroja koji pocivaju na Partizanskom spomen
groblju,i zato molim sve Mostarce: Ne dopustite da Mostar ovako nisko
padne!!!!!!
26.09.2010.
Enes Besic - podrska Ljutih Bosanaca
Povodom: Protest Mostaraca protiv vandaliziranja i
zapustenosti Partizanskog Spomen-groblja
Dragi nasi Ljuti Hercegovci,
izuzetna nam je cast vase saopcenje objaviti i objavili smo ga na sljedecem linku:http://www.ljutibosanci.com/de/vijesti/article/protest-mostarca-povodom-unistenjem-partizanskog-groblja.html
izuzetna nam je cast vase saopcenje objaviti i objavili smo ga na sljedecem linku:http://www.ljutibosanci.com/de/vijesti/article/protest-mostarca-povodom-unistenjem-partizanskog-groblja.html
Uz Vas smo zajedno u borbi protiv nepravde, lazi, fasista i nacionalistickog divljanja ovih divljaka, kojima su, zahvaljujuci dejtonskom sporazumu odrijesene ruke, pa smo svakog dana svjedoci onoga sto moramo iz dana u dan pod nebom Bosne i Hercegovine trpiti i dozivljavati.
Iskreni pozdravi od ljutihbosanaca i da nam ostanete uporni u vasoj plemenitoj borbi...
Enes Besic
26.09.2010.
Pero Zubac, pjesnik: Partizansko groblje u Mostaru
Partizansko
groblje u Mostaru za mene je što i Stari most, Biščevića ćošak, Karađozbegova
džamija i Osmanovo turbe, Šantićev spomenik i Stara pravoslavna crkva, deo
Mostara koji je ušao u svetsku kulturnu baštinu, a spomenik je i velikom neimaru
Bogdanu koji ga sačini. Zapustiti taj Spomenik je kao zapustiti spoznanje o sebi
u vremenu, o nama u ovim prostorima, zaboraviti na istoriju, i na svete
tradicije. I da nije partizanski, dabome, valjalo bi ga sačuvati, jer je
jedinstven u svetu, lepa slika o jednom vremenu kada je vredelo živeti.
U selu Vlahovićima kod Ljubinja ima jedan stećak na kome piše: "Ko će bileg pogubiti pogubi ga Bog. Ko bi to potro, da je proklet ocem i sinom i svetim duhom... Ne tikaj u me". Rečeno kako onda tako i sada. Urezano u kamen. Sacuvati to kamenje sveto po svaku cenu.
U Novom Sadu, 26. septembra 2010. Pero ZUBAC
U selu Vlahovićima kod Ljubinja ima jedan stećak na kome piše: "Ko će bileg pogubiti pogubi ga Bog. Ko bi to potro, da je proklet ocem i sinom i svetim duhom... Ne tikaj u me". Rečeno kako onda tako i sada. Urezano u kamen. Sacuvati to kamenje sveto po svaku cenu.
U Novom Sadu, 26. septembra 2010. Pero ZUBAC
26.09.2010.
Jure Galić, predsjednik SABNOR-a BiH
Dragi
prijatelji, s velikom pažnjom pratim vaše aktivnosti koje za cilj imaju da
upoznaju domaću i svjetsku javnost na sramno, necivilizacijsko i nedopustivo
stanje u kojem se nalazi Partizansko spomen-groblje u Mostaru.U toku Narodnooslobodilačkog rata Mostar je bio simbol antifašističke borbe. To je potvrdio i ogromnim žrtvama koje je u tom ratu dao. Tim žrtvama Mostar je podigao dostojanstven spomenik. Naša je dužnost da ga čuvamo,
jer time čuvamo i dostojanstvo naše antifašističke borbe. Uvjeren sam da ste na dobrom putu!
26.09.2010.
Kako se to radi u svijetu...
La
Cambe German Cemetery
La
Cambe, Normandy
France
The
German war dead from the Normandy campaign were scattered over a wide
area,
many of them buried in isolated or field graves - or small battlefield
cemeteries.
In the years following WW2, the German War Graves Commission,
Volksbund
Deutsche Kriegsgräberfürsorge, decided to establish six main
German
cemeteries in the Normandy area, with the one here at La Cambe
started
in 1954. During this period the remains of more than 12,000 German
soldiers
were moved in from 1,400 locations in the departements of Calvados
and
the Orne. The cemetery was finished in 1961, and inaugurated in
September
of that year. Since this date more than 700 soldiers have been
found
on the battlefield, and are now also buried here.
In
total there are 21,222 German soldiers commemorated here, of which 207
unknown
and 89 identified are buried in a kamaradengraben (or mass grave)
below
the central tumulus.
Since
the mid-1990s there has been an Information Centre on the site. Here
you
can see a permanent exhibition about the Volksbund Deutsche
Kriegsgräberfürsorge,
check casualties on a computer based database and
there
are also toilet facilities.
The
cemetery is open daily from 08.00 - 19.00. The Information Centre is
open
daily from 08.00 - 12.00 and 13.00 - 19.00.
25.09.2010.
מרכז זיכרון מלחמת העולם השנייה במוסטר
http://he.wikipedia.org/wiki/מוסטר#.D7.9E.D7.A8.D7.9B.D7.96_.D7.96.D7.99.D7.9B.D7.A8.D7.95.D7.9F_.D7.9E.D7.9C.D7.97.D7.9E.D7.AA_.D7.94.D7.A2.D7.95.D7.9C.D7.9D_.D7.94.D7.A9.D7.A0.D7.99.D7.99.D7.94_.D7.91.D7.9E.D7.95.D7.A1.D7.98.D7.A8
מרכז זיכרון מלחמת העולם השנייה במוסטר נבנה ב-1965 לזכר של 850 חיילים ואזרחים שנתנו את חייהם, כמו רבים באירופה, כדי להגן על העיר נגד הזרוע הנאצית במלחמת העולם השנייה.
הוא אחד ההישגים האדריכלים היפים ביותר במדינות הבלקן. תיכנן אותו אדריכל והומניסט יוגוסלבי ידוע בשם בוגדאן בוגדאנוביץ . המרכז משתרע על שישה מפלסים מפוארים ושטחו כ 5000 מ"ר. המרכז הינו אנדרטת גיבורים, בני כל הקבוצות האתניות של מוסטר, ביניהם גם יהודים.
מצבת זיכרון זו אמורה להיות מורה דרך לנוער ולדורות הבאים ולסמל לחימה וגבורה נגד הפשיזם. למרות זאת, הזנחה, ונדליזם והרס של המרכז החלו משנת 1992. בשנת 2005 ו 2008 נעשו מאמצים על ידי ממשלות נורווגיה והולנד, וכן על ידי עיריית מוסטר וממשלת בוסניה לשחזר את מצבת הזיכרון. אף על פי כך, המרכז היום מוזנח, מוחרב ומרוסס בצלבי קרס עד היום.
(prilog sa Wikipedije na Hebrejskom - o mostarskom Partizanskom Spomeniku)
מרכז זיכרון מלחמת העולם השנייה במוסטר נבנה ב-1965 לזכר של 850 חיילים ואזרחים שנתנו את חייהם, כמו רבים באירופה, כדי להגן על העיר נגד הזרוע הנאצית במלחמת העולם השנייה.
הוא אחד ההישגים האדריכלים היפים ביותר במדינות הבלקן. תיכנן אותו אדריכל והומניסט יוגוסלבי ידוע בשם בוגדאן בוגדאנוביץ . המרכז משתרע על שישה מפלסים מפוארים ושטחו כ 5000 מ"ר. המרכז הינו אנדרטת גיבורים, בני כל הקבוצות האתניות של מוסטר, ביניהם גם יהודים.
מצבת זיכרון זו אמורה להיות מורה דרך לנוער ולדורות הבאים ולסמל לחימה וגבורה נגד הפשיזם. למרות זאת, הזנחה, ונדליזם והרס של המרכז החלו משנת 1992. בשנת 2005 ו 2008 נעשו מאמצים על ידי ממשלות נורווגיה והולנד, וכן על ידי עיריית מוסטר וממשלת בוסניה לשחזר את מצבת הזיכרון. אף על פי כך, המרכז היום מוזנח, מוחרב ומרוסס בצלבי קרס עד היום.
(prilog sa Wikipedije na Hebrejskom - o mostarskom Partizanskom Spomeniku)
25.09.2010.
Partisan cemetery in Mostar - From Wikipedia
http://en.wikipedia.org/wiki/Partisan_cemetery_in_Mostar
From Wikipedia, the free encyclopedia
Partisan cemetery in Mostar was built in 1965 to honor all Mostarians who were kiled on National Liberation Front. The architect Bogdan Bogdanovic, built it in a time of renewal and reconstruction that occurred after World War II, in memory of the deceased Mostar partisans antifascists and in honor of all those in the Second World War, fought against fascism in Europe and the world.
This memorial cemetery was one of the symbols of the city on the Neretva River and the most beautiful architectural designs in the Balkans.It is located in the western part of Mostar, on the hill which is characterized by wide green areas and there is a view of almost the entire city. Monument, alone, stretches on 5,000 squared meters and six irregular terraces. Cemetery has 810 gravestones, which have symbolic meaning, same as the whole monument. Shapes of tombstones which marked fallen fighters resemble of the cut down tree, a symbol of disconnected youth. For the construction of the monument were used stone slabs that were removed from the old and devastated stone houses in this ancient city.
Partisan memorial cemetery in Mostar was proclaimed in 2006. as the national monument of Bosnia and Herzegovina. [1]
Because of severe neglect, vandalism and devastation, the restoration of Partisan cemetery began in 2008. Funding was enabled by the Government of Norway. Unfortunately, until now, a serious implementation of reconstruction did not start. This provoked strong public reaction, the reaction of the citizens of Mostar and the Diaspora.
25.09.2010.
Kako je sagrađen Partizanski spomenik
Kako je sagrađen
Partizanski spomenik
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi
napisao je Bogdan Bogdanović, a objavljen je u junu 1997.
godine.
Mnoge od memorijalnih građevina
kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizičke snage, danas više ne postoje
ili su, bar kako sada stvari stoje, osuđene na neprimetno fizičko degradiranje i
nestajanje. Osećao bih se bedno, kad bih ma i u magnovanju, dozvolio sebi da
zažalim, na primer, za najraskošnijim delom svoje graditeljske mladosti - za
Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad više nema ni pravog, starog
Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, čija su deca počivala na ovom
časnom ratničkom groblju. Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam
zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, “dva grada”
gledati licem u lice, oči u oči - grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom
mladića i devojaka - ratnika i grad živih, za koji su oni položili
živote...
Kamena alegorija o dva grada nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi je ponudila moja ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba - bar tako kažu knjige starostavne - lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak manihejske Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmo-poetskih slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova. U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzuge).
Za razliku od poslova oko uređenja Jasenovca, koji su iz premnogih razloga za mene bili vrlo mučni, odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje. Uspomene na jedan bivši logor uništenja (Vernichtungslager), ma koliko da sam od njih bežao, pretvarale su se često u stanje produženog, jedva podnošljivog stresa.
Naprotiv, gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora i, u stvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim “novim prijateljima”, čija su se imena - muslimanska, srpska, hrvatska - tek počela ređati na terasama nekropole. Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom.
Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.
Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.
Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.
Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju - od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam obićaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?
Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog predhodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredviđeno iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previđa. Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, davno klacifirane, napipavao metalne pijavice (Klammer, Klampe) i zatege (Spanriegel), koje su na vreme zaustavljale prskanje i staru su građevinu branile od raspadanja.
Jedne noći odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše (Karbidslampe, Karbidlicht), jetko svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći - cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje. Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak ... kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.
Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” - kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” - znak da je koncentracija popustila - Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac...
To što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara, protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale, jezici pretapali, ali čovek je ostao isti...
“Zašto pesma nema reči?” - pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”
Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.
Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir.
Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) - rasipale su se stotine i stotine kamenih cvetova. Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazveđa. Našlo se negde mesta i za sazveđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronađem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to su bili Vlašići (Plejaden, Siebengestirn) ...
Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.
Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželiti širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu...
Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.
Kamena alegorija o dva grada nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi je ponudila moja ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba - bar tako kažu knjige starostavne - lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak manihejske Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmo-poetskih slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova. U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzuge).
Za razliku od poslova oko uređenja Jasenovca, koji su iz premnogih razloga za mene bili vrlo mučni, odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje. Uspomene na jedan bivši logor uništenja (Vernichtungslager), ma koliko da sam od njih bežao, pretvarale su se često u stanje produženog, jedva podnošljivog stresa.
Naprotiv, gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora i, u stvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim “novim prijateljima”, čija su se imena - muslimanska, srpska, hrvatska - tek počela ređati na terasama nekropole. Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom.
Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.
Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.
Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.
Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju - od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam obićaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?
Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog predhodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredviđeno iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previđa. Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, davno klacifirane, napipavao metalne pijavice (Klammer, Klampe) i zatege (Spanriegel), koje su na vreme zaustavljale prskanje i staru su građevinu branile od raspadanja.
Jedne noći odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše (Karbidslampe, Karbidlicht), jetko svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći - cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje. Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak ... kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.
Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” - kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” - znak da je koncentracija popustila - Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac...
To što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara, protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale, jezici pretapali, ali čovek je ostao isti...
“Zašto pesma nema reči?” - pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”
Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.
Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir.
Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) - rasipale su se stotine i stotine kamenih cvetova. Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazveđa. Našlo se negde mesta i za sazveđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronađem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to su bili Vlašići (Plejaden, Siebengestirn) ...
Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.
Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželiti širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu...
Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.
24.09.2010.
Mr Vedad Vedo Spahovic,Trebinje – London:
Kukastom krstu
nije pomogla ni bjelina, ni svjetlo mostarskog kamena Partizanskog Groblja da
nas necemu nauci. Nas je nauk u humkama heroja tog istog Groblja, jer heroji
znaju da su otisli kao pobjednici. Nama u daljini, daleko od svojih grobalja,
urusenih u nama tudjinom, heroji i roditelji ne tamne. Oni nisu tog znaka.
Simboli mraka porazenih su univerzalni govor gubitnika. Oni se moraju s vremena
na vrijeme pojaviti da bi pojacali svjetlo pobjede. Ta svjetlost nas odrzava u
tudjinskoj javi, a pomaze da lijepo sanjamo san da nasoj djeci mi budemo ti isti
heroji. 24.09.2010.
Raif Dizdarevic - Pismo podrške
Antifasista iz
II Svjetskog, nakon rata diplomata, Predsjednik Predsjednistva SR BiH i SFRJ, a
nakon posljednjeg rata predsjednik SUBNOR-a BiH i Drustva “J.B. Tito”. " Dragi prijatelji,Pozdravljam vas i zahvaljujem na neophodnoj i plemenitoj akciji koju ste pokrenuli. Ne zelim da budem njen... dio samo pristupnim potpisom nego konkretnim doprinosom koji sam kao antifasita duzan, a kao covjek zelim dati. Mislim da je ovo prelomni istorijski trenutak u kojem se trebamo svi zajedno angazovati da sacuvamo istinu o nasoj narodnooslobodilackoj, antifasitickoj borbi, istinu o ljudima koji su izborili slobodu po cijenu sopstvenih zivota a njihove spomenike od unistenja. Najkrace: s vama sam jer dijelimo ista antifasisticka uvjerenja kojim sam posvetio zivot, a uvjerenja nisu kosulja, uvjerenja se ne presvlace...." Srdacan pozdrav, Raif Dizdarevic, Sarajevo
24.09.2010.
Duško Bajević - Podrška akciji oko Partizanskog
Duško Bajević
(preko Miše Marića):Jutros zovnem Dusana u Atenu, fino se ispricamo a kad mu obajsnim u kakvu ste-smo misiju krenuli, evo sta je rekao:
-Ti znas, drug moj, da se ne bavim kompjuterom, nemam vremena. A to sto pitas da se prikljucim, dovoljno me znas da ste me mogli potpisati i bez pitanja. Sjecas se, pred klupskim prostorijama pod Bijelim brijegom bio je spomenik u cast 77 “Velezovaca” od kojih 7 Narodnih heroja,. Njihova imena su uklesana i na Partizanskom spomeniku. U onoj predratnoj monografiji si ih nazvao “sve 7 prvih timova i 7 kapitena” sto, vidis, nisam zaboravio. jer su svi bili prvotimci. Ja sam poceo u “Velezu”, sve najvece moje radosti, najvece ljubavi su bile u njegovom dresu a sve kasnije u fudbalu je profesionalno odradjen posao. Dok sam nosio dres “Veleza” uvijek sam imao na umu tu generaciju koja je s petokrakom na prsima branila boje kluba a kad je trebalo i slobodu Mostara za koju su izginuli. Ja sam naslijedio njihov dres i uvijek se trudio da ih ne osramotim. Istinski se trudio da na terenu i u zivotu budem nalik njima... Potpisi me, naravno, i Begu obavezno potpisi... Milenku, Lazu, Vanju i Vedrana (sestra, zet, necakinja i necak, P.A.), sve potpisi...Majka prisluskuje pa je shvatila sta pricamo, cujes li je da govori: “I mene potpisi”! Te i Danicu moju potpisi, drug, jos je borac. Evo je u kuhinji, sprema rucak, ako ona ne spremi misli da cu biti gladan. A napisi, obavezno, da joj je 89. godina ali se ne da moja Danica, mozete racunati na nju... Raji koja je pokrenula akciju cestitaj i zahvali a sve Mostarke, Mostarce i bilo odkud da su odlucili da brane Spomenik i one na Spomeniku srdacno pozdravi od mene i svih nas”...
23.09.2010.
Mugdim Karabeg
"Osjecam gadjenje prema vandalima osljepljenim razornim nacionalizmom i moja
puna podrska protestu i naporima da se spomenik vrati u prvobitno stanje"
23.09.2010.
Radmilo Braca Andrić
Dragi rođeni Mostarci, prijatelji Mostara, antifašisti i poštovaoci
Partizanskog spomen groblja u Mostaru !
Neobičlno sam zahvalan i oduševlčjen svima Vama koji ste pokretači akcije, kako na obnovi i zaštiti Partizanskog spomen groblja, tako isto i u realizaciji druge faze, koja predviđa, po odluci Skupštine opštine Mostar, izgradnju, odnosno obilježavanje oko 1800 žrtava fašističkog terora- građana Mostara koji skoro 60 godina vapiju i zahtijevaju da se dostojanstveno i do kraja obilježi njihova veličina žrtve, kao i ona narodna mudrost „spomenulo se, ne povratilo se“ !
Nažalost, što to nije učinjeno, vjerovatno sto se ponovilo, 1992.-1995. Godine. Radi toga Vaša akcija danas ima veliki značaj jer ona je iznad svega progresivna i humanistička. Ona je istovremeno i antifašistička, jer fašizam i na našim prostorima , iako je vojnički dotučen 1945. Godine, on se povampiruje i javlja u novim pojavnim oblicima i akcijama i predstavlja veliku opasnost po progres i demokratske slobode. Ovo posebno, zbog prisutnih podjela u Bosni i Hercegovini na svim nivoima i u svim sferama društvenog života, a naročito kod nas u Mostaru, koji nikako da se izvuče iz agonije u kojoj se nalazi skoro 20 godina. Zar skrnavljkenje i pokušaj uništenja Partizanskog spomen groblja, kao i činjenica da je Mostar vjerovatno jedini grad u Evropi u kojem ni na bilo koji način nisu obilježene žrtve fašističkog terora 1941.-1945., njih oko 1800, a da se istovremeno u gradu Mostaru zadržavaju nazivi pojedinih večih ulica imenima njihovih krvnika i najvećih zločinaca iz ustaške t.z.v. „Nezavisne države Hrvatske“ kakvi su bili Mile Budak, Pavelićev doglavnik, i zloglasni ustaški generali Francetić i drudi, što pored ostalog i potvrđuje naprijed izrečene činjenice, posebno kada je riječ o Mostaru.
Vjerovati je i nadati se da ce Vaša aktivnost , naročito kod mladih, doprinijeti otrežnjavanju i razvoju svijesti o potrebo vođenja jedne stalne, teške beskompromisne borbe protiv svakog i svačijeg nacionalizma i šovinizma, te razvoju i ućvršćenju ravnopravnosti i demokratije, a smim tim i prosperitetu, boljoj i ljepšoj budućnosti svih naroda u Bosni i Hercegovini, a naročito mladih.
U svemu tome, uz izraze velike zahvalnosti i podrške u pokretanju i vođenju aktivnosti na obnovi i zaštiti Partizanskog spomen groblja, te podizanja spomen obilježja svim žrtvama fašističkog terora, još jednom želim izraziti zahvalnost na ovoj značajnoj aktivnosti čime Vi istovremeno izražavate ne samo sjećanja na pale borce, već i patriotizam i pijetet koji svoje žrtve dadoše u borbi protiv fašizma.
Na kraju, želim Vam (nam) mnogo uspjeha i upornosti na ovoj nadasve civilizacijskoj i ljudskoj aktivnosti !
Mostar, 17.09.2010. godine Radmilo-Braca Andrić
P.S.
U naslovu ovog pisma napisao sam „dragi rođeni Mostarci“, a razlog tome je što ja pravim razliku između rođenih Mostarca i jednog dijela sadašnjih stanovnika Mostar koji žive u njemu.Naime, jedan dio sadašnjih stanovnika Mostar došao je u njega silom prilika- kao žrtve ratnog nasilja i etničkog čišćenja, a jeda, ako ne i veći dio novopridošlih stanovnika Mostara „žrtve“ su političko-stranačkih manipulacija i drugih nečasnih razloga, sa osnovnim ciljem da se izmjeni nacionalna struktura u gradu Mostaru.
Radmilo-Braca Andrić
Neobičlno sam zahvalan i oduševlčjen svima Vama koji ste pokretači akcije, kako na obnovi i zaštiti Partizanskog spomen groblja, tako isto i u realizaciji druge faze, koja predviđa, po odluci Skupštine opštine Mostar, izgradnju, odnosno obilježavanje oko 1800 žrtava fašističkog terora- građana Mostara koji skoro 60 godina vapiju i zahtijevaju da se dostojanstveno i do kraja obilježi njihova veličina žrtve, kao i ona narodna mudrost „spomenulo se, ne povratilo se“ !
Nažalost, što to nije učinjeno, vjerovatno sto se ponovilo, 1992.-1995. Godine. Radi toga Vaša akcija danas ima veliki značaj jer ona je iznad svega progresivna i humanistička. Ona je istovremeno i antifašistička, jer fašizam i na našim prostorima , iako je vojnički dotučen 1945. Godine, on se povampiruje i javlja u novim pojavnim oblicima i akcijama i predstavlja veliku opasnost po progres i demokratske slobode. Ovo posebno, zbog prisutnih podjela u Bosni i Hercegovini na svim nivoima i u svim sferama društvenog života, a naročito kod nas u Mostaru, koji nikako da se izvuče iz agonije u kojoj se nalazi skoro 20 godina. Zar skrnavljkenje i pokušaj uništenja Partizanskog spomen groblja, kao i činjenica da je Mostar vjerovatno jedini grad u Evropi u kojem ni na bilo koji način nisu obilježene žrtve fašističkog terora 1941.-1945., njih oko 1800, a da se istovremeno u gradu Mostaru zadržavaju nazivi pojedinih večih ulica imenima njihovih krvnika i najvećih zločinaca iz ustaške t.z.v. „Nezavisne države Hrvatske“ kakvi su bili Mile Budak, Pavelićev doglavnik, i zloglasni ustaški generali Francetić i drudi, što pored ostalog i potvrđuje naprijed izrečene činjenice, posebno kada je riječ o Mostaru.
Vjerovati je i nadati se da ce Vaša aktivnost , naročito kod mladih, doprinijeti otrežnjavanju i razvoju svijesti o potrebo vođenja jedne stalne, teške beskompromisne borbe protiv svakog i svačijeg nacionalizma i šovinizma, te razvoju i ućvršćenju ravnopravnosti i demokratije, a smim tim i prosperitetu, boljoj i ljepšoj budućnosti svih naroda u Bosni i Hercegovini, a naročito mladih.
U svemu tome, uz izraze velike zahvalnosti i podrške u pokretanju i vođenju aktivnosti na obnovi i zaštiti Partizanskog spomen groblja, te podizanja spomen obilježja svim žrtvama fašističkog terora, još jednom želim izraziti zahvalnost na ovoj značajnoj aktivnosti čime Vi istovremeno izražavate ne samo sjećanja na pale borce, već i patriotizam i pijetet koji svoje žrtve dadoše u borbi protiv fašizma.
Na kraju, želim Vam (nam) mnogo uspjeha i upornosti na ovoj nadasve civilizacijskoj i ljudskoj aktivnosti !
Mostar, 17.09.2010. godine Radmilo-Braca Andrić
P.S.
U naslovu ovog pisma napisao sam „dragi rođeni Mostarci“, a razlog tome je što ja pravim razliku između rođenih Mostarca i jednog dijela sadašnjih stanovnika Mostar koji žive u njemu.Naime, jedan dio sadašnjih stanovnika Mostar došao je u njega silom prilika- kao žrtve ratnog nasilja i etničkog čišćenja, a jeda, ako ne i veći dio novopridošlih stanovnika Mostara „žrtve“ su političko-stranačkih manipulacija i drugih nečasnih razloga, sa osnovnim ciljem da se izmjeni nacionalna struktura u gradu Mostaru.
Radmilo-Braca Andrić
23.09.2010.
Hamica Ramić - Suizid vlastite povjesti
PARTIZANSKO
SPOMEN GROBLJE U MOSTARU Vidjeno i dizivljeno ocima dvojice umjetnika-poeta,
Mostarca i Beogradjanina Predraga Matvejevica i Bogdana Bogdanovica
Velicanstveni spomenik "Partizansko groblje" u Mostaru, djelo Bogdana
Bogdanovca,arhitekte i erudite svjetskog glasa, nakon svih uzasa koja su se
desili toliko je zapusteno, oskrnavljeno i devastirano da predstavlja
civilizacijsku sramotu prvog reda. Taj spomenik izgradjen je kao simbol
velicanstvene borbe svih naroda Jugoslavije za slobodu, a istovremeno kao
jedinstven arhitektonski ukras sireg ambijenta Mostara, zapusten, trosan, tuzan
i ponizen barbarskim odnosima, izaziva najveci osjecaj stida radi onih koji ne
znaju sta je vrijednost, sta je pijetet, sta je ljepota koja traje i cuva
sjecanje. Stidimo se radi slijepih zlotvora koji unistavaju sve sto ne razumiju
ili jos vise unistavaju ono sto naslucuju da je vrijednost. O kataklizmi mostarskog spomenika govore dva covjeka razlicito vezana za Mostar. Rodjeni Mostarac, knjizevnik, pjesnik i vjeciti zaljubljenik u svoj grad, umjetnik svjetskog glasa - Predrag Matvejevic, i graditelj Beogradjanin, gradjanin svijeta, arhitekta i umjetnik svjetskog glasa Bogdan Bogdanovic.
Prenosimo neka njihova zapazanja kada su uzasnuti i zapanjeni ucinjenim nedjelom kazali svoje utiske.
BOGDAN BOGDANOVIC- "U Mostaru sam bio dva puta i vidio da je spomenik dosta isaran, nalazi se na desnoj obali i na njemu su se mnogi izivljavali. Njega je dohvatilo fino mediteransko rastinje tako da sada podsjeca na neku Borhosovu pricu "Grad u djungli". Zbog toga sam ja insistirao da se ta vegetacija oko njega ne sade. Medjutim, ja sam bio potpuno ravnodusan kada su skrnavljeni moji spomenici u Mostaru i Vukovaru. Nezamislivo mi je kako da zalim za gomilom kamenja a nema citavih gradova niti ljudi u njima. U Vukovaru su spomenik ostetili braca cetnici. Oni tada nisu ni znali da ruse spomenik podignut srpskim zrtvama, verovatno nisu imali pojma sta je to. Bilo je to samo rokaj i rusi."
Mostarac, pjesnik i zaljubljenik u svoj grad kaze:"Znao sam otprije da je Partizansko groblje u losem stanju. Nisam mogao ni zamisliti da je u ovakvom. Prilaz poplocan krupnim kamenim oblucima, koje je uglacala Neretva, sav je razrovan i ispresjecan dracom, sibljem, korovom, nekim divljim rastinjem kojem ne znam imena. Na vise mjesta iscrtan je kukasti kriz, plavom bojom, odlucno. Put koji se uzdise prema sredisnjem dijelu spomenicke kompozicije godinama nije pometen i ociscen. Izmet se osusio i stvrdnuo u coskovima, po strani. Unaokolo su pobacane 'sprice': mnogo mladih ovdje uzima drogu. Vlaga i voda izbijaju iz bocnih zidova, ostavljaju za sobom smedje mrlje, ponegdje crne. Popeo sam se do zaravni na kojoj su nekoc bile poredane nadgrobne ploce s imenima i prezimenima partizana ispisanih rukopisom, s datumima i mjestima njihova rodjenja i smrti. Kosti su im strunule drugdje, na bojnom polju gdje su pali ili logorskom stratistu gdje su strijeljani, negdje u sumi, vrleti, u jami. Ni mrtvima im nisu dali mira. Kamene stele razbacane su unaokolo, prebijene na dva ili vise dijelova, ponekad smrvljene. Sastavljam ulomke i pokusavam procitati natpise. 'Nozic Muhamed rodjen 1926. u Mostaru, poginuo 1945. na otoku Krku. Sumonja Cvitan', ne vidim datum i mjesto rodjenja, 'poginuo 1943. na Sutjesci.' Legendarna doktorica Berta Bergman, Zidovka koja je odnekud dospjela u Hercegovinu, zavrsila je kao zrtva holokausta u Jasenovcu. Njezina sestra, poznata hrvatska glumica Marija Kohn, uspjela je prezivjeti. 'Bronzovic Tonci, Dalmatinac', upoznao sam kao djecak njegova oca Fabijana, kamenoresca s otoka Braca - nikad ga nije prezalio, ni on ni supruga mu Marika, dali su isto ime sinu koji im se rodio poslije rata. 'Milavic Salko, rodjen 1920. u Mostaru, poginuo 1943. u Sloveniji'. Uzalud trazim malu plocu koja je stajala nad praznim grobom narodnog heroja Ante Zuanica, kojeg sam upoznao kao osmogodisnjak: brat je jednog od mojih najdrazih skolskih drugova, sin suca Ante Zuanica, staroga Dubrovcanina, koji ga je zvao po raguzanski, Bube. Bube je poginuo kod Glavaticeva, stiteci odstupnicu ranjenih partizana. Po njegovu imenu zvala se jedna lijepa ulica u Mostaru, sredistu Mostara, kojoj su 1993.godine promijenili naziv. Procitah po razbijenom kamenju jos dosta imena, svih nacionalnosti: 'Corluka BoSko, rodjen u Pijescima, poginuo u BlaZuju, Jusuf Kupusovic, Andjelko Dakic. I tako redom. Nema ploce Mustafe Balica, brata cuvenog skakaca sa Staroga mosta i moga drugara Emira koji se u ovom novom ratu nasao u logorima "Heliodroma" i "Dretelja" slijedeci njegov primjer. Divlja smokva i zovina izrasle su posred groblja, medju kamenim plocama, korovom, razbijenim bocama, smecem. Njihove grane pokazuju da ovo stanje nije ovakvo od jucer, da to tako traje. Oko groblja su srecom ostali vitki cempresi, borovi, omorike, pokoji lovor, nijemi svjedoci onog sto se dogodilo. Uz njih rastu mediteranske trave. Poznajem im miris, isti kao na susjednom, katolickom groblju Masline, na kojem pocivaju moji roditelji. Moj otac nije bio katolik, ali je zelio da ga pokopaju uz moju majku koja je to bila. Smatrali su oboje da grobove ne treba dijeliti. Nisu ni slutili da ce i groblje dozivjeti ovakvu tragediju.''
23.09.2010.
Kozarčani podržavaju našu akciju oko Partizanskog...
http://www.kozarac.com/site/Kozarac-Partizansko%20Spomen%20groblje%20u%20Mostaru-4476.html
Kozarčani prenose naše Pismo: ...zahvaljujemo se najtoplije nasim prijateljima Krajisnicima -Kozarac.com
Kozarčani prenose naše Pismo: ...zahvaljujemo se najtoplije nasim prijateljima Krajisnicima -Kozarac.com
23.09.2010.
Alija Bijavica SVIJETLO LICE MOSTARA Uz 61. godišnjicu pobjede nad fašizmom
Osobe koje su
oskrnavile grobove vaših heroja – naših zajedničkih heroja – nisu se suočile sa
istinom, neće se pomiriti i trebale bi biti izvedene pred lice pravde – rekao je
9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom na Partizanskom spomeniku u Mostaru,
ambasador Kraljevine Norveške u Sarajevu Henrik Ofstad.U Mostaru je 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom svečano obilježen. Građani antifašisti okupili su se na Partizanskom spomen-groblju. Među prisutnima našli su se gosti: ambasador Kraljevine Norveške u Sarajevu g. Henrik Ofstad, fra Marko Oršolić, general ARBiH Bahrudin Fazlić, te Murat Ćorić, predsjednik Gradskog vijeća.
Prije početka ceremonije gosti, brojne organizacije i građani položili su cvijeće, nakon čega se g. Ambasador obratio prisutnima kratkim govorom, u kojem je, između ostalog, rekao:
”Sakupili smo se na ovom spomeniku kako bismo proslavili Dan Evrope i odali počast onima koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma u toku Drugog svjetskog rata. (…) Okruženi smo razbijenim staklom i nacističkim simbolima – koje je nedavno prekrila bojom jedna Jevrejka – vidimo kako su ovi grobovi oskrnavljeni. Isus je rekao: Oprosti im, jer ne znaju šta čine, ali kako je moguće ne znati što činiš, kada je prošlo više od 60 godina od Drugog svjetskog rata. Koliko je godina potrebno da neko shvati? (…) Osobe koje su oskrnavile grobove vaših heroja – naših zajedničkih heroja – nisu se suočile sa istinom, neće se pomiriti i trebale bi biti izvedene pred lice pravde. Dopustimo da oni koji su dali svoje živote počivaju u miru – i odajmo im počast minutom šutnje.
Uvijek ćemo oprostiti – nikad zaboraviti!”
Fra Marko Oršolić, dokazani antifašista, u ime Glavnog odbora SUBNOAR-a pozdravio je prisutne i čestitao Dan pobjede, osuđujući vandalski čin rušenja Spomenika i istakao pogubnost nacizma, fašizma, koji su donijeli toliko zla čovječanstvu. Također je upozorio na pogubnost neofašizma, ističući njegov rasizam, ksenofobiju, antisemitizam, prenaglašenost svoje nacije i netoleranciju.
Slušajući fra Marka Oršolića, autoru ovog napisa nametnula se jedna ocjena izražena u njegovoj knjizi Zlodusima nasuprot:
”Fašizam je u svojoj biti antireligijski (u našem evropskom iskustvu antijudaistički, antikršćanski i antiislamski) jer je rasistički. Međutim, i pored toga ex. jugoslavenske kršćansko-islamske religijske vođe nisu hrabrile svoje vjernike za antifašističku borbu, osim pojedinaca. Pred njihovim očima su fašisti i njihovi domaći epigoni iskorjenjivali Jevreje i Rome (nearijevce), te Srbe i antifašiste. Vjerski autoriteti nisu se dovoljno tome suprotstavljali kad je to bilo aktuelno, a nisu se ni poslije šezdeset godina na pravi način pokajali za te svoje, po čovječanstvo pogubne propuste.”
Prisutnima se obratio i general Bahrudin Fazlić, odajući priznanje borcima Armije RBiH u odbrani Mostara i Bosne i Hercegovine. Apelovao je na mlade da se bore za bolji život u našoj zemlji.
Također, svojim kratkim izlaganjem obratio se i predsjednik Gradskog odbora JOB Zijad Mušić, istakavši da su borci iz ovog rata antifašisti nasljednici boraca antifašista iz Drugog svjetskog rata.
Nastup pjesnika Alije Kebe koji je recitovao pjesmu o Titu, koja je nastala na dan njegove smrti, izuzetno je toplo pozdravljen od prisutnih.
Na kraju, u ime organizatora, autor ovog napisa zahvalio se svima na učešću u obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom, a posebno gostima i po ko zna koji put s indignacijom osudio rušenje Spomenika, istakavši da je to rabota fašista iz Drugog svjetskog rata (i ovog posljednjeg), a to znači opredjeljenje za genocid nad Srbima 1941. (za čistu teritoriju), za Jasenovce, za Stare Gradiške, za jame i kame (nedaleko od nas je i čuvena jama u Šurmancima), kao i druga stratišta. Dakle, ovi koji ruše Spomenik nisu se suočili s istinom ni tada a ni s novim koncentracionim logorima, silovanjima i progonima.
Svoju opomenu završio je pozivom ULjUDITE SE LjUDI!
Poslije završetka ceremonije na Spomeniku prisutni su se uputili u Narodno pozorište gdje je održana svečana akademija u organizaciji BZK ”Preporod”, na kojoj su bili prisutni reisu-l-ulema ef. Mustafa Cerić i mostarski muftija Seid ef. Smajkić, uz ostale zvaničnike iz društvenog života.
Na početku svečane akademije posjetiocima se obratio i reisu-l-ulema ef. Cerić, odajući priznanje Mostarcima u odbrani svoga grada i Bosne i Hercegovine, te čestitao Dan pobjede nad fašizmom.
Publika je izvođače nagradila burnim aplauzima, posebno goste Sarajevsku filharmoniju, s napomenom da je možda program trebalo da ima više lokalni karakter.
Adenauerova kritika katoličke hijerarhije i klera 1946.
Njemački narod, a biskupi i kler velikim dijelom, su se upustili u nacional-socijalističku agitaciju (…) Ali, uostalom, također se znalo – da se i nije znalo za događanja u logorima, u njihovoj punoj mjeri – da su lična sloboda, sva pravna načela gažena nogama, da su u koncentracionim logorima činjene velike strahote, da su Gestapo, naše SS trupe, a dijelom i naše trupe u Poljskoj i Rusiji postupali besprimjernim strahotama prema civilnom stanovništvu. Pogromi Jevreja 1933. i 1938. su se dešavali potpuno javno. (…) Vjerujem da bi, da su biskupi svi zajedno jednog određenog dana javno s propovijedaonice zauzeli stav protiv toga, oni mogli mnogo toga spriječiti. To se nije dogodilo i za to nema izvinjenja.
____________________
Iz pisma Konrada Adenauera župniku dr. Bernhardu Custodisu u Bonu 23. veljače 1946., str. 103-104, M. Oršolić: Zlodusima nasuprot
22.09.2010.
Ljuti Bosanci - Podrška oko Partizanskog u Mostaru
http://www.ljutibosanci.com/vijesti/article/protest-mostarca-povodom-unistenjem-partizanskog-spomen-groblja.html
Ljuti Bosanci su dali podršku Ljutim Hercegovcima oko pitanja uređenja i budućeg održavanja Partizansko Spomen Groblja u Mostaru
Ljuti Bosanci su dali podršku Ljutim Hercegovcima oko pitanja uređenja i budućeg održavanja Partizansko Spomen Groblja u Mostaru
21.09.2010.
810 boraca - antifašista
sahranjeno je
na Partizanskom Spomen Groblju u Mostaru
21.09.2010.
PARTIZANSKO SPOMEN GROBLJE U MOSTARU
Vidjeno
i dozivljeno ocima dvojice umjetnika-poeta, Mostarca i Beogradjanina Predraga
Matvejevca i Bogdana Bogdanovca
Velicanstveni
spomenik "Partizansko groblje" u Mostaru, djelo Bogdana Bogdanovca, arhitekte i
erudite svjetskog glasa, nakon svih uzasa koja su se desili toliko je zapusteno,
oskrnavljeno i devastirano da predstavlja civilizacijsku sramotu prvog reda. Taj
spomenik izgradjen je kao simbol velicanstvene borbe svih naroda Jugoslavije za
slobodu, a istovremeno kao jedinstven arhitektonski ukras sireg ambijenta
Mostara, zapusten, trosan, tuzan i ponizen barbarskim odnosima, izaziva najveci
osjecaj stida radi onih koji ne znaju sta je vrijednost, sta je pijetet, sta je
ljepota koja traje i ~cuva sjecanje. Stidimo se radi slijepih zlotvora koji
unistavaju sve sto ne razumiju ili jos vise unistavaju ono sto naslucuju da je
vrijednost.
O kataklizmi mostarskog spomenika govore dva covjeka razlicito vezana za Mostar. Rodjeni Mostarac, knjizevnik, pjesnik i vjeciti zaljubljenik u svoj grad, umjetnik svjetskog glasa - Predrag Matvejevic, i graditelj Beogradjanin, gradjanin svijeta, arhitekta i umjetnik svjetskog glasa Bogdan Bogdanovic.
Prenosimo neka njihova zapazanja kada su uzasnuti i zapanjeni ucinjenim nedjelom kazali svoje utiske.
BOGDAN BOGDANOVIc- "U Mostaru sam bio dva puta i vidio da je spomenik dosta isaran, nalazi se na desnoj obali i na njemu su se mnogi izivljavali. Njega je dohvatilo fino mediteransko rastinje tako da sada podsjeca na neku Borhosovu pricu "Grad u djungli". Zbog toga sam ja insistirao da se ta vegetacija oko njega ne sade. Medjutim, ja sam bio potpuno ravnodusan kada su skrnavljeni moji spomenici u Mostaru i Vukovaru. Nezamislivo mi je kako da zalim za gomilom kamenja a nema citavih gradova niti ljudi u njima. U Vukovaru su spomenik ostetili braca cetnici. Oni tada nisu ni znali da ruse spomenik podignut srpskim zrtvama, verovatno nisu imali pojma sta je to. Bilo je to samo rokaj i rusi."
Mostarac, pjesnik i zaljubljenik u svoj grad kaze:"Znao sam otprije da je Partizansko groblje u losem stanju. Nisam mogao ni zamisliti da je u ovakvom. Prilaz poplocan krupnim kamenim oblucima, koje je uglacala Neretva, sav je razrovan i ispresjecan dracom, sibljem, korovom, nekim divljim rastinjem kojem ne znam imena. Na vise mjesta iscrtan je kukasti kriz, plavom bojom, odlucno. Put koji se uzdise prema sredisnjem dijelu spomenicke kompozicije godinama nije pometen i ociscen. Izmet se osusio i stvrdnuo u coskovima, po strani. Unaokolo su pobacane 'sprice': mnogo mladih ovdje uzima drogu. Vlaga i voda izbijaju iz bocnih zidova, ostavljaju za sobom smedje mrlje, ponegdje crne. Popeo sam se do zaravni na kojoj su nekoc bile poredane nadgrobne ploce s imenima i prezimenima partizana ispisanih rukopisom, s datumima i mjestima njihova rodjenja i smrti. Kosti su im strunule drugdje, na bojnom polju gdje su pali ili logorskom stratistu gdje su strijeljani, negdje u sumi, vrleti, u jami. Ni mrtvima im nisu dali mira. Kamene stele razbacane su unaokolo, prebijene na dva ili vise dijelova, ponekad smrvljene. Sastavljam ulomke i pokusavam procitati natpise. 'Nozic Muhamed rodjen 1926. u Mostaru, poginuo 1945. na otoku Krku. Sumonja Cvitan', ne vidim datum i mjesto rodjenja, 'poginuo 1943. na Sutjesci.' Legendarna doktorica Berta Bergman, Zidovka koja je odnekud dospjela u Hercegovinu, zavrsila je kao zrtva holokausta u Jasenovcu. Njezina sestra, poznata hrvatska glumica Marija Kohn, uspjela je prezivjeti. 'Bronzovic Tonci, Dalmatinac', upoznao sam kao djecak njegova oca Fabijana, kamenoresca s otoka Braca - nikad ga nije prezalio, ni on ni supruga mu Marika, dali su isto ime sinu koji im se rodio poslije rata. 'Milavic Salko, rodjen 1920. u Mostaru, poginuo 1943. u Sloveniji'. Uzalud trazim malu plocu koja je stajala nad praznim grobom narodnog heroja Ante Zuanica, kojeg sam upoznao kao osmogodisnjak: brat je jednog od mojih najdrazih skolskih drugova, sin suca Ante Zuanica, staroga Dubrovcanina, koji ga je zvao po raguzanski, Bube. Bube je poginuo kod Glavaticeva, stiteci odstupnicu ranjenih partizana. Po njegovu imenu zvala se jedna lijepa ulica u Mostaru, sredistu Mostara, kojoj su 1993.godine promijenili naziv. Procitah po razbijenom kamenju jos dosta imena, svih nacionalnosti: 'Corluka BoSko, rodjen u Pijescima, poginuo u BlaZuju, Jusuf Kupusovic, Andjelko Dakic. I tako redom. Nema ploce Mustafe Balica, brata cuvenog skakaca sa Staroga mosta i moga drugara Emira koji se u ovom novom ratu nasao u logorima "Heliodroma" i "Dretelja" slijedeci njegov primjer. Divlja smokva i zovina izrasle su posred groblja, medju kamenim plocama, korovom, razbijenim bocama, smecem. Njihove grane pokazuju da ovo stanje nije ovakvo od jucer, da to tako traje. Oko groblja su srecom ostali vitki cempresi, borovi, omorike, pokoji lovor, nijemi svjedoci onog sto se dogodilo. Uz njih rastu mediteranske trave. Poznajem im miris, isti kao na susjednom, katolickom groblju Masline, na kojem pocivaju moji roditelji. Moj otac nije bio katolik, ali je zelio da ga pokopaju uz moju majku koja je to bila. Smatrali su oboje da grobove ne treba dijeliti. Nisu ni slutili da ce i groblje dozivjeti ovakvu tragediju.''
O kataklizmi mostarskog spomenika govore dva covjeka razlicito vezana za Mostar. Rodjeni Mostarac, knjizevnik, pjesnik i vjeciti zaljubljenik u svoj grad, umjetnik svjetskog glasa - Predrag Matvejevic, i graditelj Beogradjanin, gradjanin svijeta, arhitekta i umjetnik svjetskog glasa Bogdan Bogdanovic.
Prenosimo neka njihova zapazanja kada su uzasnuti i zapanjeni ucinjenim nedjelom kazali svoje utiske.
BOGDAN BOGDANOVIc- "U Mostaru sam bio dva puta i vidio da je spomenik dosta isaran, nalazi se na desnoj obali i na njemu su se mnogi izivljavali. Njega je dohvatilo fino mediteransko rastinje tako da sada podsjeca na neku Borhosovu pricu "Grad u djungli". Zbog toga sam ja insistirao da se ta vegetacija oko njega ne sade. Medjutim, ja sam bio potpuno ravnodusan kada su skrnavljeni moji spomenici u Mostaru i Vukovaru. Nezamislivo mi je kako da zalim za gomilom kamenja a nema citavih gradova niti ljudi u njima. U Vukovaru su spomenik ostetili braca cetnici. Oni tada nisu ni znali da ruse spomenik podignut srpskim zrtvama, verovatno nisu imali pojma sta je to. Bilo je to samo rokaj i rusi."
Mostarac, pjesnik i zaljubljenik u svoj grad kaze:"Znao sam otprije da je Partizansko groblje u losem stanju. Nisam mogao ni zamisliti da je u ovakvom. Prilaz poplocan krupnim kamenim oblucima, koje je uglacala Neretva, sav je razrovan i ispresjecan dracom, sibljem, korovom, nekim divljim rastinjem kojem ne znam imena. Na vise mjesta iscrtan je kukasti kriz, plavom bojom, odlucno. Put koji se uzdise prema sredisnjem dijelu spomenicke kompozicije godinama nije pometen i ociscen. Izmet se osusio i stvrdnuo u coskovima, po strani. Unaokolo su pobacane 'sprice': mnogo mladih ovdje uzima drogu. Vlaga i voda izbijaju iz bocnih zidova, ostavljaju za sobom smedje mrlje, ponegdje crne. Popeo sam se do zaravni na kojoj su nekoc bile poredane nadgrobne ploce s imenima i prezimenima partizana ispisanih rukopisom, s datumima i mjestima njihova rodjenja i smrti. Kosti su im strunule drugdje, na bojnom polju gdje su pali ili logorskom stratistu gdje su strijeljani, negdje u sumi, vrleti, u jami. Ni mrtvima im nisu dali mira. Kamene stele razbacane su unaokolo, prebijene na dva ili vise dijelova, ponekad smrvljene. Sastavljam ulomke i pokusavam procitati natpise. 'Nozic Muhamed rodjen 1926. u Mostaru, poginuo 1945. na otoku Krku. Sumonja Cvitan', ne vidim datum i mjesto rodjenja, 'poginuo 1943. na Sutjesci.' Legendarna doktorica Berta Bergman, Zidovka koja je odnekud dospjela u Hercegovinu, zavrsila je kao zrtva holokausta u Jasenovcu. Njezina sestra, poznata hrvatska glumica Marija Kohn, uspjela je prezivjeti. 'Bronzovic Tonci, Dalmatinac', upoznao sam kao djecak njegova oca Fabijana, kamenoresca s otoka Braca - nikad ga nije prezalio, ni on ni supruga mu Marika, dali su isto ime sinu koji im se rodio poslije rata. 'Milavic Salko, rodjen 1920. u Mostaru, poginuo 1943. u Sloveniji'. Uzalud trazim malu plocu koja je stajala nad praznim grobom narodnog heroja Ante Zuanica, kojeg sam upoznao kao osmogodisnjak: brat je jednog od mojih najdrazih skolskih drugova, sin suca Ante Zuanica, staroga Dubrovcanina, koji ga je zvao po raguzanski, Bube. Bube je poginuo kod Glavaticeva, stiteci odstupnicu ranjenih partizana. Po njegovu imenu zvala se jedna lijepa ulica u Mostaru, sredistu Mostara, kojoj su 1993.godine promijenili naziv. Procitah po razbijenom kamenju jos dosta imena, svih nacionalnosti: 'Corluka BoSko, rodjen u Pijescima, poginuo u BlaZuju, Jusuf Kupusovic, Andjelko Dakic. I tako redom. Nema ploce Mustafe Balica, brata cuvenog skakaca sa Staroga mosta i moga drugara Emira koji se u ovom novom ratu nasao u logorima "Heliodroma" i "Dretelja" slijedeci njegov primjer. Divlja smokva i zovina izrasle su posred groblja, medju kamenim plocama, korovom, razbijenim bocama, smecem. Njihove grane pokazuju da ovo stanje nije ovakvo od jucer, da to tako traje. Oko groblja su srecom ostali vitki cempresi, borovi, omorike, pokoji lovor, nijemi svjedoci onog sto se dogodilo. Uz njih rastu mediteranske trave. Poznajem im miris, isti kao na susjednom, katolickom groblju Masline, na kojem pocivaju moji roditelji. Moj otac nije bio katolik, ali je zelio da ga pokopaju uz moju majku koja je to bila. Smatrali su oboje da grobove ne treba dijeliti. Nisu ni slutili da ce i groblje dozivjeti ovakvu tragediju.''
21.09.2010.
Kad bude, bit će: Čim se stvore uslovi, nastavit će se obnova Partizanskog spomenika
http://www.24sata.info/vijesti/bosna-i-hercegovina/mostar/41618-Kad-bude-bit-Cim-stvore-uslovi-nastavit-obnova-Partizanskog-spomenika.html24SI - U vezi s prekidom radova na obnovi i rekonstrukciji Partizanskoga spomen-obilježja u Mostaru i različitim napisima u medijima o razlozima toga prekida, saopćenjem za javnost oglasila se Gradska uprava Mostara.
"Partizansko spomen-obilježje proglašeno je nacionalnim spomenikom, ali država Bosna i Hercegovina nije ni jedne marke uložila u njegovu revitalizaciju i obnovu, kao ni Hercegovačko-neretvanski kanton, čije je sjedište u Mostaru.
Činjenica je da su jedino Grad Mostar i Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH osigurali provođenje prve faza obnove Partizanskog spomen-obilježja, čija je vrijednost 400.000 maraka.
Zbog nedostatka sredstava i ekonomske krize koja je usporila ili odgodila brojne započete i planirane projekte, nismo bili u mogućnosti osigurati nastavak radova i završetak projekta revitalizacije i obnove ovog spomenika, koji provodi Agencija Stari grad.
Čim se stvore preduvjeti i osiguraju sredstva, krenut će se u nastavak realizacije ovog projekta", stoji u saopćenju. (fena)
21.09.2010.
O spomen groblju, diletantima i ženskim grudima...
Pogled sa
strane
Piše:
Teodor Toza Radović
Bilo
jednom jedno groblje. Kakvo groblje? Veselije od današnjih stadiona. Naš fudbal
je ionako „ubijen“ u pojam, pa stadioni nam sve više liče na groblja,. Nije to
problem. Bolji fudbal nismo ni zaslužili. Uostalom, svi imamo kablovsku, ko će
se danas zamajavati sa lokalnim diletantima po poljanama sa montažnim trbinama,
kad možemo gledati lige „petice“. Za taj naš fudbal me, da izvinete, baš
zaboli... (briga ili...nazovite to kako god hoćete). Mene brine nešto drugo.
Brine me što jedno spomen groblje liči na zapušteni seoski stadion zonskog
ligaša. Brine me što nekadašnje spomen groblje izgleda upravo kao da je preko
njega pretrčala rulja gore spomenutih lokalnih diletanata koji su tu imali
trening.
Taj njihov trening je, Boga mi, potrajao evo skoro dvadesetak godina. Upali
diletanti na zelenu travu spomen groblja, pa pomislili „Bog te maz'o, ovo je
pravi stadijon, vidider trave prava, aha, danu mi loptu jednu da ja ožežem
ođekana, dosta sam vala igr'o na onoj svojoj oranici. Od sad ću ja vođekan
trenirat“.
Malo zatim, brđani i lokalni diletanti otkriše da to nije stadion, ali bi već kasno. Ostade groblje devastirano od njihovih čizama, jer kopačke imali nisu. I od kamenja i sprejeva, jer ih ta lopta nije puno zanimala. Da stanje bude još gore, kad ti diletanti otkriše pravo svojstvo tog objekta, stadoše ga rušiti još gore, bijesni na same sebe, jer su saznali da im tu djedovi počivaju. A lokalni diletanti ne vole svoje djedove. Zašto? Zato što su im na televiziji rekli da su im djedovi „igrali za pogrešan klub“. Pa onda - gazi po prošlosti! Gazi, mater im njihovu! Ops, njihova mater je moja prababa! Nema veze, gazi, ruši !!!!! Oj, deda mater li ti je**m, što si bio na pogrešnoj strani, pa sad moram svoj obraz oprati ovako.
Šalu (šalu?!) i metafore na stranu.
Svjesni smo vremena u kojem živimo, kao i permanetne političke zategnutosti. Svjesni smo da će veliki broj pripadnika svakog od tri naroda u međusobnim duelima navijati za „one svoje“. Kobna neminovnost i realnost. To još i mogu da svarim, ali mi nije jasno da niko ne pokazuje političku i ljudsku volju da renovira najsvijetliji i slobodan sam da kažem - najljepši spomenik antifašističkoj borbi u širem regionu?! Bez ikakve namjere da budem politički korektan, surov je fakat da su sve vjere i sve nacionalnosti učestvovale u njoj. Zašto se onda stidimo spomenika našim djedovima? Zašto sopstvenim precima psujemo majku?
Hajde i da zanemarimo ono najvažnije - istorijsku i kulturnu važnost tog spomenika, koji je (u stvari, u realnosti se vidi da nije, nego bi trebao biti) pod zaštitom države.
Koliko je vas mojih vršnjaka u srednjim tridesetim - prvi put zavuklo ruku ženskoj ispod bluze na tom istom partizanskom groblju? Zna se da je curama uvijek bitan ambijent, a šta smo mi fakini mogli ponuditi u svojim tinejdžerskim godinama? Restorane sigurno ne. Ispod Starog mosta je vazda bio buljuk raje. Drpanje po haustorima? Ne nadaj se rođakm da će ti ijedna iole pristojna cura dozvoliti to prvi put u haustorum gdje joj je stari predsjednik kućnog savjeta...šta bi komšije rekle?!
Park? Ni slučajno! Zna se što cure idu u park. Zna i ona što si je poveo tamo...ne nadaj se brato moj. Znam ja da bi je ti na Trimušu poveo odmah, ali maloljetan si, kola nemaš, za restorana nemaš, živiš sa starcima i ideš u srednju...pa gdje da prvi put, s oproštenjem, osjetiš žensku sisu pod rukom?
Pa na Partizi, naravno! Na našoj Partizi. Na Partizi svih nas. To je bilo jedino groblje koje nije utjerivalo strah u kosti djevojkama, nego naprotiv - taj fantastičan ambijent je uvijek nekako bio bonus poen da se makar ono gornje dugme bluze lakše otkopča.
Zato, kad malo bolje razmislim, današnji diletanti su bijesni na sve živo i ruše sve pred sobom, jer u godinama kad je trebalo, nisu imali gdje da uhvate curu za sisu. Pa su bijesni na nas što smo imali tu mogušnost u tim slatkim nevinim godinama kad nismo drkali na porniće sa interneta nego na sjećanje kako smo baš sinoć na Partizi osjetili sisu pod rukom. Heeeej, pravu žensku sisu. Tita mi milog!!!
Zato, kad god neko spomene Partizansko, neka mi oproste čuvari tekovina, ja se ne sjetim Bogdana Bogdanovića. Ni toliko onih koji su živote dali da bi mi u miru živjeli 45 godina Bog nek im dušu prosti. Ne sjetim se u prvom momentu ni svoje učiteljice Sabine Zahirović, ni svog prvog be iz pete osnovne s kojima sam u glas zajedno ponavljao „Danas, kad postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ...“ ...ne!
Ja se prvo sjetim dodira tih putenih ženskih grudi. Prvog dodira. Baš tu na Partizi.
I zbog tog najljepšeg sjećanja iz mladosti, kad sam te noći odškrinuo vrata svijeta odraslih, ja želim da Partiza bude ono što je bila! Da i druga djeca osjete to. Jer, siguran sam - kad osjete to toplo i čvrsto, napeto od iste želje - manje će biti bijesni. Manje će misliti kako da sruše. Misliće kako da grade. A na graditeljima, ne na rušiteljima - počiva budućnost zemlje. Ako u sadašnjosti ne poštujemo prošlost, teško da ćemo imati ikakvu budućnost....
Vratimo Partizi stari sjaj, raja.
Malo zatim, brđani i lokalni diletanti otkriše da to nije stadion, ali bi već kasno. Ostade groblje devastirano od njihovih čizama, jer kopačke imali nisu. I od kamenja i sprejeva, jer ih ta lopta nije puno zanimala. Da stanje bude još gore, kad ti diletanti otkriše pravo svojstvo tog objekta, stadoše ga rušiti još gore, bijesni na same sebe, jer su saznali da im tu djedovi počivaju. A lokalni diletanti ne vole svoje djedove. Zašto? Zato što su im na televiziji rekli da su im djedovi „igrali za pogrešan klub“. Pa onda - gazi po prošlosti! Gazi, mater im njihovu! Ops, njihova mater je moja prababa! Nema veze, gazi, ruši !!!!! Oj, deda mater li ti je**m, što si bio na pogrešnoj strani, pa sad moram svoj obraz oprati ovako.
Šalu (šalu?!) i metafore na stranu.
Svjesni smo vremena u kojem živimo, kao i permanetne političke zategnutosti. Svjesni smo da će veliki broj pripadnika svakog od tri naroda u međusobnim duelima navijati za „one svoje“. Kobna neminovnost i realnost. To još i mogu da svarim, ali mi nije jasno da niko ne pokazuje političku i ljudsku volju da renovira najsvijetliji i slobodan sam da kažem - najljepši spomenik antifašističkoj borbi u širem regionu?! Bez ikakve namjere da budem politički korektan, surov je fakat da su sve vjere i sve nacionalnosti učestvovale u njoj. Zašto se onda stidimo spomenika našim djedovima? Zašto sopstvenim precima psujemo majku?
Hajde i da zanemarimo ono najvažnije - istorijsku i kulturnu važnost tog spomenika, koji je (u stvari, u realnosti se vidi da nije, nego bi trebao biti) pod zaštitom države.
Koliko je vas mojih vršnjaka u srednjim tridesetim - prvi put zavuklo ruku ženskoj ispod bluze na tom istom partizanskom groblju? Zna se da je curama uvijek bitan ambijent, a šta smo mi fakini mogli ponuditi u svojim tinejdžerskim godinama? Restorane sigurno ne. Ispod Starog mosta je vazda bio buljuk raje. Drpanje po haustorima? Ne nadaj se rođakm da će ti ijedna iole pristojna cura dozvoliti to prvi put u haustorum gdje joj je stari predsjednik kućnog savjeta...šta bi komšije rekle?!
Park? Ni slučajno! Zna se što cure idu u park. Zna i ona što si je poveo tamo...ne nadaj se brato moj. Znam ja da bi je ti na Trimušu poveo odmah, ali maloljetan si, kola nemaš, za restorana nemaš, živiš sa starcima i ideš u srednju...pa gdje da prvi put, s oproštenjem, osjetiš žensku sisu pod rukom?
Pa na Partizi, naravno! Na našoj Partizi. Na Partizi svih nas. To je bilo jedino groblje koje nije utjerivalo strah u kosti djevojkama, nego naprotiv - taj fantastičan ambijent je uvijek nekako bio bonus poen da se makar ono gornje dugme bluze lakše otkopča.
Zato, kad malo bolje razmislim, današnji diletanti su bijesni na sve živo i ruše sve pred sobom, jer u godinama kad je trebalo, nisu imali gdje da uhvate curu za sisu. Pa su bijesni na nas što smo imali tu mogušnost u tim slatkim nevinim godinama kad nismo drkali na porniće sa interneta nego na sjećanje kako smo baš sinoć na Partizi osjetili sisu pod rukom. Heeeej, pravu žensku sisu. Tita mi milog!!!
Zato, kad god neko spomene Partizansko, neka mi oproste čuvari tekovina, ja se ne sjetim Bogdana Bogdanovića. Ni toliko onih koji su živote dali da bi mi u miru živjeli 45 godina Bog nek im dušu prosti. Ne sjetim se u prvom momentu ni svoje učiteljice Sabine Zahirović, ni svog prvog be iz pete osnovne s kojima sam u glas zajedno ponavljao „Danas, kad postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ...“ ...ne!
Ja se prvo sjetim dodira tih putenih ženskih grudi. Prvog dodira. Baš tu na Partizi.
I zbog tog najljepšeg sjećanja iz mladosti, kad sam te noći odškrinuo vrata svijeta odraslih, ja želim da Partiza bude ono što je bila! Da i druga djeca osjete to. Jer, siguran sam - kad osjete to toplo i čvrsto, napeto od iste želje - manje će biti bijesni. Manje će misliti kako da sruše. Misliće kako da grade. A na graditeljima, ne na rušiteljima - počiva budućnost zemlje. Ako u sadašnjosti ne poštujemo prošlost, teško da ćemo imati ikakvu budućnost....
Vratimo Partizi stari sjaj, raja.
20.09.2010.
Partizansko Spomen Groblje Mostar
Povijest problema i što nam je
činiti
Spomenik je nakon ratnih djelovanja obnovljen sredstvima nizozemske i norveške vlade, kao i sredstvima grada Mostara i Saveza boraca antifašizma, a koji je bio prisiljen prodati zgradu u svojem vlasništvu da bi se vratilo dostojanstvo borcima koji su za slobodu ovoga naroda dali živote.
Međutim, nedugo nakon obnove, spomenik je doživio neviđenu devastaciju. Samo dva dana nakon završetka radova i uklanjanjem nadzora zapaljena su četiri najljepša i najveća čempresa. Pojedina nadgrobna obilježja su oskvrnuta, po zidovima se trenutno nalaze bezbrojni grafiti fašističke ikonografije, spomenik je zanemaren i potpuno zapušten. Nažalost, postao je okupljalište delikvenata i narkomana, a ne turista, što mu i jeste jedna od namjena.
Premda je Partizansko spomen-obilježje proglašeno nacionalnim spomenikom, država Bosna i Hercegovina, kao ni Hercegovačko-neretvanska županija, nisu uložili u njegovu revitalizaciju i obnovu, baš ništa. Činjenica je da su jedino Grad Mostar i federalno Ministarstvo kulture i sporta osigurali provođenje prve faza obnove partizanskog spomen-obilježja, čija je vrijednost 400 000 KM. Međutim, zbog nedostatka sredstava i gospodarske krize koja je usporila ili odgodila brojne započete i planirane projekte, nije bilo mogućnosti osigurati nastavak radova i završetak projekta revitalizacije i obnove ovog spomenika, kojega bi inače trebala provodi ti Agencija Stari grad.
Tako je završetak obnove Partizanskog spomen-obilježja u Mostaru neizvjestan do daljnjeg. Premda su dvije, od predviđene tri faze obnove, okončane još protekle godine neprestano odugovlačenje s nastavkom radova, može nanijeti još veće troškove i dovesti do još većih oštećenja Spomenika.
Trenutačno, jedinu brigu o budućnosti spomenika vodi Savez boraca, koji usprkos svemu neće odustati od provedbe ovoga projekta, i uradit će sve što je u njihovoj moći da zaštite ovaj spomenik. U planu im je organizirati jedan sastanak veleposlanika u BiH kojom prigodom bi im predočili problem ovoga projekta, te bi zatražili pomoć za završetak projekta obnove.
Krivca, odnosno krivce za ovakvo stanje Spomenika je uzaludno tražiti. Ne zbog toga što ga nema ili što ga je teško pronaći. U našoj svakodnevici bilo je i ima mnogo više kriminala i uništavanja, pa premda su krivci poznati, represivni sustav ne djeluje. Mi, kao facebook grupa, trebamo se okrenuti budućnosti i rješavanju konkretno ovoga problema. Od kopanja po smetlištu prošlosti nema ničega korisnog. Od prošlosti trebamo uzimati samo lijepe trenutke. Nismo obojeni ideološki, nismo obojeni religiozno – jedino smo obojeni ljudski. Partizanski spomenik ne pripada ni crvenima, ni crnima. On nije vlasništvo „komunjara“, niti je uperen protiv bilo koje nacionalne ni religiozne skupine. On pripada Mostarcima, on pripada povijesti, on pripada civilizacijskim tekovinama našega grada, pa se tako i trebamo ponašati u rješavanju ovoga problema.
Stoga, ukazujemo na hitnost rješavanja stanja ovoga Spomenika-ustanove svim nadležnima Mostara, Bosne i Hercegovine,
Tibor Vrančić
20.09.2010.
Mišo Marić - Pismo iz Engleske - HEROJSKI JURIŠ NA MRTVE
Mišo Marić
Pismo
iz Engleske
HEROJSKI
JURIŠ NA
MRTVE
Prvi septembar porobudio me
kišom. Koja je ovdje
prirodna i svakidašnja pojava. Kroz
sve godine izbjeglištva visim na
štriku,
zakačen štipaljkama.
(Zbrisao odozdola, bitange se nameračile da me opeglaju,
Luburićeva praksa iz
sarajevske apsane Beledija). Samo mi sjećanja suva
“Never
in the field of human conflict was so much owed by so many to so few.
“
Slušam te Čerčilove bar dvadesetak puta
godišnje pri
svečanostima kojim ovaj narod
obilježava svoju tragiku i svoju
heroiku. Znam ga napamet, još više na srce. Moje
znanje jezika nije doraslo Šekspirovoj sočnoj mudrosti govorenja. Strah
me da prevodom ne oskrnavim, ali osjećam i moram
pokušati:
“Nikad na polju ljudskog sukoba toliko mnoštvo nije dugovalo toliko
mnogo tako
malobrojnim”.
Koje čuvaju od zaborava i slave i
danas, dok po običaju, od septembra do septembra
jednostavno kiša pada. Potaknut
tim riječima i potjeran kišom, vraćam se u
zavičaj. Istim putem, na isto
Medeno Polje pod Osječenicom gdje je sletila prva
britanska vojna misija upućena u Titov
štab. Čerčil je, ni nalik taze nam
znanim ratnim vođama, u misiju poslao sina
Randolfa. A po Bosni i okolo, već se uveliko pucalo.
I ginulo. Nikom kroz istoriji južnoslavenskih prostora ove
prethodne Čerčilove ne pašu tako
taman kao Titu i drugovima iz ‘41. Po
njihovoj mjeri krojene. Pravdu i slobodu nisu borili po Hagu, Ženevi, Lisabonu, Dajtonu,
Rimu... Nisu imali vremena za svečane ručkove i večere, šopinge s gospojama,
decom, djecom, maksumima i evetefendijama dok su moji zlosrećni zemljaci, nevini
kao jaganjci tužnih očiju truckali crnim makadamima
na klanice Omarske, Karaterma, Dretelja, Heliodroma, Kazana... Sloboda se ginula
na Kozari, Neretvi, Sutjesci i na mojoj petoj petrovačkoj cesti koja krvavo tabana
kroz Ćopićeve stihove, u
istoriju. S djevojčicom na cesti i “Štukama” iznad...
ČIKO, GDJE STE VI
POGINULI?
Moj rodni Bosanski Petrovac
pod Osječenicom, Klekovačom i Grmečom, više je toga nemao
nego imao. Vode nije imao, ali je imao najljepše mjesečine na Balkanu pitke i opojne
kao šljivovica moga strica Vitomira. Pruge nije imao, pa se
pješačilo i do Srema i do Trsta. I
nije uvijek vraćalo. Osim u bronzi.
Usred čaršije
bijaše park. U parku
Čelar, Ibrahimpašić, Rodić... Biste 22
petrovačka Narodna heroja pod lipama i
tužnim vrbama. Imao je Petrovac
više
antifašističkih spomenika i od povelikih
evropskih država. A da bi se
doguralo do spomenika trebalo je dooobro poginuti, moj brate. Jel’ Krajišnik
uzjašio bijela konja u
partizanskoj pjesmi, mater mu je zavila crnu maramu oko glave. I ostala
nejač od uva do
uva...
Pričao mi prijatelj, fini pjesnik
Dragomir Brajković kako je
petogodišnjeg sina upoznavao
sa Stevom Opačićem. “Sine, ovo je komandant Grom desetine koja je prva prešla Neretvu ’43. Steva
Opačić, Narodni heroj”. Klinac ga gleda
i sasvim ozbiljno pita: “Čiko, a gdje ste vi
poginuli”?
Kao dječarac, u Petrovcu, i sam sam
mislio kako su svi heroji mrtvi. I mislio sam da je i moj Vitomir
zaslužio herojstvo jer je triput
bježao sa strijeljanja. Jednom
ustašama, jednom
četnicima, jednom Švabama. Žujci ih zvao. Umro je pred
rat, selo Kolunić, drvena
kuća s dva prozora
okrenuta u polje i dva u planinu. Kuća je, kao i 41.,
ponovo izgorila...Spomen parka, u Petrovcu, više nema. Mrtvi
heroji su još jednom
poginuli.
Prve žive sreo sam u Mostaru.
Pričao mi Stevo na Partizanskom
spomeniku kako su puzali uz zamrznute grede mosta na Neretvi. Kako su
prešli, kako su
zbombali četničke bunkere, kako su bili
osamnaesto-devetnaestogodišnjaci i kako se,
nakon svega, umalo oneredio od straha...Pa mi Vlado Šegrt pričao o rastanku sa Savom
Kovačevićem na Sutjesci
i zvao da s djecom zvanom
“Kiše” svratim na med,
kod njega, u Aranđelovo kod
Trebinja, pa Čoče Vujović, komandant Prve
proleterske mi pričao koliko ih je decembra ’41.
krenulo iz Rudog koliko maja ’45. domarširalo do
Slobode...
Lacu, Mladena, Bruka, Jusufa,
Adema, Pintula; svih 14 mostarskih Narodnih heroja upoznao sam u Mostaru, u
kojem sam se se upisao u ljude. Išao sam o praznicima
na Spomenik da im se poklonim, kod neutješnih majki da
porazgovaram. Majke su posjećivali i pioniri, s
cvijećem.
Cvijeće je
cvijeće, a sinovi su
sinovi...
Družio sam se prelijepo sa
sinovima Lea Bruka: Mirom, Franjom i Tvrtkom... Dijelili smo bijele stolove na
Rondou, a posjećivao sam ih i u
Pothumu. S majkom i bakom bijahu tada podstanari u ulici očevog imena. Kućnog broja se ne
sjećam a Ulica
bijaše Narodnog heroja
Lea Bruka. Opraštajući se s Mirom na
Sutini izgovorih kako je pošteno što nije
unovčio oca... Spomenik Narodnog
heroja Lea Bruka miniran je u proljeće ‘92. Partizanski
spomenik, na kojem je počivalo svih 14 mostarskih
Heroja, još ranije. Pod mrtvu
mladost Mostara, preko 700 njih, podmetnut je dinamit...
Ispraćajuci jedan konvoj
s majkama i djecom aprila ’92. između dva granatiranja stojim na
Rondou s kanadskim pukovnikom u uniformi UN koji mi pomaže da bezbjedno izađu iz grada. Stotinjak je
autobusa, kombija, ona djeca plaču, majke plaču, očevi plaču, bake i nene plaču, s Huma zasječe rafal, a onda se pojavljuju
trojica u crnini, s ustaškim oznakama.
Upadaju u autobuse s uperenim automatima, kao kontrolišu ko to ide i kuda
ide? Pita me onaj Kanađanin: “Ko su ovi”?
Ćutim. “Ovo su ustaše, zar ne? Jutros
sam bio na onoj strani i vidio one s bradama i mrtvačkim glavama. Ono su
četnici....Veoma čudno, mister Marić, ali ovo kod vas
ratuje fašizam protiv
fašizma”!? Opet
odćutim.
Bježim pogledom u popovsku
bašču preko puta, gdje su
dospjevale prve zerdelije. Šiba Krvavac ih je tako volio.
Grane posječene gelerima, ploda niti jednog.
I zelene je glad pobrala. Mostar je bio sunčano proljećan, suzan, osakaćen, ponižen... Miris
proljeća, baruta i nečovještva.
SMRT NIJE POSLJEDNJA
RIJEČ
Dolje je već dugo glasan mir, a prijatelji mi
javljaju da su imali pakleno ljeto. Tu i tamo pogorjelci i izgnani podižu nove
krovove na sažganim temeljima, prije kiša. Godina je dobro
ponijela, Zapad i Istok će udijeliti sadaku i svega
će, vele, biti. Samo Bosne i
Hercegovine nema. Jer njoj su i temelji zatrveni i zatravljeni. U
Mrkonjiću, Jajcu, u mom
djetinjem petrovačkom parku Heroja, na
Partizanskom u Mostaru, na ruinama obilježja Kozare i kosturnice
Tjentišta gdje opet
šumi lišće i niko ne
čuje kako lišće šumi osim mrtva
pjesnika Branka Miljkovića i mostarske
Skojevke Pave Miletić, koja uz Sutjesku
‘43. izusti: “Nešto me čvrknu”, pa zaćuta.
Zauvijek.
Moja je bezočinska sloboda imalo vedro lice
Zdravka Čelara, Ive Lole, Jusufa
Čevre, Mladena Balorde, Lea
Bruka, četiri Sina i Kćeri majke Adile
Fejić, Boškića Buhe,
Sirogojna... I one kosovske djevojčice Ganimete Terbeši koja pod
fasištičkom omčom
prkosi:
“Smrt nije moja posljednja
riječ”!
Moja me sloboda učila da praštam. Moja me
sloboda učila da volim. Moja sloboda
nije ogovarala i podmetala. Moja me
sloboda opominjala da se ljubav prema svome ne dokazuje mržnjom prema drugom, jer
“drugih” nije ni bilo. Moja sloboda svoje spomenike nije podizala na
tuđim grobovima. Moja je sloboda
ličila na one koji su je
donijeli. Sloboda, u pravilu, kao potomstvo, uvijek liči na majke i očeve...I s ove daljine
gnušam se bradatih
sloboda. Sloboda s U na čelu. Handžar sloboda. Sloboda s likom
Tadića, Štela i Caca...I onih koji su
ih nakotili. Falsifikovali rodne listove nesretne i ponosne zemlje Bosne i
Hercegovine. Strah me svih sloboda i demokratija čiju su prvoborci stekli
herojstva kidišući na mrtve. Pred
tim mrtvim ću do kraja
života ostati u stavu mirno.
Ponosan i tužan.
“I tuga je jedna vrsta
odbrane”, tvrdio je Andrić.
Ima jedna odbrana od svih
moćnija. S kojom
ću, s merakom,
završiti ovo pismo iz
izbjeglištva, začeto na 61. godišnjicu Druge
Svjetske klanice.
S.F.- S.N! Ili punije: Smrt fasizmu – sloboda
narodu!
P.S. Ovaj zapis je nastao uz
61. godišnjicu
početka II Svjetskog rata.
Osluškujući šta se
događa sa Parkom Narodnih Heroja u
Petrovcu, Partizanskim spomenikom u Mostaru i antifašističkim spomeničnim naslijeđem u najvećem dijelu BiH
zaključih da ne treba pisati novi,
jer bitange još uvijek herojski
jurišaju na mrtve. Ako
im zafali žrtava, orni su
namaknuti od preživjelih.
20.09.2010.
Bilo je više od igre
Legenda
uz fotos FK Velež iz
1939.
BILO JE
VIŠE OD IGRE
Mišo
Marić
Mostar
ima dva Veleža. Planinu, visoko, u nebu, i Fudbalski klub nisko, u Drugoj
ligi.
Planina
nije bila nikad ni više ni niže, klub, opet, nikad niže od ulaska u Prvu Yu ligu
1952.
Planini
je da ostane tu gdje jeste. Klubu je da se vrati tamo gdje je bio. Na tome
se, saznajem, nastoji s puno zanosa i ljubavi, a s malo para. Zanosa i ljubavi
klubu nikad nije falilo, a para nikad nije bilo previše. Osnovao ga je kokuzan
mostarski proleterijat prazna džepa, a puna srca. Jedino čime nisu
oskudjevali bili su momci na terenu i publika okolo. Utakmice su bile velike,
praznične sofre
za kojim se gostio čitav grad.
Zbog tog porodičnog odnosa
zvali su ih Rodjeni...
Volio sam,
podjednako, i planinu i klub. I na vrh planine i na utakmice odlazih
kombinovano. S dragošću i po
dužnosti. Tim redom. Na vrhu Veleži imali smo tv relej. Tamo su radili fini
momci i uvijek su dočekivali
dobrom rakijom i ukusnim grahom. Kroz prozore releja, za lijepa vremena, vidio
se vrh Lovćena na
istoku, caklio Jadran na jugu, a snježni vrhovi Prenja na zapadu. S jedne
strane, u dolini, gizdao Mostar, s druge, okruženo tamnim šumama, ćućorilo
Nevesinje... Dokle
oko dopire, i još dalje, bila je moja zemlja. Meni najdraža, pjevao je Kaštelan, u
čitankama...
Na
utakmice sam odlazio prvo kao navijač.
Potom novinar. Momci na terenu su znali posao. Radili su ga majstorski i sa
jednim posebnim, osunčanim
šarmom. Bilo je više od igre. Liskalo se loptom pod Bijelim brijegom. A publika
je bila vesela, muzikalna i duhovita...
Na vrhu Veleži
posljednji put bijah nešto pred rat. Ljetos vidjeh da je relej još gore, valjda
nova tv raja papa ukusan grah i pijucka dobru rakiju, a u objektiv ulaze isti
vrhovi Lovćena i
Prenja; isti Jadran, Mostar, Nevesinje... Ali to je sada pogled s jedne granice
na dva inostranstva i raspolućenu BiH.
Po vrhu planine gmiže nevidljiva granica. Gola,
mostarska strana je u Federacij BiH. Već dolje, u
podnožju, ta je Federacija papirnata. Pošumljena, nevesinjska strana je u
Republici Srpskoj. Ta je Republika, takodje, papirnata. I neprirodna...
Nikad više moja noga
neće
kročiti na vrh
Veleži...
A na utakmice sam
prestao ići, davno.
Nakon gostovanja Sarajeva. Velež je bio u punoj formi. Sarajevo
“Kakve ti to, furdo,
utakmice namještaš po novinama?”
“Ništa
ja nisam namještao, nego napisao šta je bilo. Neću
da me šest hiljada Mostaraca haka po čaršiji...
Miješa li se to, Ismete, Partija u fudbal?”
“E,
da znaš da miješa.”
“E,
da i ti znaš, da ću
pero prije zamočiti
u govno, nego u fudbal.”
Skreše
mi nešto, spusti slušalicu. Nazovem Sport i dam otkaz. Godinu kasnije Ismet
mi objašnjava da je sve urađeno
iz zavičajnih,
bh razloga. Igrano za banjalučki Borac. Da bi ostao u Prvoj ligi, Mostar
mu doturio bod preko Sarajeva...
Veli da svi drugi to, i još gore, rade. Da zato Velež ne može uzeti
prvenstvo...Govorio mi istinu, Ismet, kasno...
Bilo
je to vrijeme kad je Velež vodio
Sula s klupe, a BMV na terenu. Samo
je Sulejman Rebac, ljudina s raspjevanim srcem štiglića,
mogao iznjedriti takav Velež i
takav BMV.
“Tu
skraćenicu
BMV ja tumačim
kao Budući
Mostarski Val,”
govorio mi Mladen Delić,
valjda najuvjerljiviji Yu tv komentator.
Taj Budući Mostarski
Val su bili svi na
terenu, na klupi, na tribinama. Tada i od hlada one drače kraj
Sjevernog logora gdje su klub ilegalno osnovali Gojko Vuković i drugari
zvizdan ljeta 1922.
“Svaka generacija Veleža je imala vanserijske fudbalere.
To je fudbal bez kalkulacija, bez osiromašenja. I to je razlog da se pod Bijelim
brijegom rađaju
fudbaleri kao Bajević,
Marić i
Vladić.
Ili u moje vreme Mujić, Rebac,
Zelenika,” govorio mi Miloš Milutinović
između dvije
ponoćne partije
šaha u Ruži.
“Gubio
si protiv njih “ zadjevam ga.
“Nisam
ja gubio. Niko nije izgubio. Samo je fudbal pobedio” govorio
je...
U
kabinu Sporta, na tribinama,
nagurali se Todor Bulja, Miša Vasiljević,
Zdravko Čolić
i
dopisnik iz Mostara. Gostuje Hajduk. “Ovakvu igru,”
zaključio
je na kraju jedan od najboljih Yu znalaca loptanja, Toša Bulja, “ja u karijeri
nisam video. Ovo što su momci, posebno Vladić,
odigrali danas, ovo se na našim terenima nije odigralo. Ovakav Hajduk pobediti s 5:0 ne bi ni
reprezentacija Brazila...”
Na
poluvremenu, pitah Kulju šta je ono
govorio Holceru kad ga je faulirao?
“Rekao
sam mu, druže Holcer, udariš li me još jednom po članjcima,
taliznut ću
ti
je
između
noga pa ćeš
biti smiješan medju rajom.”
Zdravko
Čolić
nije govorio ništa. Promukao. Zvao Dubrovnik i otkazao koncert za koji su
ulaznice rasprodate... A pred utakmicu s Partizanom Sule mi daje izjavu.
Objašnjava taktiku. “Taktika je” veli, “hajmo raja, igraj Kuje.” Odazvao se Čorba.
Odsolirao 1:0. Džemal Hadžiabdić je bio
osica lavljeg srca. Sjećam se
prvog nastupa na kojem čuva
Džajića. Hoda uz
liniju, uz najveću tadašnju
Yu zvezdu, i nešto mu govori.
Interesujem se poslije šta je govorio? “Pitao sam ga: druže Džajiću, je ste
li se Vi umorili?” Veležova Crvena Trojka, Džemal
Hadžiabdić je još
skupljao Džajine sličice iz
čokoladica...Bio je
dobar dječak,
Čorba. Kad je
otvorio kafe predložih Kemici, pa smo ga na prvom LP častili
pjesmom. Kad bi smo odlazili u taj kafe ili kod Čorbe, u Zalik,
govorismo isto: “Idemo kod Crvene
Trojke”... Bilo je to vrijeme kad
veće
časti, od
Veležovog crvenog dresa, nije bilo.
A nije uvijek bio samo čast.
“Trebalo je imati
hrabrosti pa pristupiti Veležu.
Ja
sam obukao dres 1935. Bio sam gimnazijalac. Dvaput sam dobijao jedinicu iz
vladanja zbog tog dresa,” sjećao
se tihi Mostarac a marljivi fudbalski poslenik, Leo Hrvić...Leo
je jedan od momaka na fotosu uz ovaj tekst. Ne znam koji. Na ovom fotosu su Sule
Gušanac, Bora Ćećez,
Muhamed Hadžiomerović,
Vojo Ivanišević,
Šerif Husrefović,
Enver Ćemalović,
Savo Milović,
Meha Trbonja... Davno, sjetno nagnut nad fotos, diktirao mi Heroj imena živih i mrtvih.
Fotos je pred susret
s Borcem 1939. Sjećao
se:
“Borac je bio što i Velež. Radnici, đaci,
sirotinja; Skojevci. Prava raja. Mi smo jedni drugim išli radosni k’o ovaj moj
Mili što se sprema na ekskurziju. Na terenu smo ratovali. Prije i poslije
utakmice - družili. Na posljednjoj utakmici pred rat, uvali mi Niko
Jurinčić đon.
Skrešem mu majku fašističku.
“Đe ceš,
bolan Meha, meni mater fašističku”, žali
se. “Jebi ga, Niko, omaklo se. Šta god me zaboli, fašizam je”.
Te ‘39. kad je nastao
ovaj fotos, Velež je zabranjen, a
fašizam krenuo u Drugi svjetski rat. Godinu i po kasnije rat je dopro i do Banja
Luke i do Mostara. Momci s ovog fotosa su otišli u partizane. Pod istom
zvijezdim nastavili jurišati po lijevim i desnim krilima, probijati kroz centar,
padati u odbrambenim prostorima rodnog zemljopisa.
77 Veležovaca je poginulo.
7 proglašeno Narodnim
herojima.
Ukupno: 7 zauvijek
prvih timova sa 7 kapitena.
Ubilježeni su na
bijelom spomeniku, pred klupskim prostorijama, pod Bijelim brijegom. Ne znam
jesu li mrtvi još tamo. Živi nisu.
U sramno proljeće 93.
oružani suci su im pokazali crveni karton. Oni su izbjeglice u sopstvenom gradu,
s drugu stranu vode. Oni
su beskućnici.
Pod Brijegom im je okupiran stadion. Pod Veležom im je s amblema zguljena
petokraka. Jedni su im opljačkali
sadašnjost, drugi prošlost. Ono što nisu uspjeli batinaši Kraljevine,
gostujući
i domaći
fašisti u Drugom svjetskom, uspjeli su demokratski izabrani nacionalni
predstavnici u novom, domaćem
ratu...
Velež
je, u svemu, imao i trun sreće.
Osvješćen,
uvažen rodoljub je predlagao novo ime: Đerđelez.
Kao prikladnije. Nije prošlo. Klub je sačuvao
ime, grad obraz...
Sad
su se Veležu vratili njegovi
najrođeniji.
Kema
Šestić i Nusra
Čerkić s terena,
Zijo Žuljević s
tribina...
Raja s tribina,
ustvari, nikad nije ni otišla. Samo su tribine izmještene, proširene. Od USA
“Cr - ve- ni, - cr –
ve - ni, - Ve - lež - ži - vi -
u - me - ni”...
Skandira raja iz
Mostara, koju ista ljubav spaja...
A na jugu, Velež je ponovo prvi. Istina,
među drugim.
Narasta li to onaj Mladenov Budući Mostarski
Val? Je li to odgovor za
nezaboravno:
“O, zar je to
moguće, ljudi
moji!?”
2004.
20.09.2010.
Partizansko Spomen Groblje Mostar - slike danas
...za sve one
koji nisu ovo vidjeli ili nisu u mogućnosti vidjeti ovo...
20.09.2010.
O Mostarskom Partizanskom: General Jovan Divjak
O Mostarskom Partizanskom: General Jovan
Divjak
Sa Spomenikom revolucionarima i antifaštima Mostar je bio, jeste i biće simbol svetla u mraku. Da Mostarke i Mostarci u Drugom stvetskom ratu nisu žrtvovali sopstvene živote, Ivo Andrić ne bi imao materijal za odu svetlosti Mostara koja je postala prepoznatljiv simbol grada. A samo slepci ne vide da mostarski Partizanski spomenik, i pored svih nepravdi koje su mu bezumnici učinili i čine ,svetli i u ovom mraku. Tu svetlost smo dužni sačuvati da je ne pogase. Dužni smo zbog njih 700 mrtvih i radi svih živih današnjih i budućih. Zato sam s vama. S poštovanjem, Jovan Divjak
Sa Spomenikom revolucionarima i antifaštima Mostar je bio, jeste i biće simbol svetla u mraku. Da Mostarke i Mostarci u Drugom stvetskom ratu nisu žrtvovali sopstvene živote, Ivo Andrić ne bi imao materijal za odu svetlosti Mostara koja je postala prepoznatljiv simbol grada. A samo slepci ne vide da mostarski Partizanski spomenik, i pored svih nepravdi koje su mu bezumnici učinili i čine ,svetli i u ovom mraku. Tu svetlost smo dužni sačuvati da je ne pogase. Dužni smo zbog njih 700 mrtvih i radi svih živih današnjih i budućih. Zato sam s vama. S poštovanjem, Jovan Divjak
19.09.2010.
PROGLAS ZA JAVNOST
Mostarkama i Mostarcima, građanima Bosne i Hercegovine, prijateljima
Mostara, lokalnim i državnim vlastitima i medijima, evropskim i svjetskim
institucijama, stranim ambasadama i vladama koje pomažu obnovu spomenika,
udruženjima antifašista, jevrejskim i demokratskim organizacijama širom svijeta
i svim ljudima dobre volje, obraćamo se sljedećim proglasom za javnost:
“Mi - Mostarci i Mostarke, u rodnom gradu i širom svijeta, se opet zgražavamo nad tihim i prešutnim uništenjem Partizanskog Spomen Groblja, vandaliziranju i prepuštanju zaboravu memorijala za one koji su život poklonili da bi mi imali kakav takav, ali sretan i bezbrižan život bez ratova od 1945. do 1992. godine.
Teški napadi, zapuštenost, vandalizam i devastiranost počinju 1992. godine, a 2005. i 2008. godine je započeta obnova Partizanskog groblja. Finansiranje je omogućeno od strane vlade Norveške, Nizozemske, Grada Mostara i Federacije BiH. Nažalost do današnjeg dana, septembra 2010. godine se nije pristupilo ozbiljnom realiziranju obnove i oznaka grobova heroja, što je izazvalo i izaziva snažne reakcije javnosti, reakcije Mostaraca u gradu i dijaspori.
Partizansko groblje je jedno od najljepših arhitektonskih zadudžbina velikog humaniste i tvorca Bogdana Bogdanovića na području Balkana. Na 6 terasa ovog memorijala spavaju heroji i sugrađani pripadnici svih etničkih grupa Mostara i BiH. Oni su bez obzira na politička uvjerenja ili porijeklo, poput mnogih u Evropi, dali svoj život u borbi protiv nacističke nemani Drugog svjetskog rata.
Ovi poginuli sugrađani, među kojima su mnoge mlade i hrabre žene Mostarke, Hercegovke, Bosanke - naše majke, su zaslužili da buduća pokoljenja uče o tom trenutku prošlosti uz poštovanje žrtve protiv fašizma i da im se kao mrtvim konačno dozvoli vječni mir i slava.
Dižemo glas i udruženi smo da uradimo sve da zaštitimo Partizansko Spomen Groblje!!! Slobodarski Mostar je iznjedrio slobodarske ljude i žene, građane planete, humaniste i demokrate, koji ne dozvoljavaju zaborav, brisanje i prepravljanje naše svijetle prošlosti.
Primorani smo, nažalost, i u ovom stoljeću da branimo i čuvamo svoju prošlost i sadašnjost, svoj obraz pred sobom i svijetom, dajući pouku našoj djeci i budućim generacijama, čuvajući od zaborava, zapuštenosti i vandalskog animoziteta jedan od najljepših arhitektonskih simbola zajedničke borbe protiv fašizma na ovim prostorima - ponos Mostara i od 2006. godine zaštićeni spomenik BiH.
Zato zahtijevamo da se konačno
pristupi njegovoj obnovi i punoj zaštiti!!!”“Mi - Mostarci i Mostarke, u rodnom gradu i širom svijeta, se opet zgražavamo nad tihim i prešutnim uništenjem Partizanskog Spomen Groblja, vandaliziranju i prepuštanju zaboravu memorijala za one koji su život poklonili da bi mi imali kakav takav, ali sretan i bezbrižan život bez ratova od 1945. do 1992. godine.
Teški napadi, zapuštenost, vandalizam i devastiranost počinju 1992. godine, a 2005. i 2008. godine je započeta obnova Partizanskog groblja. Finansiranje je omogućeno od strane vlade Norveške, Nizozemske, Grada Mostara i Federacije BiH. Nažalost do današnjeg dana, septembra 2010. godine se nije pristupilo ozbiljnom realiziranju obnove i oznaka grobova heroja, što je izazvalo i izaziva snažne reakcije javnosti, reakcije Mostaraca u gradu i dijaspori.
Partizansko groblje je jedno od najljepših arhitektonskih zadudžbina velikog humaniste i tvorca Bogdana Bogdanovića na području Balkana. Na 6 terasa ovog memorijala spavaju heroji i sugrađani pripadnici svih etničkih grupa Mostara i BiH. Oni su bez obzira na politička uvjerenja ili porijeklo, poput mnogih u Evropi, dali svoj život u borbi protiv nacističke nemani Drugog svjetskog rata.
Ovi poginuli sugrađani, među kojima su mnoge mlade i hrabre žene Mostarke, Hercegovke, Bosanke - naše majke, su zaslužili da buduća pokoljenja uče o tom trenutku prošlosti uz poštovanje žrtve protiv fašizma i da im se kao mrtvim konačno dozvoli vječni mir i slava.
Dižemo glas i udruženi smo da uradimo sve da zaštitimo Partizansko Spomen Groblje!!! Slobodarski Mostar je iznjedrio slobodarske ljude i žene, građane planete, humaniste i demokrate, koji ne dozvoljavaju zaborav, brisanje i prepravljanje naše svijetle prošlosti.
Primorani smo, nažalost, i u ovom stoljeću da branimo i čuvamo svoju prošlost i sadašnjost, svoj obraz pred sobom i svijetom, dajući pouku našoj djeci i budućim generacijama, čuvajući od zaborava, zapuštenosti i vandalskog animoziteta jedan od najljepših arhitektonskih simbola zajedničke borbe protiv fašizma na ovim prostorima - ponos Mostara i od 2006. godine zaštićeni spomenik BiH.
Mostarci, Mostarke i Prijatelji Mostara
Članovi grupe “Partizansko spomen-groblje - Help to preserve famous WW2 Memorial in Mostar”
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen