Prilozi sa starog bloga...Blogger.ba...objavljeni u oktobru 2010. godine (prilozi idu unazad, od zadnjeg ka prvog, po datumima):
Oktobar 2010.
31.10.2010. ,Bogdan Bogdanović - GRAD MOJIH PRIJATELJA
31.10.2010. Podrška
- Udruga mladih artfašista grada Zagreba
31.10.2010. Roko
Markovma - NE DAJ GRADE DA SE ZAUDOBI
31.10,2010.
Partizansko - iz stare štampe
30.10.2010.
Podrška od BiH platforme iz Holandiie 29. oktobra 2010
29.10.2010.
"MM- - Mostarska informativna revija 1996-97.
28.10.2010. PARTIZANSKO
Drugi svjetski, a naš
28.10.2010.
Podrška stiže sa svih strana
27.10.2010.
Fotosi sa Partizanskog 26.10.2010
27.10.2010. Mali
korak vraćanja digniteta Partizanskom groblju
26.10.2010. I
pored nevremena: Održana akcija ćišćenja Partizanskog spomenika u Mostaru
26.10.2010.
25.10.1978 - Princ Charles na Partizanskom
26.10.2010. RTV
MO Pokrenuta web stranica Inicijativnog odbora za obnovu Partizanskog...
26.10.2010. Web
stranica Inicijativnog odbora za obnovu i očuvanje Partizanskog u Mostaru
25.10.2010. Borci
sahranjeni na Partizanskom
25.10.2010. Sutra
velika akcija Sačuvajmo Partizanski spomenik od daljnjeg propadanja
24.10.2010. Amer Zagorčić - Šta je nama "Partizanski
spomenik-?
23.10.2010. Još
pisama podrške
23.10.2010. Pisma
podrške akciji
23.10.2010.
Partizansko spomen oroblje danas
23.10.2010. DJECA
LONDONA NA PARTIZANSKOM
22.10.2010.
Partizansko su pohodile strane delegacije
22.10.2010.
Partizansko se pohodilo... često...
21.10.2010.
Dr.sc. Vesna Ćulinović-Konstantinović. predsjednica SABA RH - pismo
20.10.2010.
Studio 88 - intervju sa Tiborom Vrančićem 20.10.2010.
20.10.2010.
Sniežana Brkan - podrška akciji
20.10.2010. 19. oktobra održan sastanak Gradskog odbora
SABNOR-a i Odbora za podršku obnove kompleksa Partizanskog spomenika
20.10.2010. Luna
De Gaia - pismo podrške
19.10.2010. iz
mostarske Slobode, gvremena...
19.10.2010.
Brojevi podrške
18.10.2010. Nova
Sloboda Mostar: Očistimo Partizanski spomenik, naš ponos, danas gradsku i
državnu sramotu
18.10.2010. RTV
Mostar "Državna sramota": Djeca iz Mostara i Britanije čistit će
Partizansko spomen groblje
18.10.2010.
Posjeta Partizanskom 26. oktobra 2010 u 14:00 sati
18.10.2010. Savica
Marić. Rijeka, nosilac Partizanske spomenice 1941 - pismo podrške
18.10.2010. Dragi Dizdar. Frederickstadt Norveška - pismo
podrške
18.10.2010. Slobodan
Mika Andrić - pismo podrške
17.10.2010. Osman
Džiho. humorista iz Mostara - priključuje se akciji
17.10.2010.
Gradski odbor SUBNOR-a Banja Luka - podrška akciji oko Partizanskog
16.10.2010.
Marijan Beneš - podrška Partizanskom u Mostom
15.10.2010. Partizansko
spomen-groblje u Mostaru je Nacionalni spomenik
14.10.2010. "Sloboda' mostarski list septembra 1965
14.10.2010.
Dođite 26. oktobra...
13.10.2010.
Europa online magazin - podrška
12.10.2010. Pay Pal donacije
12.10.2010.
Podržite nas - javite nam se na naš mail
12.10.2010. Branko Tomić. Norrkoping Švedska - podrška
11.10.2010.
Sjećaš li se našeg partizanskog
10.10.2010.
Partizansko Spomen-groblie u Mostaru nema "boju".
09.10.2010. Uz bh
premjeru filma o Bogdanu Bogdenoviću
08.10.2010. Mostarski glumci iz Beograda i Zagreba -
podrška akciji
08.10.2010.
Fudbalski klub "STARI MOST“ Brisbane Australia - podrška akciji
06.10.2010.
Proglas Mostaraca - Oslobođenje 061010
06.10.2010.
Akcija za zaštitu Partizanskog spomen groblja u Mostaru
06.10.2010. Ozren
Kebo. književnik, novinar, urednik časopisa .Gracija- Sarajevo:
05.10.2010. U
Sarajevu prezentacija filma o arhitekti Bogdanu Bogdanoviću
05.10.2010. Grafitima po imenima narodnih heroia
04.10.2010. Partizansko
- iz arhive 2006 godine
03.10.2010. Ibrahim
Hondo – Marija
02.10.2010. Raja
na Partizanskom
01.10.2010.
Partizansko – pogled na Mostar
31.10.2010.
Bogdan Bogdanović - GRAD MOJIH PRIJATELJA
Bogdan
Bogdanović
GRAD MOJIH PRIJATELJA
Mnoge od memorijalnih
građevina kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizičke snage, danas više ne
postoje ili su, bar kako sada stvari stoje, osuđene na neprimetno fizičko
degradiranje i nestajanje. Osećao bih se bedno, kad bih, ma i u magnovanju,
dozvolio sebi da zažalim, na primer, za najraskošnijim delom svoje graditeljske
mladosti – za Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad više nema ni pravog,
starog Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, čija su deca počivala na
ovom časnom ratničkom groblju. Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam
zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, „dva grada“
gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom
mladića i devojaka – ratnika, i grad živih, za koje su oni položili
živote...
Kamena alegorija o
dva grada nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na
jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi
je ponudila ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i
neba – bar tako kažu knjige starostavne – lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak mahinejske
Terrae lucidae, koja je u
gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za
otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmopoetskih
slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još
dečaci i devojčice, imaju, makar simbolično, pravo na lepotu snova. U razdoblju
kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom,
birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske
perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno
samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode
(Kinderkreuzzeuge).
Za razliku od poslova
oko uređenja Jasenovca, koji su iz premnogih razloga za mene bili vrlo mučni,
odlasci u Mostar, prenosili su me u sasvim drugačiji svet poezije i zbilje.
Uspomene na jedan bivši logor uništenja (Vernichtungslager), ma koliko da sam od
njih bežao, pretvarali su se često u stanje produženog, jedva podnošljivog
stresa. Naprotiv, gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom,
unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i
zamora, i ustvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je
apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti
pokloniti i svojim „novim prijateljima“, čija su se imena – muslimanska, srpska,
hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole. Njihov mali zagrobni grad,
kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas
porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most
na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio
sićušan kao pred natprirodnom pojavom.
Partizanska nekropola
je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram.
Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije baš
beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih,
heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati
dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama
propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda
koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.
Kako izgledaju
majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji
mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u
njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli
su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku šezdesetih. Bili su
skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski:
njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih
pet godina.
Predvodio
ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine,
staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj
roditeljima I verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba
je odabrao mesto za „klesaonicu“, a kad je nadstrašnica podignuta, odredio je
mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je,
zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni
peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se
u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori
su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.
Radili
su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza
doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad,
imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno
osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i
deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam običaj
prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar
san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći
nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti
nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio
siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?
Malo
unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta
prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog
velikog predhodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek
nepredvineno iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima
pronalazio mnogo štošta od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previna.
Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, davno klacifirane, napipavao metalne
pijavice (Klammer, Klampe) i zatege
(Spanriegel), koje su na vreme
zaustavljale prskanje i staru su građevinu branile od raspadanja.
Jedne noći odlučio
sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje
glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka,
iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše (Karbidslampe, Karbidlicht), jetko
svetlo i još jetkije senke. A
na svetlu se doganalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano
rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena.
Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und Meissel), svi dižu
batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći - cvrčke,
lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to
upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u
kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata
ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno
udaranje.
Pesma
očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje”
(sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak ... kad otpočne
“spuštanje”, udari postaju blaži.
Svaki je kamen
odzvanjao kao muzički instrument. Znao
sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je
kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrni granit piskuta,
mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep,
baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” - kaže
jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne
zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki
pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i
kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” - znak da je
koncentracija popustila - Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat.
Znak da
se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka
se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac...
To
što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara,
protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili
neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale,
jezici pretapali, ali čovek je ostao isti... “Zašto pesma nema reči?” - pitao
sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije
ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”
Spomenik
je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi
(a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su
vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu
granu. Čak i to tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada, imalo
je simboličnu vrednost.
Kamen,
često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa
“čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh
pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvanenog krečnjaka, belog kao
sir.
Na
gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih
zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) - rasipale su
se stotine i stotine kamenih cvetova. Pošto sam bar napola verovao u prastaro
predubenenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je
upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to
su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta,
sazvena. Našlo se negde mesta i za sazvene Velikog psa, koje nikad na nebu nisam
uspeo da pronanem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne
postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to
su bili Vlašići (Plejaden,
Siebengestirn) ... Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini
podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem
zanosu, čitali najbolju budućnost.
Raspevani,
paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su
terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo
scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još
mogao poželiti širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je
pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu
malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu... Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne
bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su,
hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve
što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši
grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.
Beč,
aprila 1997.
(Objavljeno
u Mostarskoj informativnoj reviji “MM”, br. 12/13, maja
1997.)
31.10.2010.
Podrška - Udruga mladih antifašista grada Zagreba
Dragi
naši,
Dužnost
nas antifašista je čuvati uspomenu na herojsko doba kada su borci slavne
Narodnooslobidilačke vojske ginuli kako bi oslobodili zemlju od zla koje je
fašizam donio i donijeli trajni mir i slobodu. Slobodarski Mostar nakon rata
nije zaboravio na svoje osloboditelje i izgradio je mjesto gdje spavaju istinski
heroji. Poslijednjih dvadesetak godina fašističke ideje pale su na plodno tlo, a
jedini način da rastu bilo je sijanje mržnje i uništavanje svega što podsjeća na
slobodu i jednakost ljudi. Spomenici Narodnooslobodilačke borbe bili su im prvi
na meti. Na tisuće spomenika je uništeno, a niti partizansko grobljeu Mostaru
nije bilo pošteđeno. Svaka inicijativa za obnovom spomenika, a pogotovo groblja
u, danas nažalost podijeljenom, Mostaru je hvale vrijedna. Upravo zato
podržavamo Vašu inicijativu i dajemo vam svoju punu potporu, a ukoliko vam
možemo bilo kako pomoći, znajte da smo tu.
Borbeni
pozdravi iz nepokorenog Zagreba
Antifa Zagreb
Antifa Zagreb
31.10.2010.
Roko Markovina - NE DAJ GRADE DA SE ZAUDOBI
NE
DAJ GRADE DA SE ZAUDOBI
( ILI ZAŠTO SAM NERASKIDIVO VEZAN ZA PARTIZANSKI SPOMENIK U MOSTARU)
( ILI ZAŠTO SAM NERASKIDIVO VEZAN ZA PARTIZANSKI SPOMENIK U MOSTARU)
Splitu,
25.10.2010.
Dragi
moji,
Pišem ovo moje malo slovo u svrhu mojeg priloga za zaštitu velikog djela nenadmašnog maestra Bogdana Bogdanovića, Partizanskog spomenika u Mostaru, svjestan da sam to morao učiniti i ranije, ali stjecaj objektivnih okolnosti onemogućio me je da to učinim, ali i svjestan moje i ljudske i mostarsko-rajinske obaveze da nešto kažem u povodu nerazumne nebrige aktualne vlasti u Gradu o Partizanskom spomeniku i vandalskih djela njegovog oštećivanja.
Često mi, pred san, dođu slike zlatnih kapljica „Mostarskih kiša“, iz mojeg nekog srednjeg doba, koje poredane po kaskadama Spomenika pjevaju, po mojem sudu najljepšu baladu ikad spjevanu jednom gradu, Mišinu i Josipovu „Mostarsku majku».
Pišem ovo moje malo slovo u svrhu mojeg priloga za zaštitu velikog djela nenadmašnog maestra Bogdana Bogdanovića, Partizanskog spomenika u Mostaru, svjestan da sam to morao učiniti i ranije, ali stjecaj objektivnih okolnosti onemogućio me je da to učinim, ali i svjestan moje i ljudske i mostarsko-rajinske obaveze da nešto kažem u povodu nerazumne nebrige aktualne vlasti u Gradu o Partizanskom spomeniku i vandalskih djela njegovog oštećivanja.
Često mi, pred san, dođu slike zlatnih kapljica „Mostarskih kiša“, iz mojeg nekog srednjeg doba, koje poredane po kaskadama Spomenika pjevaju, po mojem sudu najljepšu baladu ikad spjevanu jednom gradu, Mišinu i Josipovu „Mostarsku majku».
„Kada bi naša pjesma znala,
o, kad bi pjesma mogla da vrati
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati“.
Najprije, moram kazati da sam za te „svemirske orgulje“ zapadno od Biskupove glavice u Mostaru neraskidivo vezan, još od mojeg ranog djetinjstva, kada su ga moji Korčulani gradili, među kojima su dvije godine bili i moji najbliži rođaci iz Lumbarde. Moram kazati da sam i sam, ta dva ljeta, koliko se vadio i obrađivao kamen sa Lumbardi obližnjeg otočića Vrnika, odvozio kariolom otpadni kamen i tako zaradio novac za školske knjige i moju prvu pravu loptu, „šlaufikožu“, na što sam bio posebno ponosan, a koju smo moja raja i ja svakodnevno „derali“ po Radićevoj ulici i na „Parizanovom“, maloj ledini na mjestu današnje Građevinske tehničke škole, koje odavno više nema. I Mara i Rafa i Šoja i Ika i Repa i Sifla i Ćita i Iva Čavar i Sloba Pura i Ivek Čurković, ponekad, kad bi se vraćao umoran s „veležovog“ treninga .
Divili smo se, moji sudobnici i ja, tom čudnom skladu kamena i vode, odlazili s roditeljima, kao mali, u šetnju oko obližnjeg Duhanskog instituta, u kojem mi je pok. otac Stanko radio, uživali satima u tom gotovo sakralnom ugođaju prilikom nedjeljnih popodnevnih posjeta, uvijek ga doživljavajući na nov način. U posebnim prilikama, kao mladići, vodili smo tamo, u mimohod, u dubokoj šutnji pred sumrak, svoje „svjetlane“, koje su uvijek u tim prilikama i tiho zaplakale.
„Mladen i Laca, Tanja i Pava,
svi mrtvi koji u nama žive
došli bi jači od zaborava,
od neke strašne ofanzive“.
A onda sam, u nekim starijim godinama, redovito na dan 14. februara odnosio jedan crveni karanfil i stavljao ga na spomen-znamen Alice Rizikala, zašutio malo, pa se poklonio sjenima palih u NOB-u za slobodu, zahvalan što su i meni, sasvim običnom dječaku, omogućili da u mom Gradu slobodno idem u školu, da naučim od sjajnih profesora moje Gimnazije svo znanje koje su mi darivali, da treniram i igram u Veležovim mladim selekcijama upijajući vještine velemajstora nogometa, nekih odavno već pokojnih Peke, Sule, Lea, Krune-Starog, Guka, Pinde, Hamića i drugih i pomogli, meni Dalmatincu, tako da odrastem i postanem doktorom znanosti i sveučilišnim profesorom, ali, ponajprije mostarcem i čovjekom koji nije na prodaju.
Kad su Spomenik prvi put oštetili, a bio sam te večeri na sjednici Skupštine BiH, čiji sam bio zastupnik u Vijeću građana (1990.-1996.), negdje, čini mi se, koncem 1991., jer mi je supruga javila da je bila eksplozija na Partizanskom groblju, kasno uvečer nazvao sam tadašnjeg gradonačelnika Milivoja Gagru i oštro protestirao tražeći njegovu stalnu zaštitu, povođenje istrage i drastičnu kaznu za zlikovce koji ga oskrnaviše. Dan nakon toga Mostarci su organizirali veliki protestni skup, najprije na Spomeniku, a potom i na „Musali“, gdje je oko 20.000 ljudi-Mostaraca, stalo u obranu svojega simbola novoga doba, koji se, po svojem značaju, može zasigurno staviti u istu ravan sa Starim mostom. Ako ni po čemu drugom, onda barem po izvanserijskoj genijalnosti njihovih prijektanata - graditelja. Majstor Hajrudin i maestro Bogdan Bogdanović. „Srebrni srp iznad vode“ i „kameni spavač kraj Biskupove palače“.
„Došli bi u ljubav našega vida,
opet u proljeću svoga Mostara,
u bašče iza toplog zida
gdje se ljube dva behara“.
I nikada nikome, kroz stoljeća i desetljeća nisu smetali, ni jedan, ni drugi...dapače, bili smo ponosni što je Grad, uz Stari most dobio još jedno sjajno zdanje koje se poput bijele nebeske simfonije savršeno uklopilo u zeleni ambijent njegovog zapadnog dijela, kraj kojeg čak i slučajni namjernik, ili zaplovi sa zvijezdama, ili podigne kragnu štiteći se od dalekih sjevernih vjetrova i usnulih platana i zamisli se nad sudbinom svojom.
A onda su došla kobna dva rata u Grad (1992. i 1993.) i onda je došlo do, čini se nepremostivog, raskola i rastoka Grada na „istok“ i „zapad“. Nastavili su ih oštećivati, „Staroga“ čak i srušili...(“mangup iz vlastitih redova“). Pa su onda ratovi završili, pa se onda počelo „sređivati“ stanje...“Stari“ je, zahvaljujući svojoj svjetskoj vrijednosti i međunarodnim novcima ponovo izgrađen, ali se pojavila nova bolest- nebriga i nemar, čini se namjerni, a Spomenik postao, umjesto ponosa Grada, bestidno ruglo i sramota nekih „novih klinaca“ koji se i dan-danas odgajaju u mržnji i razdoru. Ti „novi klinci“ moraju znati da spomenici općenito, a napose spomenici poginulima, bez obzira kojem vremenu pripadali, nisu samo „gomila bezvrijednog kamenja“ (kako jednom izjavi već spomenuti „mangup iz vlastitih redova“), već da je svako vrijeme u povijesti civilizacije nastojalo zadovoljiti svoje potrebe, pa tako i današnje i da se, kada je baština u pitanju, današnji naraštaji moraju pridržavati temeljne spoznaje da je svaka baština, kao umjetničko djelo, tvorevina koja pripada njezinom stvaratelju i da mi, danas, u tom djelu možemo uživati, diviti mu se, pa čak ga i mrziti ili ga tek promatrati i analizirati sve faze njegovog nastajanja i postojanja, ali GA NEMAMO PRAVO DIRATI, POGOTOVO NE RUŠITI GA. JER SVAKA INTERVENCIJA, POGOTOVO LAIČKA-NESTRUČNA ILI PAK RUŠILAČKA, PREDSTAVLJA PROIZVOLJNOST I SUPROTNOST NJEGOVOJ BITI I SUPROTNA JE CIVILIZACIJSKOM PONAŠANJU .
A rušio se i Grad i njegova spomenička baština i poslije tih ratova da bi se gradila na neki čudan način, uglavnom bez dozvola i dopusnica, neka čudna zdanja, ni Bogu, ni ljudima svojstvena. Nije ni čudo kad je ovo vrijeme, vrijeme loših đaka, koji misle da se novcem može kupiti sve.
„Mladen i Laca, Tanja i Pava,
svi dragi koji u nama jesu
došli bi jači od zaborava,
da s nama sretne zvijezde ponesu“.
Zbog svega rečenog, neka ovo moje malo slovo zapisano u prilog borbe za obnavljanje i očuvanje od propadanja ovog velikog djela i znamena ( kao i svih drugih spomenika kulturne baštine) bude i moj ljudski i gradoljubni poziv na njegovu zaštitu, od svih onih koji mu žele na bilo koji način nauditi. Neka bude, istovremeno i moj dužni spomen na neko davno vrijeme ponosa i slave, kada su najbolji sinovi ovoga Grada, iz redova svih naših naroda položili živote pobijedivši, u antifašističkoj borbi 1941.-1945., zlo koje se zvalo fašizam i tako nam omogućili da se mi, preostali, svrstamo u red pobjednika u Drugom svjetskom ratu, zajedno sa naprednim civiliziranim svijetom, nasuprot onih koji su taj rat izgubili. To nam je ostavljeno u baštinu, nje se ne možemo, niti smijemo odreći i ona se ne može mijenjati. A najmanje što možemo za nju učiniti jeste... očuvati je.
Već odavno, poput većine Mostaraca rasijanih po svijetu, živim i radim u drugom gradu i drugoj državi. I teško mi je kad, istina urijetko, samo na groblja, svratim u Grad. Ali nikad ne propustim prigodu da se, barem iz daleka, ne poklonom sjenima poginulih čija se imena nalaze na kamenim pločama, izrezanim kao iz debla stabala na Partizanskom spomeniku. Jer, taj Spomenik nije samo mostarska baština. On je i svjetska baština i to će i ostati, poput Starog mosta i inih mostarskih spomenika, svima onima koji se uporno trude uništiti ih, usprkos. Jer, ti suvremeni vandali-rušitelji moraju znati da se kultura jednog Grada i naroda u njemu ne mjeri novcima, novim zdanjima, stranačkim čelnicima, značajnim osobama na funkcijama ministara i inim bjelosvjetskim nastojanjima prestiža, već onim koliko su taj Grad i njegovi žitelji spremni čuvati i očuvati svoju baštinu i prenijeti je mlađim naraštajima u zadužbinu. Ti suvremeni vandali-rušitelji moraju shvatiti da ako ne nauče djecu svoju cijeniti vrijednosti svoje baštine, bez obzira kojeg nacionalnog predznaka ona bila, kako li će tek oni naučiti svoju djecu da njih cijene kad jednog dana postanu baština? A tek kako li će sve nas drugi cijeniti, kad ne znamo cijeniti ni sami sebe? To se, kroz povijest tisuću puta pokazalo kao pravilo, a povijest je učiteljica života i ona se ponavlja i ponavljat će se sve dok se iz nje nešto ne nauči.
Ali što ćemo, kad ne znaju i ne haju ni za „Mostarsku mati“, ni za Mladena, Lacu, Tanju i Pavu i ine koji su omogućili, žrtvom svojih života, naše sretno djetinjstvo i mladost u našem Gradu, kojeg, na žalost, više nema.
„O kad bi naša pjesma znala.
O kad bi pjesma mogla da vrati
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati.“
Završavajući ovo moje malo slovo o velikom djelu slavnog neimara, kojeg, kao i vas, doživljavam svojim rođenim, nekako mi se čini da je ono tek „vapaj žednoga u pustinji“, otužno svjestan teške istine da tek „samo lajem, a karavana prolazi“. Nažalost.
Volim vas gdje god da ste, vaš
Roko Markovina i njegovi Zina, Damir i Dragan
U Splitu, 25.10.2010.
31.10.2010.
Partizansko - iz stare štampe
Partizansko Spomen groblje u Mostaru je bilo neizostavna destinacija gostiju
grada Mostara...posjetiti, pohoditi, razgledati, diviti se...odati počast...
(iz mostarske Slobode)
(iz mostarske Slobode)
30.10.2010.
Podrška od BiH platforme iz Holandije 29. oktobra 2010
http://bihplatform.nl/bh/
POZIV ZA ZASTITU PARTIZANSKOG SPOMEN GROBLJA U MOSTARU
Pismo medijima:
Mi - Mostarci i Mostarke, u rodnome gradu i širom svijeta, se opet zgražavamo nad tihim i prešutnim uništenjem Partizanskog spomen-groblja, vandaliziranju i prepuštanju zaboravu memorijala za one koji su život poklonili da bi mi imali kakav takav, ali sretan i bezbrižan život bez ratova od 1945. do 1992. godine.
Teški napadi, zapuštenost, vandalizam i devastiranost počinju 1992. godine, a 2005. i 2008. godine je započeta obnova Partizanskog groblja. Financiranje je omogućeno od strane vlade Norveške, Nizozemske, Grada Mostara i Federacije BiH. Nažalost do današnjeg dana augusta/kolovoza 2010. godine se nije pristupilo ozbiljnom realiziranju obnove i oznaka grobova heroja, što je izazvalo i izaziva snažne reakcije javnosti, reakcije Mostaraca u gradu i širom svijeta.
Partizansko groblje je jedno od najljepših arhitektonskih zadužbina velikog humaniste i tvorca Bogdana Bogdanovića na području Balkana. Na 6 terasa ovog memorijala spavaju heroji i sugrađani pripadnici svih etničkih grupa Mostara i BiH. Oni su bez obzira na politička uvjerenja ili porijeklo, poput mnogih u Evropi, dali svoj život u borbi protiv nacističke nemani drugog svjetskog rata. Ovi poginuli sugrađani, među kojima su mnoge mlade i hrabre žene Mostarke, Hercegovke, Bosanke - naše majke, su zaslužili da buduća pokoljenja uče o tom trenutku prošlosti uz poštivanje žrtve protiv fašizma i da im se kao mrtvima konačno dozvoli vječni mir i slava.
Dižemo glas i udruženi smo, spremni da uradimo sve za zaštitu Partizanskog Spomen Groblja !!! Slobodarski Mostar je iznjedrio slobodarske ljude i žene, građane planete, humaniste i demokrate, koji ne dozvoljavaju zaborav, brisanje i prepravljanje naše svijetle prošlosti.
Okupljeni da čuvamo sve što je naše, i nama sveto !
Primorani smo, nažalost, i u ovom stoljeću da branimo i čuvamo svoju prošlost i sadašnjost, svoj obraz pred sobom i svijetom, dajući pouku našoj djeci i budućim generacijama, čuvajući od zaborava, zapuštenosti i vandalskog animoziteta jedan od najljepših arhitektonskih simbola zajedničke borbe protiv fašizma na ovim prostorima - ponos Mostara i od 2006. Godine, zaštićeni spomenik BiH.
Zato zahtijevamo da se konačno pristupi njegovoj obnovi i punoj zaštiti !!!"
Mostarci, Mostarke i Prijatelji Mostara
Članovi grupe "Partizansko groblje Mostar - Help to preserve famous WW2 Memorial in Mostar"
Mi - Mostarci i Mostarke, u rodnome gradu i širom svijeta, se opet zgražavamo nad tihim i prešutnim uništenjem Partizanskog spomen-groblja, vandaliziranju i prepuštanju zaboravu memorijala za one koji su život poklonili da bi mi imali kakav takav, ali sretan i bezbrižan život bez ratova od 1945. do 1992. godine.
Teški napadi, zapuštenost, vandalizam i devastiranost počinju 1992. godine, a 2005. i 2008. godine je započeta obnova Partizanskog groblja. Financiranje je omogućeno od strane vlade Norveške, Nizozemske, Grada Mostara i Federacije BiH. Nažalost do današnjeg dana augusta/kolovoza 2010. godine se nije pristupilo ozbiljnom realiziranju obnove i oznaka grobova heroja, što je izazvalo i izaziva snažne reakcije javnosti, reakcije Mostaraca u gradu i širom svijeta.
Partizansko groblje je jedno od najljepših arhitektonskih zadužbina velikog humaniste i tvorca Bogdana Bogdanovića na području Balkana. Na 6 terasa ovog memorijala spavaju heroji i sugrađani pripadnici svih etničkih grupa Mostara i BiH. Oni su bez obzira na politička uvjerenja ili porijeklo, poput mnogih u Evropi, dali svoj život u borbi protiv nacističke nemani drugog svjetskog rata. Ovi poginuli sugrađani, među kojima su mnoge mlade i hrabre žene Mostarke, Hercegovke, Bosanke - naše majke, su zaslužili da buduća pokoljenja uče o tom trenutku prošlosti uz poštivanje žrtve protiv fašizma i da im se kao mrtvima konačno dozvoli vječni mir i slava.
Dižemo glas i udruženi smo, spremni da uradimo sve za zaštitu Partizanskog Spomen Groblja !!! Slobodarski Mostar je iznjedrio slobodarske ljude i žene, građane planete, humaniste i demokrate, koji ne dozvoljavaju zaborav, brisanje i prepravljanje naše svijetle prošlosti.
Okupljeni da čuvamo sve što je naše, i nama sveto !
Primorani smo, nažalost, i u ovom stoljeću da branimo i čuvamo svoju prošlost i sadašnjost, svoj obraz pred sobom i svijetom, dajući pouku našoj djeci i budućim generacijama, čuvajući od zaborava, zapuštenosti i vandalskog animoziteta jedan od najljepših arhitektonskih simbola zajedničke borbe protiv fašizma na ovim prostorima - ponos Mostara i od 2006. Godine, zaštićeni spomenik BiH.
Zato zahtijevamo da se konačno pristupi njegovoj obnovi i punoj zaštiti !!!"
Mostarci, Mostarke i Prijatelji Mostara
Članovi grupe "Partizansko groblje Mostar - Help to preserve famous WW2 Memorial in Mostar"
29.10.2010.
"MM" - Mostarska informativna revija 1996-97
Tekst Bogdana
Bogdanovića iz Mostarske informativne revije "MM", koju su u periodu 1996.-1997.
godine izdavali mostarski novinari u izbjeglištvu, a uređivali Nenad Žujo i
Hamica Ramić. Tekst je objavljen u maju 1997.g. i govori o svim detaljima i
simbolima Spomenika. Osim toga, autor Spomenika kaže da mu je to "najraskošniji
dio njegove graditeljske mladosti".
28.10.2010.
PARTIZANSKO: Drugi svjetski, a naš
http://www.zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=3439%3Apartizansko-rat-drugi-svjetski-a-na&catid=23%3Apod-okupacijom&Itemid=38
Negdašnji
kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao
okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju
frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih
antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U
BOGDAN
BOGDANOVIĆ
Ovog
ljeta, prije par mjeseci svega, napustio je ovaj užasni svijet jedan od najvećih
intelektualaca, kojeg je Jugoslavija imala. Bogdanović je1993. godine, sa
suprugom Ksenijom, otišao u Pariz ogorčen nacionalizmom, koji je Jugoslaviju
odveo u krvavi rat. Međutim, ni tamo nije mogao pobjeći od nacionalizma. Srpska
emigracija u Francuskoj snažno je nacionalno obojena i to je Bogdanovića i
njegovu suprugu natjeralo na još jedno preseljenje. Ovaj put, Bogdanovići su
otišli u Beč, gdje je 18.06.2010. godine Bogdan i umro.
Imao
sam tu čast upoznati gospodina Bogdana. Bilo je to prije nekih 6 -7 godina u
Beču. Nadobudni klinac, kakav sam i danas, upoznao je čovjeka iz sorte kakva se
više ne rađa. Blagi građanski intelektualac, fini gospodin, rekla bi moja baka.
Takav je dojam ostavio na mene. Čini mi se da je s njim na onaj svijet otišla
upravo takva sorta ljudi i cijeli njihov svijet, fini, odmjereni, obrazovani
ljudi, koji imaju i pamet i čast da se do kraja bore protiv onoga što smatraju
besprizornim. A nacionalizam je, čini mi se, za Bogdanovića i ljude poput njega,
bio, prije svega, nepristojan, neuljudan. A kad shvatimo da su grbovi naših
nacionalizama kaljava livada, svinjska i jagnjeća glavuša te burag rakije, onda
nam je valjda jasno zbog čega je nacionalizam, nadasve i prije svega,
nepristojan.
PARTIZANSKO
GROBLJE
1965.
godina u Mostaru je, prema projektu Bogdana Bogdanovića, izgrađen spomenik –
park Partizansko groblje. Bogdanović je volio Mostar, kao arhitekt i ubranist
cijenio je sklad, koji je tu vladao. Epohe i istorija, odražena u arhitekturi tu
su bile u potpunoj harmoniji nastavljajući se sasvim prirodno jedna na drugu.
Tako je i Bogdanović svoj spomenik uklopio u brdašce okruženo šumom i stvorio
nešto što je više bilo kameni park nego socijalistički
spomenik.
Nekad,
davno, kad sam bio mali Marko, išao sam sa majkom i njezinim prijateljima u
šetnju Partizanskim spomenikom. I stvarno je bila atmosfera kao u parku.
Obitelji sa djecom, parovi, poneki starčić šetali su kamenim stazama prema
kamenoj bašti u kruni ovog spomenika. I danas imam par fotografija malog mene u
bijelim bermudama i bijelim cipelicama kako stojim na jednom od zidova na
Partizanskom.
Partizanski
spomenik u Mostaru ima oblik suze, koja otiče u brdo. U dvije sobe na vrhu
spomenika i između staza niz kamen je curila voda baš onako kako suze cure niz
lice. Na vrhu se nalazi bašta puna kamenih cvjetova u koje su usklesana imena
mostarskih partizana. Danas je, puno više nego u vremenima bratstva i jedinstva,
zanimljivo čitati ta imena, mjesta njihovog rođenja i mjesta smrti. Rodom su to
bili većinom Mostarci, poneko iz Jablanice i drugih okolnih mjesta. Imena govore
o nacionalnoj raznolikosti, a mjesta smrti o užasu drugog svjetskog rata. Puno
je onih, koji su skončali u Dachauu, Jasenovcu, Staroj Gradišci,
Auschwitzu.
UŽAS
SADAŠNJOSTI
Najužasnija
stvar u današnjem odnosu spram javnih prostora u BiH, po meni, jeste očigledna
namjera da se prekine, prije svega, emotivna veza pojedinca sa vlastitom
prošlošću. Nevjerojatna je ta produkcija zaborava, kojoj smo izloženi. Kad
pogledam na današnje stanje u Mostaru prva stvar koju primijetim jeste da se
odnos spram prostora potpuno promjenio. Život grada je, s par izuzetaka,
usmjeren na potpuno drugačije mikrolokacije. Zbog toga vše nema Mostara.
Neretvanske plaže su puste, nad gradom ne dominira vizura Saborne crkve, na
mjestu negdašnjeg Hita je ograđena pustopoljina, Razvitak je kostur, u
Higijenskom djeca ne trče za loptom, zgrade kina su prodane bankarskim
kompanijama, mali parkovi su zasuti mezarima, pusti Bulevar je nevidljivi zid
između dva grada, Partizanski spomenik je zapuštena ruina, a u Stari grad više
ne ide nitko tko ne mora.
Jučer,
26.10.2010. godine, skupina ljudi otišla je čistiti Partizanski spomenik.
Bio
je to početak inicijative da se Partizansko sačuva od daljeg
propadanja.
Neki
ljudi mi tvrde da je prenamjena javnog prostora sasvim prirodna. U slučaju
Partizanskog ta prenamjena je takva da je negdašnji kameni park, kojim su šetale
obitelji s djecom, kroz devedesete postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem
se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno
cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i
klempava U. Toliko nepoštovanje spram nekoga tko je umro u paklu Dachaua može
proizvesti samo balkanski nacionalizam, nepristojan i besprizoran iznad svake
mjere. Isti taj nacionalizam isijava iz komentara vezanih uz vijest o akciji
čišćenja Partizanskog spomenika. Užas naše sadašnjosti je takav da se klinci
obračunavaju s prošlošću na način ruiniraju remek djela spomeničke arhitekture,
on se odražava i kroz nebrigu mostarske vlasti o jednom od simbola Mostara, a ta
je nebriga politički motivirana, a politika, pak, je takva da je obilježava isti
onaj nacionalizam, kojeg se pristojan svijet gadi. Užas sadašnjosti se vidi u
internetskim komentarima, koji žrtve naci logora, nazivaju zločincima, a one,
koji su te ljude poslali vlakovima u smrt smatraju svojim nacionalnim herojima.
Najgore od svega je to što mi, danas i ovdje, još uvijek završavamo Drugi
svjetski rat i to preko leđa mrtvih. Kusuramo
se žrtvama kad god to zatreba dnevnoj politici, a često i iz puke obijesti.
Završavajući drugi svjetski rat mi, zapravo, pokušavamo završiti i ovaj prošli,
jer, budimo iskreni, živimo u zemlji u kojoj nitko nije dobio rat, u zemlji, u
kojoj nitko nije dobio ni posljednje izbore, koja se obračunava s prošlošću,
živi užasnu sadašnjost i ne misli na budućnost. Eto kakvi smo, na prsima
svinjska/jagnjeća glava ukrštena s buragom rakije, na nogama opanci, ispod nogu
kaljava livada, srca žedna tuđe krvi, želudac gladan tuđih kostiju, a glava,
uglavnom, prazna poput lista s planom za budućnost.
(zurnal.info)
28.10.2010.
Podrška stiže sa svih strana
čišćenju i čuvanju partizanskog spomenika i ne samo njega.
Refo
i Jadranka Eminagić
.
Važno
je da se krenulo. Braca je u pravu kada kaže da odnos čelnika u Mostaru, sa
Bešlicem na prvom mjestu, odslikava odnos prema antifašistickoj tradiciji grada.
A to se lako može "prevesti" na jednostavan jezik... Partizanski spomenik će
biti ošišćen, ali ko će grad "očistiti" od svih onih, kojima nije sveto ni to
što su živjeli u slobodi, koju su im osigurali i oni čije kosti su na
Partizanskom... Ko ne poštuje prošlost nema ni
budućnost!!!!
Zlatko
Hodžić
.
.
Pisanje
o Partizanskom spomeniku je moja velika moralna i profesionalna obaveza i
istinska želja da on opet, kao nekad, zasja u svoj svojoj bjelini i ljepoti, na
radost svih nas, kojima je Mostar u srcu.
Fazlija
Hebibović, Nova Sloboda Mostar
.
lost i nemilost gradskim očusima ne bi li se sjetili, da ga vrate u prijašnje stanje. Na tom groblju su tri ploče sa imenima: Salem Salković, Hasan Salković i Alija Salković. Brat, rođak i adže od mog oca Safeta. Mom ocu je 79 godina, oni su već pod tim pločama 60 i kusur – više nikom ništa ne mogu. Jedan starac i tri groba, pa se nešto pitam: “Ko li se to boji mrtvih partizana?” A meni je nešto i danas milo što sam iz partizanske porodice i ponosiću se dok sam živa sa time i učiću mog jedinog sina da biti antifašista je biti čovjek.
Aida
Salković i Gari Kovačević
27.10.2010.
Fotosi sa Partizanskog 26.10.2010
Grupa učenika iz londonske Berligton akademije, sa svojim domaćinima u
Mostaru, štićenicima dječijeg doma Egiptsko selo, položila je u utorak vijence
na Partizansko spomen groblje. Iako je ranije bila najavljena akcija čišćenja,
loši vremenski uslovi nisu dopustili da se akcija provede u mjeri, kako je to
bilo zamišljeno.
27.10.2010.
Mali korak vraćanja digniteta Partizanskom groblju
http://www.slobodnaevropa.org/content/partizansko_groblje_mostar/2202012.html
Mali korak vraćanja digniteta Partizanskom groblju
Učenici iz Londona i Mostara na Partizanskom groblju, 26.
oktobar 2010, foto: Tina Jelin
Ažurirano posljednji put: 26.10.2010 20:19
Loši vremenski uslovi spriječili su akciju čišćenja Partizanskog spomen groblja
u Mostaru koju su u utorak trebali organizovati učenici iz Londona i štićenici
mostarskog diječijeg doma. Oni su ipak uspjeli poloziti vijence na razrušeno
spomen obilježje.
Grupa učenika iz londonske Berligton akademije, sa svojim domaćinima u Mostaru, štićenicima dječijeg doma Egiptsko selo, položila je u utorak vijence na Partizansko spomen groblje. Iako je ranije bila najavljena akcija čišćenja, loši vremenski uslovi to nisu dopustili.
„Ja sam dobila iz Engleske 20-oro djece, ima nas 11 odraslih, znači ukupno 31 iz Engleske, da se ipak oda neka počast, možda tako probuditi uspavane ljude ovoga grada da su oni ipak dali svoje živote za slobodu u Drugom svjetskom ratu“, kaže Dubravka Guluš, voditeljica grupe.
Akcija čišćenja organizirana je putem FACEBOOK grupe oformljene kako bi se pomogla obnova i zaštita Partizanskog spomen groblja. Za manje od dva mjeseca grupi se pridružilo na hiljade Mostaraca na čelu sa istaknutim književnikom Predragom Matvejevićem, nogometnim „princem sa Neretve“ Duškom Bajevićem, ali i mnogim drugim poput Ranka Rihtmana ili Raifa Dizdarevića.
Prvi konkretan potez grupe bila je simbolična akcija čišćenja.
„Grupu djece iz Velike Britanije sačinjavaju djeca svih rasa, nacionalnosti i vjera. Zato smo u pozivu pozvali sve Mostarce da skupa s tom dječicom ponesu pokoji cvijetak“, kaže Tibor Vrančić, incijator projekta.
Selma Jakupović, vijećnica mostarskog Gradskog vijeća, bile je jadna od rijetkih građanki Mostara koja se simboličnoj akciji odazvala. Strah i zatvorenost i dalje vladaju Mostarom, opravdava Jakupović svoje sugrađane, te podlavači odgovornost vladajuće politike koja značaj Partizanskog spomen groblja godinama ignoriše.
„Može neko sve politizirati, dakle da se nazove politikanstvom, kako su mene prozvali u Gradskom vijeću kad sam spomenula tu problematiku. Međutim, postoje činjenice i postoji historija koja se ne može izbrisati bez obzira ko vladao ovim gradom , kantonom i državom. Ona lokacija partizanska, kad se zna da je prije 20 godina to mjesto bilo jedno od zaštitnih imena, odnosno mjesta u gradu Mostaru, gdje su turisti dolazili i poštovanje i počast odavali ljudima koji su ostavili svoje živote“, kaže Jakupović.
Čuveno arhitektonsko zdanje Bogdana Bogdanovića nakon rata postalao je sjedište alkoholičara i narkomana, mjesto oskrnavljenih spomen ploča i uvredljivih neonacističkih i fašističkih grafita, mjesto koje se zbog vlastite sigurnsti zaobilazi:
Grupa učenika iz londonske Berligton akademije, sa svojim domaćinima u Mostaru, štićenicima dječijeg doma Egiptsko selo, položila je u utorak vijence na Partizansko spomen groblje. Iako je ranije bila najavljena akcija čišćenja, loši vremenski uslovi to nisu dopustili.
„Ja sam dobila iz Engleske 20-oro djece, ima nas 11 odraslih, znači ukupno 31 iz Engleske, da se ipak oda neka počast, možda tako probuditi uspavane ljude ovoga grada da su oni ipak dali svoje živote za slobodu u Drugom svjetskom ratu“, kaže Dubravka Guluš, voditeljica grupe.
Akcija čišćenja organizirana je putem FACEBOOK grupe oformljene kako bi se pomogla obnova i zaštita Partizanskog spomen groblja. Za manje od dva mjeseca grupi se pridružilo na hiljade Mostaraca na čelu sa istaknutim književnikom Predragom Matvejevićem, nogometnim „princem sa Neretve“ Duškom Bajevićem, ali i mnogim drugim poput Ranka Rihtmana ili Raifa Dizdarevića.
Prvi konkretan potez grupe bila je simbolična akcija čišćenja.
„Grupu djece iz Velike Britanije sačinjavaju djeca svih rasa, nacionalnosti i vjera. Zato smo u pozivu pozvali sve Mostarce da skupa s tom dječicom ponesu pokoji cvijetak“, kaže Tibor Vrančić, incijator projekta.
Selma Jakupović, vijećnica mostarskog Gradskog vijeća, bile je jadna od rijetkih građanki Mostara koja se simboličnoj akciji odazvala. Strah i zatvorenost i dalje vladaju Mostarom, opravdava Jakupović svoje sugrađane, te podlavači odgovornost vladajuće politike koja značaj Partizanskog spomen groblja godinama ignoriše.
„Može neko sve politizirati, dakle da se nazove politikanstvom, kako su mene prozvali u Gradskom vijeću kad sam spomenula tu problematiku. Međutim, postoje činjenice i postoji historija koja se ne može izbrisati bez obzira ko vladao ovim gradom , kantonom i državom. Ona lokacija partizanska, kad se zna da je prije 20 godina to mjesto bilo jedno od zaštitnih imena, odnosno mjesta u gradu Mostaru, gdje su turisti dolazili i poštovanje i počast odavali ljudima koji su ostavili svoje živote“, kaže Jakupović.
Čuveno arhitektonsko zdanje Bogdana Bogdanovića nakon rata postalao je sjedište alkoholičara i narkomana, mjesto oskrnavljenih spomen ploča i uvredljivih neonacističkih i fašističkih grafita, mjesto koje se zbog vlastite sigurnsti zaobilazi:
Njegov izgled, kaže nam Radmilo Andrić,
nekadašnji gradonačelnik Mostara, na najbolji način pakazuje odnos aktuelnih
vlasti spram tekovina antifašizma kojima se Mostar nekada ponosio. Zbog toga ga
ne čudi da su i posljednje inicijative bez komentara gradskih
čelnika:
„To je gradska sramota. Prošle godine je utrošeno blizu 500.000 maraka za njegovu obnovu, radovi su prekinuti krajem septembra, a već u oktobru radi toga što niko nije vodio računa o tom spomeniku počelisu klerofašisti da ga oštećuju.“
Od 2006. godine Partizansko spomen groblje proglašeno je nacionalnim spomenikom, čime je zvanično stavljeno pod zaštitu države. Pa ipak ni to nije spriječilo daljnu devastaciju spomenika. Naprotiv, poslužilo je kao još jedan izgovor lokalnim vlastima, dodaje Andrić, koji obavlja i dužnost predsjednika Odbora za obnovu Partizanskog spomen groblja:
„Ja sam nekidan imao jedan neugodan razgovor sa gospodinom Bešlićem koji meni otvoreno kaže: ’Ma neću ja da čujem za taj spomenik. To nije moja briga. To je briga Ministarstva za kulturu.’ Pa ja njemu kažem: ’Ljubo, taj spomenik nije ni u Kini ni na nebu, nego ovdje u Mostaru.’“
U gradu u kojem ulice i danas nose nazive fašističkih ideloga poput Mile Budaka ili Jure Francetića, ne treba čuditi pasivan stav lokalnog stanovništva i ignorancija politike.
Iako akcija čišćenja nije održana, Radmilo Andrić poručuje kako se do potpune obnove spomenika neće stati. Na to ga obavezuje hiljade potpisa iz cijelog svijeta, ali i podrška učenika iz Mostara i Londona.
„To je gradska sramota. Prošle godine je utrošeno blizu 500.000 maraka za njegovu obnovu, radovi su prekinuti krajem septembra, a već u oktobru radi toga što niko nije vodio računa o tom spomeniku počelisu klerofašisti da ga oštećuju.“
Od 2006. godine Partizansko spomen groblje proglašeno je nacionalnim spomenikom, čime je zvanično stavljeno pod zaštitu države. Pa ipak ni to nije spriječilo daljnu devastaciju spomenika. Naprotiv, poslužilo je kao još jedan izgovor lokalnim vlastima, dodaje Andrić, koji obavlja i dužnost predsjednika Odbora za obnovu Partizanskog spomen groblja:
„Ja sam nekidan imao jedan neugodan razgovor sa gospodinom Bešlićem koji meni otvoreno kaže: ’Ma neću ja da čujem za taj spomenik. To nije moja briga. To je briga Ministarstva za kulturu.’ Pa ja njemu kažem: ’Ljubo, taj spomenik nije ni u Kini ni na nebu, nego ovdje u Mostaru.’“
U gradu u kojem ulice i danas nose nazive fašističkih ideloga poput Mile Budaka ili Jure Francetića, ne treba čuditi pasivan stav lokalnog stanovništva i ignorancija politike.
Iako akcija čišćenja nije održana, Radmilo Andrić poručuje kako se do potpune obnove spomenika neće stati. Na to ga obavezuje hiljade potpisa iz cijelog svijeta, ali i podrška učenika iz Mostara i Londona.
26.10.2010.
I pored nevremena: Održana akcija čišćenja Partizanskog spomenika u Mostaru
I
pored
kiše,
koja
pada
cijeli
dan
i
hladnog
vremena,
dvadesetak
članova
UK
dobrotvorne
organizacije
„Our
kids
Foundation”–
“Fondacija
naša
djeca”
iz
Londona,
isto
toliko
štićenika
Doma
za
djecu
bez
roditelja
„Egipatsko
selo“,
pedesetak
članova
SDP-a,
članova
Naše
stranke,
antifašista
i članova
nevladine
organizacije
Antifa,
okupili
su
se
danas,
tačno
u
14 sati,
na
Partizanskom
spomeniku
u
akciji
čišćenja,
koju
su
pokrenuli
SABNOR
i
Inicijativna
grupa
za
zaštitu
i
obnovu
Partizanskog
spomenika.
Engleske
učenike
dovela
je
Mostarka
Davorka
Kulaš,
koja
nije
krila
sreću
i
zadovoljstvo.
„Ovo
je
samo
mali
dug
prema
hrabrim
mostarskim
djevojkama
i
mladićima,
koji
su
herojski
poginuli
za
slobodu.
Žalosno
je
u
kakvom
se
stanju
ovaj
monumentalni
spomenik
nalazi
i
naša
je
želja
da,
koliko
toliko,
pomognemo
da
se
očisti
ovo
smeće“,
rekla
je
Davorka.
26.10.2010.
25.10.1978 - Princ Charles na Partizanskom
Prije točno 32 godine, dana 25.10.1978.g., tadašnji prijestolonasljednik
Ujedinjenoga Kraljevstva, Princ Charles posjetio je Partizanski spomenik u
Mostaru i položio je vijenac na spomen obilježja poginulih. Da je kojim slučajem
danas prisutan na našoj akciji posjete i čišćenja Partizanskog spomenika - ne
malo bi se iznenadio trenutačnim izgledom i stanjem.(iz Mostarske Slobode 25.10.1978)
26.10.2010.
RTV MO: Pokrenuta web stranica Inicijativnog odbora za obnovu Partizanskog...
26.10.2010.
Web stranica Inicijativnog odbora za obnovu i očuvanje Partizanskog u Mostaru
Aktivnosti Inicijativnog odbora za obnovu
i očuvanje Partizanskog spomenika možete od danas pratiti i na novootvorenoj web
stranici:
Stranica je uređena zahvaljujući
angažovanosti našeg web tima u kome su Denis Kajić, Ensvid Hadžajlić i Smail
Špago.
Pozivamo vas da posjetite našu web
stranicu, sa napomenom, da je popunjavanje stranice još u toku i da će stranica
narednih dana dobiti još više priloga.
25.10.2010.
Borci sahranjeni na Partizanskom...
iz knjižice: Partizansko spomen groblje Mostar...
25.10.2010.
Sutra velika akcija: Sačuvajmo Partizanski spomenik od daljeg propadanja
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/10330/sutra-velika-akcija-foto-sacuvajmo-partizanski-spomenik-od-daljeg-propadanjaOd kako je među Mostarcima u Mostaru i širom svijeta povedena Inicijativa da se Partizansko spomen groblje u Mostaru sačuva od daljeg propadanja, ova Inicijativa nailazi na sve više odjeka. Za utorak 26. oktobra, dogovorena je konkretna akcija građana. Svi oni, koji imaju volju i želju da pomognu, da se bar djelimično pokuša spriječiti dalje propadanje i zapuštenost ovog spomenika antifašistima iz Drugog svjetskog rata, dobro su došli toga dana u 14 sati na spomeniku.
Ovoj akciji se čak iz Londona odazvala Mostarka, Davorka Kulaš, osnivač i rukovodilac UK dobrotvorne organizacije „Our kids Foundation”– “Fondacija naša djeca”, koja je za kratko vrijeme postojanja ostvarila dragocjene kontakte na relaciji Lodon – Mostar.
„Redovno već dvije godine, a i sljedeća je dogovorena, za ljetnjeg raspusta vodimo englesku djecu u Mostar i provodimo svo vrijeme s njihovim vršnjacima iz Doma za djecu bez roditelja 'Egipatsko selo'. Djeca se upoznaju i uz aktivnosti podobne uzrastu lijepo i korisno druže. Pošto je ova akcija imala odjeka po londonskim školama, nedavno sam prihvatila zahtjev londonske škole Burlington Danes Academy za odlazak u Mostar ovog oktobra. Kao članici facebook akcije za zaštitu Partizanskog spomen-groblja, sinula mi je ideja, pa sam od uprava škole u Londonu i Doma u Mostaru dobila dozvolu, da za vrijeme boravka napravimo akciju na uređenju Spomenika. Dobila sam jednodušnu podršku, tako da sa 23 djece dolazim za Mostar. Djeca su uzrasta od 12 do 16 godina i tipično za škole britanske prijestonice, različitih korijena: od Dalekog i Bliskog Istoka, preko Afrike do Kariba. Po rasnoj pripadnosti: žuti, crni, bijeli, po religijskoj, katatolici, protestanti, muslimani, pravoslavni, jevreji, budisti i drugi, čija su prava po zakonima britanskog obrazovnog sistema izjednačena. Posbeno želim istaći da ova djeca, kroz školski program, izučavaju i njeguju antifašizam, kao temeljno demokratsko naslijeđe. Zato i roditelji i škola s ponosom doživljavaju odlazak svoje djece u Mostar i doprinos, koji će dati na očuvanju ugroženog antifašističkog i umjetničkog spomenika, kakav je Partizansko. Dogovorili smo da 26.oktobra, s djecom iz Londona i iz Doma u Mostaru, opremljeni priborom i sredstvima za čišćenje, odemo na Spomenik i uradimo koliko možemo. Mene, kao Mostarku i čovjeka, stanje u kome je, a posebno simboli fašizma na Spomeniku, duboku vrijeđaju. Ako ne mognemo sami, ili ne nađemo sredstva, platiću iz svog džepa, da se skinu kukasti krstovi. Ne sumnjam da će nam djeca i odrasli Mostarci pomoći“, kaže Davorka Kulaš.
SABNOR Mostara i Inicijativna grupa za zaštitu i obnovu Partizanskog spomen-groblja obratili su se javnosti Proglasom, u kome pozivaju građane da se sutra priključe djeci Londona i Mostara na pospremanju „Kuće mrtvih”, kako je Spomenik nazvan u austrijskom filmu, posvećenom autoru Bogdanu Bogdanoviću i njegovoj umjetničkoj zaostavštini, koji je 5. oktobra svečano prikazan u Sarajevu.
U Proglasu, između ostalog, stoji: „...Dobrodošla je svaka prijateljska ruka s nešto alata, lopaticom, metlicom, kesom za smeće, cvijetom...To je najmanje što možemo, a moramo učiniti za one, koji su u ime slobode našeg i dalekih gradova, žrtvovali živote boreći se protiv stranih i domaćih fašista, za dostojanstvo čovjeka i ljudi...”
Inicijatori se zahvaljuju na podršci svakog pojedinca, udruženja i kolektiva, posebno sredstvima informisanja, koji su omogućili da akcija dopre i do bh javnosti. Veoma su ponosni, vele, što su aktivnost udružili sa fecebook grupom: Spasimo i obnovimo Spomen park Vraca u Sarajevu. S molbom da se pridružite imenom, prezimenom na e-mail adresu:
www2.memorial.mostar@gmail.com poručuju: „Mi svoje herojske pretke nismo izdali, zaboravili i nikad ih nećemo ostaviti same. Borbu za očuvanje Partizanskog u Mostaru smatramo jezgrom pokreta za zaštitu svih antifašističkih Spomenika u BiH i šire, smatramo nastavkom borbe za očuvanje istine o doprinosu naših naroda u pobjedi nad fašizmom, što savremeni fašisti sve glasnije i agresivnije pokušavaju osporiti“.
Smail Špago
24.10.2010.
Amer Zagorčić – Šta je nama "Partizanski spomenik"?
Partizanski spomenik
je mjesto na koje bi svi normalni ljudi svijeta bili ponosni da se nalazi u
njihovom gradu i bio bi im jedan od glavnih reklamnih i turističkih aduta.
Spomenik koji ima svoju priču, čiji svaki kamen ima svoje zašto i zbog čega je
tu, koji svojom ljepotom plijeni i na tako poseban način ujedinjuje priču o
životnom putu jedne mladosti i podneblju iz kojeg je ta mladost
potekla.
Međutim Mostar je
veoma čudan grad, ako se ove betonske izrasline na mjestu nekadašnjeg Mostara
uopšte i mogu nazvati gradom. Među ostalim brukama koje je današnji Mostar
priredio sebi, a i civilizovanom svijetu, priredio je i takvu da pljuje po
svojim sugrađanima i skrnavi spomenik napravljen kao sjećanje na njih i na ono
najvrijednije što su mogli dati svom gradu i svom narodu, svoje živote. Današnji
Mostar je doveo sebe u situaciju da moraju dolaziti ljudi iz bijelog svijeta i
dobronamjerni prijatelji da ga sjednu ponovo u školsku klupu i objasne mu
razliku između dobra i zla i objasne mu da neke stvari jednostavno nisu
pristojne i ne dolikuju kulturnim i civilizovanim ljudima. Mostar je nekada
okupljao svijet da se pohvali svojim privrednim, kulturnim, sportskim i drugim
dostignućima, a danas se nažalost svijet okuplja u Mostaru da nam objasni šta su
to tekovine civilizacije i šta je to što zaista ima pravu i istinsku vrijednost.
Došli smo u situaciju da gradu koji je u borbu protiv fašizma, samo u vojnički
stroj, poslao preko 30 procenata svog stanovništva treba objašnjavati da je
fašizam zlo i da je skrnaviti i uništavati spomenike antifašistima sramota i da
to nije ljudski nego divljački čin nedostojan onih koji bi da se nazivaju
ljudskim bićima.
Koliko god bili
ponosni na Stari most i na baštinu Mostara taj ponos pada u ponor dublji i od
kanjona Neretve i Sutjeske kada neko ugleda šta smo dozvolili da se desi sa
„Partizanskim spomen grobljem“. Tad samo ostane crna sramota da pritiska i guši,
da steže omču fašizma oko vrata, polako i sigurno. U tom momentu više nije ni
važno što smo dozvolili da se na jedan takav način uništava obilježje sjećanja
na naše djedove, nije ni važno što nismo imali ni hrabrosti ni volje da
zaštitimo ono što nam je bila obaveza zaštititi, nije ni važno što smo jedan
prelijepi kompleks doveli u stanje da se na njemu okupljaju narkomani, nego
ostaje samo utisak koji o nama samima stranac ponese u svijet, a to je da Mostar
u ovom momentu smrdi, tukne i zaudara na fašizam i da ta slika Mostara ostane
jedino što ljudi sa sobom ponesu kući uprkos svemu lijepom što su vidili, jer
normalni ljudi se gnušaju fašizma.
Mi smo danas dozvolili
da pod plaštom demokratije umjesto kamenih cvjetova na Partizanskom, procvjetaju
smrtonosni cvjetovi fažizma, a napredni ljudi svijeta pod jednim od glavnih
obilježja demokratije smatraju upravo nultu stopu tolerancije prema fažizmu i
njegovim varijetetima. Mi smo, umjesto ponosa na antifašizam, u Mostaru
iznjedrili pravo na fašizam. To se desilo jer smo cijelo vrijeme ćutali, jer smo
govorili da nam to nije interesantna tema, da je to nešto na šta ne može da se
utiče, a fašizam je za svo to vrijeme rastao i klijao i danas je spreman ponovo
zakucati na naša vrata, jer da bi kucao na naša vrata fašizam neće čekati, nego
će to učiniti kad god ima priliku. To je sramota današnjeg Mostara, to je
sramota svih nas koji živimo u ovom gradu, to je sramota koju tako sebično
ostavljamo našoj djeci u naslijeđe, jer nas se to kao ne tiče ili nemamo
hrabrosti da o njoj progovorimo. Aferim dragi sugrađani, ali Partizansko nije
nešto što nas se ne tiče, nego treba da bude naš istinski simbol borbe za Mostar
u kakvog se kunemo, Mostar kakvog se sjećamo i kakvog volimo, jer bez
„Partizanskog spomenika“, sa njegovim odgovarajućim tretmanom, u ovom gradu mi
nemamo pravo da se kitimo tuđim perjem, jer naši preci su imali i hrabrosti i
znanja i volje da ustanu protiv fašizma i pobijede ga, a mi do sada nismo imali
hrabrosti i volje čak i da progovorimo o tome.
Zbog toga je borba za
obnovu „Partizanskog spomenika“, i njegovo dovođenje u prijeratno stanje, naša
ljudska obaveza, naša obaveza prema gradu u kojem živimo, naša obaveza prema
djeci i potomcima koji dolaze i ako već hoćete naša obaveza prema antifašizmu,
kao jednoj od tekovina čovječanstva. Iz tog razloga nije dovoljno da samo
rijetki podižu glas, nego taj glas treba da bude složan, masovan i ultimativan
prema onima koji sudbinu Partizanskog drže u svojim rukama, jer niko nema prava
da u ime ove ili one politike nanosi sramotu na naša imena i ime ovog grada, a
da još uz sve to na taj način podržava najmračnije ideje koje su se ikada
pojavile među ljudima. Iz tog razloga gospoda Ljubo Bešlić, Murat Ćorić i
njihove ruke podrške u „Gradskom vijeću Grada Mostara“ imaju se smatrati
fašistima i rukama fašizma sve dok „Partizanski spomenik“ ne zasija svojim punim
sjajem nad Mostarom i dok se ne omogući da isti ostane neoskrnavlje. Gospoda
koja nijemo posmatraju uništavanje spomenika antifašistima i antifašizmu, a
imaju mogućnost to da spriječe, imaju se smatrati ničim drugim nego
fašistima.
23.10.2010.
Još pisama podrške
U
proteklih dva mjeseca od kad je povedena ova naša Inicijativa za obnovu i
zaštitu Partizanskog, javili su nam se brojne poznate ličnosti i naši Mostarci
koji se nalaze širom svijeta
Sidika Guja, Švedska, 22 oktober 2010
Hvala velika na obavjestenju za Partizansko groblje i rado bih dosla bez obzira na godine,ali sam daleko-Svedska.Sigurno cu biti u mislima sa svima vama.Svako ljeto kad dodjem u Mostar posjetim Partizansko groblje.Pozdrav…svim ucesnicima u akciji.
vio (oko 5 godina) i imao prilike posjećivati Partizansko spomen groblje sa čime su se Mostarci i onda ponosili. Živio sam u svom životu u nekoliko gradova, neki su i po nekoliko puta mnogoljudniji od Mostara, ali kad bij sada imao prilike, rado bih tamo živio, iako sam rođen i veći dio svog života proveo daleko od lijepe Hercegovine. Želim Vam uspjeh i sve najljepše.
Sidika Guja, Švedska, 22 oktober 2010
Hvala velika na obavjestenju za Partizansko groblje i rado bih dosla bez obzira na godine,ali sam daleko-Svedska.Sigurno cu biti u mislima sa svima vama.Svako ljeto kad dodjem u Mostar posjetim Partizansko groblje.Pozdrav…svim ucesnicima u akciji.
dostojanstvenim taj spomenik. U moje me hvala svima
koji bilo čime doprinesu da to bude kao nekada u Titovo
doba.
vio (oko 5 godina) i imao prilike posjećivati Partizansko spomen groblje sa čime su se Mostarci i onda ponosili. Živio sam u svom životu u nekoliko gradova, neki su i po nekoliko puta mnogoljudniji od Mostara, ali kad bij sada imao prilike, rado bih tamo živio, iako sam rođen i veći dio svog života proveo daleko od lijepe Hercegovine. Želim Vam uspjeh i sve najljepše.
23.10.2010.
Pisma podrške akciji
U proteklih dva mjeseca od kad je povedena ova naša Inicijativa za obnovu i
zaštitu Partizanskog, javili su nam se brojne poznate ličnosti i naši Mostarci
koji se nalaze širom svijeta:
Nijaz Skenderagić Sarajevo. Osnivač Saveza Društva “J.B.Tito”, zastupnik u Parlamenutu BiH do ‘09., osnivač Saveza Drustva “J.B.Tito”, jedan od vodećih aktivista na ocuvanju datuma i spomenika iz NOB-e:
„Ne samo da se pridružujem vašoj nadasve civilzovanoj ANTIFASISTICKOJ akciji, nego sam spreman zajedno sa mojom djecom, prijateljima, a zašto ne bi i izviđaci, ferijalci....i mnogi drugi da podjemo u Mostar i radnom akcijom makar malo uredimo i zaštitimo ono što mrzitelji civilizacije nisu uspjeli raznijeti. Siguran sam da bi svi članovi drustava J.B.Tito i svi ANTIFASISTI BiH došli u Mostar. Možda smo to trebali uraditi sada uoči izbora, pa neka svako pokaže svoje lice! I fasisti - i antifasisti. SMRT FASIZMU-SLOBODA NARODU!.“
Nijaz
Nijaz Skenderagić Sarajevo. Osnivač Saveza Društva “J.B.Tito”, zastupnik u Parlamenutu BiH do ‘09., osnivač Saveza Drustva “J.B.Tito”, jedan od vodećih aktivista na ocuvanju datuma i spomenika iz NOB-e:
„Ne samo da se pridružujem vašoj nadasve civilzovanoj ANTIFASISTICKOJ akciji, nego sam spreman zajedno sa mojom djecom, prijateljima, a zašto ne bi i izviđaci, ferijalci....i mnogi drugi da podjemo u Mostar i radnom akcijom makar malo uredimo i zaštitimo ono što mrzitelji civilizacije nisu uspjeli raznijeti. Siguran sam da bi svi članovi drustava J.B.Tito i svi ANTIFASISTI BiH došli u Mostar. Možda smo to trebali uraditi sada uoči izbora, pa neka svako pokaže svoje lice! I fasisti - i antifasisti. SMRT FASIZMU-SLOBODA NARODU!.“
Nijaz
23.10.2010.
Partizansko spomen groblje... danas...
Ovo čovjeka
boli...nemar i nebriga...nadamo se da će ovdje biti bar nešto bolje, nakon
akcije 26.10.2010 u 14:00 u Mostaru 23.10.2010.
DJECA LONDONA NA PARTIZANSKOM
·
Akcija
za zaštitu Parizanskog spomen-groblja u Mostaru
DJECA LONDONA NA PARTIZANSKOM
Pod zastavu akcije za mostarsko Partizansko pojedinačno, češće porodično kao Turkovići iz Beča, Brkovići iz Stockoholma, Hadžiomerovići iz Uppsale, Oručevići iz Trondheima, Salahovići iz Fredrikstada, Voloderi iz Švajcarske, Janjići iz Californie, Meničanini iz Toronta... svakodnevno se svrstavaju bataljoni Mostaraca i Nemostaraca iz svih krajeva svijeta. S prostora ex Yu i afirmisani teatarski, tv i filmski glumci Sergej Trifunović iz Beograda, Damir Markovina iz Zagreba, Branko Ličen iz Nove Gorice, književnik i publicista Ozren Kebo iz Sarajeva i novinar Dragan Markovina iz Splita, a pjesnik Pero Zubac iz Novog Sada piše: “Partizansko groblje u Mostaru za mene je što i Stari most, Biščevića ćošak, Karađozbegova džamija i Osmanovo turbe, Šantićev spomenik i Stara pravoslavna crkva, deo Mostara koji je ušao u svetsku kulturnu baštinu, a spomenik je i velikom neimaru Bogdanu koji ga sačini. Zapustiti taj Spomenik je kao zapustiti spoznanje o sebi u vremenu, o nama u ovim prostorima, zaboraviti na istoriju, i na svete tradicije. Jer je jedinstven u svetu, lepa slika o jednom vremenu kada je vredelo živeti. I da nije partizanski, dabome, valjalo bi ga sačuvati. U selu Vlahovićima kod Ljubinja ima jedan stećak na kome piše: “Ko će bileg pogubiti pogubi ga Bog. Ko bi to potro, da je proklet ocem i sinom i svetim duhom... Ne tikaj u me." Rečeno kako onda tako i sada. Urezano u kamen. Sačuvati to kamenje sveto po svaku cenu.” U ime SABA Hrvatske (bivši SUBNOR) javila se predsjednica, Dr. sc. Vesna Čulinović-Konstantinović: “Poštovani Mostarci, to je, na žalost, još jedna od akcija sabotiranja i minoriziranja partizanske antifašističke borbe koja je urodila slobodom i porazom fašizma. I mi se u Hrvatskoj borimo s takvim rušilačkim ponašanjem. Jedino što smo postigli, to je obećanje našeg Ministarstva za kulturu da će se među prvima obnoviti spomenici koji su i od umjetničkog značaja. Doduše ne znamo kada će to sve biti. Jedino što vam možemo preporučiti jest da se sami organizirate i uz pritiske na vlast, počnete uređivati groblje. To nije lako, kao ni nama, ali ništa pametnije ne možemo savjetovati, jasno uz stalno javno prozivanje vlasti.”...Iz Londona se odazvala Davorka Kulaš, osnivač i rukovodilac UK dobrotvorne organizacije “Our kids Foundation”– “Fondacija naša djeca” koja je za kratko vrijeme postojanja ostvarila dragocjene kontakte na relaciji Lodon – Mostar o čemu kaže: “Redovno već dvije godine, a i sljedeća je dogovorena, za ljetnjeg raspusta vodimo englesku djecu u Mostar i provodimo svo vrijeme s njihovim vršnjacima iz Doma za djecu bez roditelja “Egipatsko selo.” Djeca se upoznaju i uz aktivnosti podobne uzrastu lijepo i korisno druže. Pošto je ova akcija imala odjeka po londonskim školama, nedavno sam prihvatila zahtijev londonske škole Burlington Danes Academy za odlazak u Mostar ovog oktobra. Kao članici facebook akcije za zaštitu Partizanskog spomen-groblja sinula mi je ideja pa sam od uprava škole u Londonu i Doma u Mostaru zamolila dozvolu da za vrijeme boravka napravimo akciju na uređenju Spomenika. Dobila sam jednodušnu podršku tako da 22. oktobra s 23 djece letim za Mostar. Djeca su uzrasta od 12 do 16 godina i tipično za škole britanske prestonice različitih korijena: od Dalekog i Bliskog Istoka, preko Afrike do Kariba. Po rasnoj pripadnosti: žuti, crni, bijeli, po religijskoj katatolici, protestanti, muslimani, pravoslavni, jevreji, budisti i drugi čija su prava po zakonima britanskog obrazovnog sistema izjednačena. U ovom slučaju želim naglasiti da ova djeca kroz školski program izučavaju i njeguju antifašizam kao temeljno demokratsko naslijeđe. Zato i roditelji i škola s ponosom doživljavaju odlazak svoje djece u Mostar i doprinos koji će dati na očuvanju ugroženog antifašističkog i umjetničkog spomenika kakav je Partizansko. Dogovorili smo da 26. - utorak s djecom Londona i Doma opremljeni priborom i sredstvima za čišćenje odemo na Spomenik i uradimo koliko možemo. Mene, kao Mostarku i čovjeka stanje u kojem je a posebno simboli fašizma na Spomeniku duboku vrijeđaju. Ako ne mognemo sami ili ne nađemo sredstva platiću iz svog džepa da se skinu kukasti krstovi. Ne sumnjam da će nam djeca i odrasli Mostarci pomoći.”
SABNOR Mostara i Inicijativna grupa za zaštitu i obnovu Partizanskog spomen-groblja obratili su se javnosti Proglasom u kojem pozivaju građane da se 26. oktobra priključe djeci Londona i Mostara na pospremanju “kuće mrtvih” kako je Spomenik nazvan u austrijskom filmu posvećenom autoru Bogdanu Bogdanoviću i njegovoj umjetničkoj zaostavštini koji je 5. oktobra svečano projektovan u Sarajevu. U Proglasu, između ostalog, stoji:“...Dobrodošla je svaka prijateljska ruka s nešto alata, lopaticom, metlicom, kesom za smeće, cvijetom...To je najmanje što možemo a moramo učiniti za one koji su u ime slobode našeg i dalekih gradova žrtvovali živote boreći se protiv stranih i domaćih fašista za dostojanstvo čovjeka i ljudi...”
Inicijatori se zahvaljuju na podršci svakog pojedinca, udruženja i kolektiva, posebno redakciji “Bosanske pošte” koja je prva te nezavisnoj novinskoj agenciji ONASA i “Oslobođenju” u Sarajevu koji su omogućili da akcija dopre i do bh javnosti. Veoma su ponosni, vele, što su aktivnost udružili sa fecebook grupom Spasimo i obnovimo Spomen park- Vraca u Sarajevu. S molbom da se pridružite imenom, prezimenom, mjestom i državom u kojoj ste na e-mail adresu: www2.memorial.mostar@gmail.com poručuju: “Mi svoje herojske pretke nismo izdali, zaboravili i nikad ih nećemo ostaviti same. Borbu za očuvanje Partizanskog u Mostaru smatramo jezgrom pokreta za zaštitu svih antifašističkih Spomenika u BiH i šire, smatramo nastavkom borbe za očuvanje istine o doprinosu naših naroda u pobjedi nad fašizmom što savremeni fašisti sve glasnije i agresivnije pokušavaju osporiti."Objavljeno: "Bosanska pošta", Oslo, 20. oktobar/listopad 2010.
Autor: Mišo Marić
DJECA LONDONA NA PARTIZANSKOM
Pod zastavu akcije za mostarsko Partizansko pojedinačno, češće porodično kao Turkovići iz Beča, Brkovići iz Stockoholma, Hadžiomerovići iz Uppsale, Oručevići iz Trondheima, Salahovići iz Fredrikstada, Voloderi iz Švajcarske, Janjići iz Californie, Meničanini iz Toronta... svakodnevno se svrstavaju bataljoni Mostaraca i Nemostaraca iz svih krajeva svijeta. S prostora ex Yu i afirmisani teatarski, tv i filmski glumci Sergej Trifunović iz Beograda, Damir Markovina iz Zagreba, Branko Ličen iz Nove Gorice, književnik i publicista Ozren Kebo iz Sarajeva i novinar Dragan Markovina iz Splita, a pjesnik Pero Zubac iz Novog Sada piše: “Partizansko groblje u Mostaru za mene je što i Stari most, Biščevića ćošak, Karađozbegova džamija i Osmanovo turbe, Šantićev spomenik i Stara pravoslavna crkva, deo Mostara koji je ušao u svetsku kulturnu baštinu, a spomenik je i velikom neimaru Bogdanu koji ga sačini. Zapustiti taj Spomenik je kao zapustiti spoznanje o sebi u vremenu, o nama u ovim prostorima, zaboraviti na istoriju, i na svete tradicije. Jer je jedinstven u svetu, lepa slika o jednom vremenu kada je vredelo živeti. I da nije partizanski, dabome, valjalo bi ga sačuvati. U selu Vlahovićima kod Ljubinja ima jedan stećak na kome piše: “Ko će bileg pogubiti pogubi ga Bog. Ko bi to potro, da je proklet ocem i sinom i svetim duhom... Ne tikaj u me." Rečeno kako onda tako i sada. Urezano u kamen. Sačuvati to kamenje sveto po svaku cenu.” U ime SABA Hrvatske (bivši SUBNOR) javila se predsjednica, Dr. sc. Vesna Čulinović-Konstantinović: “Poštovani Mostarci, to je, na žalost, još jedna od akcija sabotiranja i minoriziranja partizanske antifašističke borbe koja je urodila slobodom i porazom fašizma. I mi se u Hrvatskoj borimo s takvim rušilačkim ponašanjem. Jedino što smo postigli, to je obećanje našeg Ministarstva za kulturu da će se među prvima obnoviti spomenici koji su i od umjetničkog značaja. Doduše ne znamo kada će to sve biti. Jedino što vam možemo preporučiti jest da se sami organizirate i uz pritiske na vlast, počnete uređivati groblje. To nije lako, kao ni nama, ali ništa pametnije ne možemo savjetovati, jasno uz stalno javno prozivanje vlasti.”...Iz Londona se odazvala Davorka Kulaš, osnivač i rukovodilac UK dobrotvorne organizacije “Our kids Foundation”– “Fondacija naša djeca” koja je za kratko vrijeme postojanja ostvarila dragocjene kontakte na relaciji Lodon – Mostar o čemu kaže: “Redovno već dvije godine, a i sljedeća je dogovorena, za ljetnjeg raspusta vodimo englesku djecu u Mostar i provodimo svo vrijeme s njihovim vršnjacima iz Doma za djecu bez roditelja “Egipatsko selo.” Djeca se upoznaju i uz aktivnosti podobne uzrastu lijepo i korisno druže. Pošto je ova akcija imala odjeka po londonskim školama, nedavno sam prihvatila zahtijev londonske škole Burlington Danes Academy za odlazak u Mostar ovog oktobra. Kao članici facebook akcije za zaštitu Partizanskog spomen-groblja sinula mi je ideja pa sam od uprava škole u Londonu i Doma u Mostaru zamolila dozvolu da za vrijeme boravka napravimo akciju na uređenju Spomenika. Dobila sam jednodušnu podršku tako da 22. oktobra s 23 djece letim za Mostar. Djeca su uzrasta od 12 do 16 godina i tipično za škole britanske prestonice različitih korijena: od Dalekog i Bliskog Istoka, preko Afrike do Kariba. Po rasnoj pripadnosti: žuti, crni, bijeli, po religijskoj katatolici, protestanti, muslimani, pravoslavni, jevreji, budisti i drugi čija su prava po zakonima britanskog obrazovnog sistema izjednačena. U ovom slučaju želim naglasiti da ova djeca kroz školski program izučavaju i njeguju antifašizam kao temeljno demokratsko naslijeđe. Zato i roditelji i škola s ponosom doživljavaju odlazak svoje djece u Mostar i doprinos koji će dati na očuvanju ugroženog antifašističkog i umjetničkog spomenika kakav je Partizansko. Dogovorili smo da 26. - utorak s djecom Londona i Doma opremljeni priborom i sredstvima za čišćenje odemo na Spomenik i uradimo koliko možemo. Mene, kao Mostarku i čovjeka stanje u kojem je a posebno simboli fašizma na Spomeniku duboku vrijeđaju. Ako ne mognemo sami ili ne nađemo sredstva platiću iz svog džepa da se skinu kukasti krstovi. Ne sumnjam da će nam djeca i odrasli Mostarci pomoći.”
SABNOR Mostara i Inicijativna grupa za zaštitu i obnovu Partizanskog spomen-groblja obratili su se javnosti Proglasom u kojem pozivaju građane da se 26. oktobra priključe djeci Londona i Mostara na pospremanju “kuće mrtvih” kako je Spomenik nazvan u austrijskom filmu posvećenom autoru Bogdanu Bogdanoviću i njegovoj umjetničkoj zaostavštini koji je 5. oktobra svečano projektovan u Sarajevu. U Proglasu, između ostalog, stoji:“...Dobrodošla je svaka prijateljska ruka s nešto alata, lopaticom, metlicom, kesom za smeće, cvijetom...To je najmanje što možemo a moramo učiniti za one koji su u ime slobode našeg i dalekih gradova žrtvovali živote boreći se protiv stranih i domaćih fašista za dostojanstvo čovjeka i ljudi...”
Inicijatori se zahvaljuju na podršci svakog pojedinca, udruženja i kolektiva, posebno redakciji “Bosanske pošte” koja je prva te nezavisnoj novinskoj agenciji ONASA i “Oslobođenju” u Sarajevu koji su omogućili da akcija dopre i do bh javnosti. Veoma su ponosni, vele, što su aktivnost udružili sa fecebook grupom Spasimo i obnovimo Spomen park- Vraca u Sarajevu. S molbom da se pridružite imenom, prezimenom, mjestom i državom u kojoj ste na e-mail adresu: www2.memorial.mostar@gmail.com poručuju: “Mi svoje herojske pretke nismo izdali, zaboravili i nikad ih nećemo ostaviti same. Borbu za očuvanje Partizanskog u Mostaru smatramo jezgrom pokreta za zaštitu svih antifašističkih Spomenika u BiH i šire, smatramo nastavkom borbe za očuvanje istine o doprinosu naših naroda u pobjedi nad fašizmom što savremeni fašisti sve glasnije i agresivnije pokušavaju osporiti."Objavljeno: "Bosanska pošta", Oslo, 20. oktobar/listopad 2010.
Autor: Mišo Marić
22.10.2010.
Partizansko su pohodile strane delegacije
Partizansko su pohodile strane delegacije,
koje su pristizale u grad. Delegacija grada pobratima iz Richonea, Italija, iz
prijateljske Finske...
fotografije iz
štampe...
22.10.2010.
Partizansko se pohodilo... često...
Partizansko se pohodilo... često. Prvi dan
Nove godine, nakon lude noći, da se pluća očiste, da se mozak razbistri, jer
Partizansko... to su bila pluća grada. Partizansko se pohodilo praznicima.
Odnijeti cvijeće i položiti uz kamenu ploču – spomenik..za slavu i
sjećanje...
fotografije iz "Slobode", onog
vremena...
21.10.2010.
Dr.sc. Vesna Čulinović-Konstantinović, predsjednica SABA RH - pismo
Podrška nam stiže od SABA RH:
Primili smo Vaš dopis za spas Partizanskog spomen groblja u Mostaru.
To je, na žalost, još jedna od akcija sabotiranja i minoriziranja partizanske antifašističke borbe koja je urodila slobodom i porazom fašizma. I mi se u Hrvatskoj borimo s takvim rušilačkim ponašanjem. Jedino što smo postigli, to je obećanje našeg Ministarstva za kulturu da će se među prvima obnoviti spomenici koji su i od umjetničkog značaja. Doduše ne znamo kada će to sve biti.
Jedino što vam možemo preporučiti jest da se sami organizirate i uz pritiske na vlast, počnete uređivati groblje. To nije lako, kao ni nama, ali ništa pametnije ne možemo savjetovati, jasno uz stalno javno prozivanje vlasti.
Srdačno,
Dr.sc. Vesna Čulinović-Konstantinović,
predsjednica SABA RH
Primili smo Vaš dopis za spas Partizanskog spomen groblja u Mostaru.
To je, na žalost, još jedna od akcija sabotiranja i minoriziranja partizanske antifašističke borbe koja je urodila slobodom i porazom fašizma. I mi se u Hrvatskoj borimo s takvim rušilačkim ponašanjem. Jedino što smo postigli, to je obećanje našeg Ministarstva za kulturu da će se među prvima obnoviti spomenici koji su i od umjetničkog značaja. Doduše ne znamo kada će to sve biti.
Jedino što vam možemo preporučiti jest da se sami organizirate i uz pritiske na vlast, počnete uređivati groblje. To nije lako, kao ni nama, ali ništa pametnije ne možemo savjetovati, jasno uz stalno javno prozivanje vlasti.
Srdačno,
Dr.sc. Vesna Čulinović-Konstantinović,
predsjednica SABA RH
20.10.2010.
Studio 88 - intervju sa Tiborom Vrančićem 20.10.2010.
Kompletan intervju sa Tiborom Vrančićem na radiju
studio88.ba, u vezi kompletne akcije, a posebno oko akcije čišćenja planirane za
26. oktobar, možete poslušati na dnu stranice:
http://studio88.ba/bh/61/mo/19796/
Za naredni je utorak najavljena akcija čišćenja Partizanskog spomen groblja. Prvi je to korak u akciji kojom se Spomeniku želi vratiti njegova ljepota i vrijednost, a koju su pokrenuli Mostarke i Mostarci danas raseljeni po cijelom svijetu. Kao i obično, pomoć gradskih struktura, za sada je izostala...
Prije otprilike 2 mjeseca, nekolicina Mostarki i Mostaraca oformila je facebook grupu „Pomozimo očuvati Partizansko spomen groblje“. Okupili su se jer im je smetala zapuštenost i stanje devastiranosti čuvenog spomenika, i jer su željeli učiniti nešto za spas od propadanja iznimnog spomenika estetske vrijednosti svjetskog značaja.
U kratkom vremenskom periodu, u grupu se uključilo preko 2.000 članova iz cijeloga svijeta, a brojnost i dalje raste. Među onima koji su dali svoju podršku su i Dušan Bajević, Enver Marić, Mišo Marić, Predrag Matvejević, Mugdim Karabeg, Raif Dizdarević, i brojni drugi…
Narednog će utorka biti učinjen prvi konkretni korak – organizuje se akcija čišćenja spomenika.
„I najduži put počinje prvim korakom, kaže jedna kineska poslovica, a taj će prvi korak učiniti djeca. Naime, uspjeli smo u akciju uključiti štićenike Doma za nezbrinutu djecu Egipatskog sela i njihove goste, djecu koja dolaze iz Velike Britanije. Akcija je zapravo zamišljena više kao simbolička gesta, kao edukativni sat. Želimo i da djeca odraslima pokažu šta su u stanju učiniti, ali i da mi njima usadimo osjećaj za očuvanjem Mostara i mostarskih simbola“, objašnjava Tibor Vrančić, jedan od inicijatora.
Iz Inicijative ističu kako se niko, iako je upućeno nekoliko pismenih zahtjeva, od gradske vlasti nije odazvao, niti najavio svoj dolazak. „Akciju radimo sa SABNOR-om i grupom za očuvanje spomenika na čelu s Bracom Andrićem. Uz njih, još su nam samo Parkovi obećali pomoći, osigurati nam nešto od potrebnog materijala i alata. Ipak se nadamo da će se neko iz gradske strukture odazvati, da će svojim prisustvom pokazati da su za Mostar, za njegove tradicije i u krajnjem slučaju za njegovu čistoću“, kaže Vrančić.
Spomenik je nekada bio jedan od simbola grada, bio je najljepši spomenik iz Drugog svjetskog rata na cijelom Balkanu, a danas je to mjesto na kome se okupljaju alkoholičari, narkomani, mjesto oskrnavljenih spomen ploča i uvredljivih neonacističkih i fašističkih grafita.
Konačni cilj akcije je Partizansko spomen groblje staviti u funkciju, staviti ga na listu Europske unije kao jedan od spomenika antifašističke borbe, čime bi dobio i poseban tretman kao i određenea sredstva za njegovo održavanje. A to održavanje bi se odnosilo na njegovo redovito čišćenje, osvjetljenje i nadzor. Volje, snage i načina imamo da ovo izvedemo do kraja, jer Spomenik mora postati i zaživjeti kao kulturna vrijednost ovoga grada. Kada jedna Francuska može održavati i čuvati spomenik njemačkim vojnicima iz II Svjetskog rata (a takvih primjera je dosta u svijetu), može i Mostar 700 onih koji su u njemu rodjeni i poginuli za njega..
Akcija čišćenja će se održati u utorak, 26., s početkom u 14 sati. Svi ste dobrodošli!
http://studio88.ba/bh/61/mo/19796/
Za naredni je utorak najavljena akcija čišćenja Partizanskog spomen groblja. Prvi je to korak u akciji kojom se Spomeniku želi vratiti njegova ljepota i vrijednost, a koju su pokrenuli Mostarke i Mostarci danas raseljeni po cijelom svijetu. Kao i obično, pomoć gradskih struktura, za sada je izostala...
Prije otprilike 2 mjeseca, nekolicina Mostarki i Mostaraca oformila je facebook grupu „Pomozimo očuvati Partizansko spomen groblje“. Okupili su se jer im je smetala zapuštenost i stanje devastiranosti čuvenog spomenika, i jer su željeli učiniti nešto za spas od propadanja iznimnog spomenika estetske vrijednosti svjetskog značaja.
U kratkom vremenskom periodu, u grupu se uključilo preko 2.000 članova iz cijeloga svijeta, a brojnost i dalje raste. Među onima koji su dali svoju podršku su i Dušan Bajević, Enver Marić, Mišo Marić, Predrag Matvejević, Mugdim Karabeg, Raif Dizdarević, i brojni drugi…
Narednog će utorka biti učinjen prvi konkretni korak – organizuje se akcija čišćenja spomenika.
„I najduži put počinje prvim korakom, kaže jedna kineska poslovica, a taj će prvi korak učiniti djeca. Naime, uspjeli smo u akciju uključiti štićenike Doma za nezbrinutu djecu Egipatskog sela i njihove goste, djecu koja dolaze iz Velike Britanije. Akcija je zapravo zamišljena više kao simbolička gesta, kao edukativni sat. Želimo i da djeca odraslima pokažu šta su u stanju učiniti, ali i da mi njima usadimo osjećaj za očuvanjem Mostara i mostarskih simbola“, objašnjava Tibor Vrančić, jedan od inicijatora.
Iz Inicijative ističu kako se niko, iako je upućeno nekoliko pismenih zahtjeva, od gradske vlasti nije odazvao, niti najavio svoj dolazak. „Akciju radimo sa SABNOR-om i grupom za očuvanje spomenika na čelu s Bracom Andrićem. Uz njih, još su nam samo Parkovi obećali pomoći, osigurati nam nešto od potrebnog materijala i alata. Ipak se nadamo da će se neko iz gradske strukture odazvati, da će svojim prisustvom pokazati da su za Mostar, za njegove tradicije i u krajnjem slučaju za njegovu čistoću“, kaže Vrančić.
Spomenik je nekada bio jedan od simbola grada, bio je najljepši spomenik iz Drugog svjetskog rata na cijelom Balkanu, a danas je to mjesto na kome se okupljaju alkoholičari, narkomani, mjesto oskrnavljenih spomen ploča i uvredljivih neonacističkih i fašističkih grafita.
Konačni cilj akcije je Partizansko spomen groblje staviti u funkciju, staviti ga na listu Europske unije kao jedan od spomenika antifašističke borbe, čime bi dobio i poseban tretman kao i određenea sredstva za njegovo održavanje. A to održavanje bi se odnosilo na njegovo redovito čišćenje, osvjetljenje i nadzor. Volje, snage i načina imamo da ovo izvedemo do kraja, jer Spomenik mora postati i zaživjeti kao kulturna vrijednost ovoga grada. Kada jedna Francuska može održavati i čuvati spomenik njemačkim vojnicima iz II Svjetskog rata (a takvih primjera je dosta u svijetu), može i Mostar 700 onih koji su u njemu rodjeni i poginuli za njega..
Akcija čišćenja će se održati u utorak, 26., s početkom u 14 sati. Svi ste dobrodošli!
20.10.2010.
Snježana Brkan - podrška akciji
Sramota, gradske uprave nije bilo na sastanku
Gradskog odbora SABNOR-a, mišljenja sam da vlast i opozicija, kao da pripadaju
jednoj stranci samo su uloge podjeljene, a i jedni i drugi se pozivaju na
"narod" to je njihova providna tehnologija koju su poprilično uvježbali.Pred
izbore puna kapa obećanja a sada :( Vrijeme je ...da se ogradimo
od svih torova koji žele probuditi ljude izazivajuci strah u njima. Bravo
aktivnim kreatorima ove grupe i humanistima, eXtra aplauz za ženu velikog srca,
DAVORKA KULAŠ koja je organizovala odlazak srednjoskolaca Burlington Danes
Academy (škola koja se nalazi u mom komšiluku) i naravno njima poseban BIS jer
su oni sljedeću sedmicu na raspustu i svoje slobodno vrijeme ce uložiti u jednu
divnu akciju. I ovo neka bude šamar gradskoj upravi....ostalima samo naprijed -
BRAVO za grupu !
20.10.2010.
19. oktobra održan sastanak Gradskog odbora SABNOR-a i Odbora za podršku obnove kompleksa Partizanskog spomenika
Dana 19. Oktobra 2010 je održan zajednički sastanak Gradskog odbora
SABNOR-a i Odbora za podršku obnove kompleksa Partizanskog spomenika. Sastanku
su prisustvovala i dva naša člana, iz Inicijativnog odbora za obnovu i zaštitu
Partizanskog, Braco Čampara i Zoran Laketa. Predstavnika Gradske uprave nije
bilo - premda su bili pozvani.
20.10.2010.
Luna Γῆ De Gaia - pismo podrške
Ja
znam da bi sa mojim klincima bila u prvom redu. U maju sam sa svojim malim
rodicama izasla u Park u Liski i pošto je bilo smeća pobacanog na sve strane,
odlučile smo da to pokupimo i uredimo. Još nekoliko njih je učestvovalo
svojevoljno. Nakon toga svi su bili više nego ponosni. Sjeli smo na travu da se
odmorimo i uživamo kad ugledasmo kako policajac, koji treba tu da održava red i
mir, baca svoju praznu kutiju cigara na travu. Gledam ga upitno, ustanem i
kažem: „Izvinjavam se gospodine, ali ovo nije selo. Eno vam kante za smeće pa je
iskoristite pravilno. Zar ne vidite da smo upravo sada očistili park“.
Gledao
me i pošto ga je bilo sramota i djece i mene, sageo se i pokupio svoje
đubre.
Zamolila
sam više osoba da samnom pođu na Partizansko Spomen Groblje , ali sam dobila
negativne odgovore. Dvoje
su se izderali na mene i rekli da sam luda. Interesantno, prije rata svi smo
drage volje išli tu. Kada je bio uredan i bijel kao biser, svakome je bio
poželjan. Ali sada ne, ni rođenim Mostarcima. To je
žalosno.
Uvjek
su se pravile akcije, u kojima su svi građani sudjelovali. Od malih, najmanjih,
do odraslih.
Dragi
Mostarci i Mostarke, oni koji imaju čast i mogućnost da sudjeluju, molim vas
odvojite nekoliko sati i uradite pravu stvar.
19.10.2010.
Iz mostarske Slobode, onog vremena...
Prilozi i
požutjele fotografije, iz polovine šezdesetih godina, iz vremena otvaranja
Partizanskog...
19.10.2010.
Brojevi podrške
Naš
blog živi svoj svakodnevni život. Danas mu je tačno mjesec dana, a za ovo
vrijeme posjetilo nas je 1756 čitalaca, što je oko 60 dnevno...Blog obogaćujemo
svakodnevnim prilozima...u toku je rad na našoj web prezentaciji. Prilozi se
popunjavaju...Uskoro ćemo vam predstaviti i to naše web
izdanje...
18.10.2010.
Nova Sloboda Mostar: Očistimo Partizanski spomenik, naš ponos, danas gradsku i državnu sramotu
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/10221/u-iduci-utorak-ocistimo-partizanski-spomenik-nas-ponos-danas-gradsku-i-drzavnu-sramotu
Nakon
prve posjete Partizanskom spomeniku u Mostaru, tadašnji ambasador Kraljevine
Norveške u BiH, Nj.E. Henrik Ofstad je izjavio da je šokiran stanjem u kome se
Spomenik nalazi. Nije prvi koji se zgrozio nad sudbinom jednog od četiri
najveličanstvenija antifašistička spomenika u Evropi.
Zašto i kako je naš ponos postao gradska i državna sramota, duga je i tužna
priča.
Da ne bi tako ostalo odlučili smo 26. oktobra, u 14 sati, posjetiti Partizanski spomenik - zajedničku kuću naših mrtvih predaka i sugrađana i pospremiti koliko se može.
Pomoći će nam dječija porodica Doma Egipatsko selo i dragi gosti, učenici Burlington Danes Academy iz Londona.
Sve vas, koji Partizansko osjećate svojim, molimo da se pridružite.
Dobrodošla je svaka prijateljska ruka s nešto alata, lopaticom, metlicom, kesom za smeće, cvijetom... To je najmanje što možemo, a moramo učiniti za one koji su, u ime slobode našeg i dalekih gradova, žrtvovali živote, boreći se protiv stranih i domaćih fašista, za dostojanstvo čovjeka i ljudi.
Čekamo vas s radošću, pozdravljamo drugarski i prijateljski
SABNOR Mostar i Inicijativni odbor Partizansko spomen groblje u Mostaru
Da ne bi tako ostalo odlučili smo 26. oktobra, u 14 sati, posjetiti Partizanski spomenik - zajedničku kuću naših mrtvih predaka i sugrađana i pospremiti koliko se može.
Pomoći će nam dječija porodica Doma Egipatsko selo i dragi gosti, učenici Burlington Danes Academy iz Londona.
Sve vas, koji Partizansko osjećate svojim, molimo da se pridružite.
Dobrodošla je svaka prijateljska ruka s nešto alata, lopaticom, metlicom, kesom za smeće, cvijetom... To je najmanje što možemo, a moramo učiniti za one koji su, u ime slobode našeg i dalekih gradova, žrtvovali živote, boreći se protiv stranih i domaćih fašista, za dostojanstvo čovjeka i ljudi.
Čekamo vas s radošću, pozdravljamo drugarski i prijateljski
SABNOR Mostar i Inicijativni odbor Partizansko spomen groblje u Mostaru
18.10.2010.
RTV Mostar: ''Državna sramota'': Djeca iz Mostara i Britanije čistit će Partizansko spomen groblje
http://www.rtm.ba/vijesti/11683-Drzavna-sramota-Djeca-Mostara-Britanije-cistit-Partizansko-spomen-groblje.html
![image]()
Partizansko spomen groblje u Mostaru (arhivska slika)
Mostar (RTM) - Inicijativni odbor Partizansko spomen groblje Mostar
saopćio je kako će djeca iz Mostara i Velike Britanije provesti akciju čišćenja
Partizanskog spomen groblja u Mostaru.
''Nakon prve posjete Partizanskom spomeniku u Mostaru, tadašnji ambasador Kraljevine Norveške u našoj zemlji, Nj.E. Henrik Ofstad je izjavio da je šokiran stanjem u kojem se Spomenik nalazi.
Nije prvi koji se zgrozio nad sudbinom jednog od četiri najveličanstvenija antifašistička spomenika u Evropi. Zašto i kako je naš ponos postao gradska i državna sramota, duga je i tužna priča.
Da ne bi tako ostalo odlučili smo 26. oktobra (utorak) u 14.00 sati posjetiti Partizanski spomenik - zajedničku kuću naših mrtvih predaka i sugrađana i pospremiti koliko se može. Pomoći će nam dječija porodica Doma Egipatsko selo i dragi gosti, učenici Burlington Danes Academy iz Londona.
Sve vas koji Partizansko osjećate svojim molimo da se pridružite. Dobrodošla je svaka prijateljska ruka s nešto alata, lopaticom, metlicom, kesom za smeće, cvijetom...
To je najmanje što možemo, a moramo učiniti za one koji su u ime slobode našeg i dalekih gradova žrtvovali živote boreći se protiv
stranih i domaćih fašista za dostojanstvo čovjeka i ljudi'', saopćili su uz ostalo Savez antifašističkih boraca Narodo-oslobodilačkog rata (SABNOR) Mostara i Inicijativni odbor Partizansko spomen groblje u Mostaru. (RTM.ba)
''Nakon prve posjete Partizanskom spomeniku u Mostaru, tadašnji ambasador Kraljevine Norveške u našoj zemlji, Nj.E. Henrik Ofstad je izjavio da je šokiran stanjem u kojem se Spomenik nalazi.
Nije prvi koji se zgrozio nad sudbinom jednog od četiri najveličanstvenija antifašistička spomenika u Evropi. Zašto i kako je naš ponos postao gradska i državna sramota, duga je i tužna priča.
Da ne bi tako ostalo odlučili smo 26. oktobra (utorak) u 14.00 sati posjetiti Partizanski spomenik - zajedničku kuću naših mrtvih predaka i sugrađana i pospremiti koliko se može. Pomoći će nam dječija porodica Doma Egipatsko selo i dragi gosti, učenici Burlington Danes Academy iz Londona.
Sve vas koji Partizansko osjećate svojim molimo da se pridružite. Dobrodošla je svaka prijateljska ruka s nešto alata, lopaticom, metlicom, kesom za smeće, cvijetom...
To je najmanje što možemo, a moramo učiniti za one koji su u ime slobode našeg i dalekih gradova žrtvovali živote boreći se protiv
stranih i domaćih fašista za dostojanstvo čovjeka i ljudi'', saopćili su uz ostalo Savez antifašističkih boraca Narodo-oslobodilačkog rata (SABNOR) Mostara i Inicijativni odbor Partizansko spomen groblje u Mostaru. (RTM.ba)
18.10.2010.
Posjeta Partizanskom 26. oktobra 2010 u 14:00 sati
Nakon prve posjete Partizanskom spomeniku u Mostaru tadašnji ambasador Kraljevine Norveške u našoj zemlji, Nj.E. Henrik Ofstad je izjavio da je šokiran stanjem u kojem se Spomenik nalazi. Nije prvi koji se zgrozio nad sudbinom jednog od četiri najveličanstvenija antifašistička spomenika u Evropi. Zašto i kako je naš ponos postao gradska i državna sramota, duga je i tužna priča.
Da ne bi tako ostalo odlučili smo 26. oktobra (utorak) u 14.00h posjetiti Partizanski spomenik - zajedničku kuću naših mrtvih predaka i sugrađana i pospremiti koliko se može.
Pomoći će nam dječija porodica Doma Egipatsko selo i dragi gosti, učenici Burlington Danes Academy iz Londona.
Sve vas koji Partizansko osjećate svojim molimo da se pridružite. Dobrodošla je svaka prijateljska ruka s nešto alata, lopaticom, metlicom, kesom za smeće, cvijetom... To je najmanje što možemo a moramo učiniti za one koji su u ime slobode našeg i dalekih gradova žrtvovali živote boreći se protiv stranih i domaćih fašista za dostojanstvo čovjeka i ljudi. Čekamo vas s radošću, pozdravljamo drugarski i prijateljski
SABNOR MOSTAR i
Inicijativni odbor Partizansko spomen groblje u Mostaru
18.10.2010.
Savica Marić, Rijeka, nosilac Partizanske spomenice 1941 – pismo podrške
Iz Rijeke nam se se javila Savica Marić, nosilac Partizanske spomenice
borca od 1941. i više ratnih i poratnih odlikovanja. Otišla je u partizane sa 14, a slagala da joj je 17 godina. I sva joj
porodica bila tamo, pola se nije vratilo. Piše nam:
"Dragi Mostarci,
Drugarice i drugove čije Spomen - groblje branite od povampirenog fašizma upoznala sam pred napad na Prozor februara 1943. Kao borac Krajiških brigada prošla sam s njima i Neretvu i Sutjesku, neke posljednji put srela u borbama za Trst. Bili su herojski hrabri borci, odani drugovi i dobri ljudi. Sa suprugom Dušanom, takođe borcem od 1941., preživjele sam sretala uz godišnjice bitaka na Sutjesci i Neretvi a od 1968. po povratku s proslava svaki put smo svraćali u Mostar da položimo cvijeće i pozdravimo naše mrtve drugarice i drugove na Spomeniku. Njihove nasljednike istih osjećanja za slobodu i pravdu vidim u vama. Zato sam jednako ponosna i na njih i na vas koji mi vraćate nadu da naša borba nije bila uzaludna. Molim vas izdržite kako bi smo mi, Titovi partizani na kraju puta znali zašto smo smo ginuli i živjeli. Hvala vam!
Uz drugarski pozdrav,
Savica Marić
"Dragi Mostarci,
Drugarice i drugove čije Spomen - groblje branite od povampirenog fašizma upoznala sam pred napad na Prozor februara 1943. Kao borac Krajiških brigada prošla sam s njima i Neretvu i Sutjesku, neke posljednji put srela u borbama za Trst. Bili su herojski hrabri borci, odani drugovi i dobri ljudi. Sa suprugom Dušanom, takođe borcem od 1941., preživjele sam sretala uz godišnjice bitaka na Sutjesci i Neretvi a od 1968. po povratku s proslava svaki put smo svraćali u Mostar da položimo cvijeće i pozdravimo naše mrtve drugarice i drugove na Spomeniku. Njihove nasljednike istih osjećanja za slobodu i pravdu vidim u vama. Zato sam jednako ponosna i na njih i na vas koji mi vraćate nadu da naša borba nije bila uzaludna. Molim vas izdržite kako bi smo mi, Titovi partizani na kraju puta znali zašto smo smo ginuli i živjeli. Hvala vam!
Uz drugarski pozdrav,
Savica Marić
18.10.2010.
Dragi Dizdar, Frederickstadt, Norveška – pismo podrške
" U današnjem svijetu koji postaje sve više virtualan nego opipljiv,
stvaran susrećemo se sa problemima koje želimo riješiti "po starinski" zdravim
razumom, argumentima, konstruktivnim dijalogom, političkim djelovanjem.
Partizansko groblje je jedinstvena prilika da se stvori virtualni pokret
zaštite svih simbola pravog i istinskog Mostara. Ubijeđen sam da tog iskrenog
Mostara ima dovoljno u dušama svih koji su danas digli glas protiv rušitelja
Partizanskog groblja, koji će sutra dignuti glas protiv nekog drugog
idiotizma.
Virtualni Mostar nema granica, vjerskog i nacionalnog
opredjeljena, on stoji na vječnoj straži i spriječava sve one koji bi se
"sekali" sa svim onim što je Mostar činilo jedinstvenim gradom na svijetu.
Dići glas razuma, koristiti riječi da se ubijede oni kojima ništa nije
sveto je možda neophodno za početak, ali nije dovoljno.
Ukoliko želimo
spasiti Mostar od totalnog raspada moramo naći snage da tom virtualnom Mostaru
damo osnovu, sudjelujući direktno i bezuslovno u tom projektu.
To smo dužni
svim onima koji su ostavili svoje živote da bismo mi danas mogli uopšte pričati
o nekom Mostaru.
Dragi Dizdar"
18.10.2010.
Slobodan Mika Andrić – pismo podrške
Dragi moji,
IMALI SMO STO SMO IMALI, NISMO ZNALI STA SMO
IMALI.
Iako sam Vam u startu iskazao svoju i porodicnu podrsku evo me opet
sretnog sto ne posustajete. Imena maminog brata Zivka i ocevog Mirka uklesana su na Partizanskom, a
svi sa Spomenika su i moji i nasi. Snaga, dostojanstvo i dosljednost s kojim ih
branite potsjecaju na onu kojom su oni branili nas. S ogromnom vjerom u svakog
pojedinca koji se do danas prikljucio ne sumnjam u uspjeh ove nadasve humane,
plemenite antifasisticke akcije. NICIJA NIJE DO ZORE GORILA PA NECE NI RUSITELJA
NASIH SVETINJA.S.F. - S.N!
Slobodan Mika Andric
17.10.2010.
Osman Džiho, humorista iz Mostara - priključuje se akciji
Interesantno,
čim neko spomene Partizansko, to me podsjeti na mladost, na raju, na
proljeće...već dugo nisam bio u prilici da odem na Partizansko. Kad su mi raja
poslala slike, da vidim kako to danas izgleda, zapušteno, išarano...to je bruka
i katastrofa. Putujući svijetom, imao sam priliku pogledati, navratiti, vidjeti,
(po tuđim avlijama), kako se ljudi u svijetu odnose prema svojoj istoriji, prema
svojim nacionalnim spomenicima...zato u potpunosti podržavam ovakvu akciju i
priključujem se...da Partizansko bude kakvo je i
bilo...
17.10.2010.
Gradski odbor SUBNOR-a Banja Luka - podrška akciji oko Partizanskog u Mostaru
Podršku našoj
akciji za spašavanje Partizanskog spomen groblja u Mostaru uputio nam je Gradski
odbor SUBNOR-a Banja Luka. 16.10.2010.
Marijan Beneš - podrška Partizanskom u Mostaru
·
Podršku
nam je poslao iz Banja Luke, Marijan Beneš - bivši reprezentativac Jugoslavije u
boksu, koji je 1973. u Beogradu postao prvak Europe. Kao profesionalac zbog
pogreške menadžera, izgubio je praktično osvojenu titulu svjetskog
šampiona:
"Moj
otac je bio partizan u Bajmoku, ujak i tetka takođe - u Gospiću. Ja sam dao
zakletvu da ću čuvati tekovine NOB i danas sam na toj relaciji i uvijek ću takav
biti. Prema tome podržavam vašu inicijativu.
Obavijestite me o datumu manifestacije u Mostaru i vidimo se tamo."
a
sa njom na znanje i cijelom svijetu:
da
braniću Zemlju našu i moju,
sa
cvijećem u miru i puškom u boju'.
Marijan
Beneš
15.10.2010.
Partizansko spomen-groblje u Mostaru je Nacionalni spomenik
Graditeljska
cjelina – Partizansko spomen-groblje u Mostaru proglašeno je
nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih
spomenika,
Broj:
07.1-2-924/03-4, od 21. januara 2006. godine.
U
donjoj galeriji je tekst Odluke...
14.10.2010.
"Sloboda" mostarski list, septembra 1965...
Partizanski spomenik u Mostaru svečano je otvoren 25.
septembra 1965 godine...
14.10.2010.
Dođite 26. oktobra...
Ammna Husković Kljako: Prijatelji moji, svi oni koji su za očuvanje Partizanskog, hajde pokažimo da u nama ima još snage i volje da neke stvari promjenimo i popravimo. Idemo 26-og, biće mi drago vidjeti vas :)
.
Zoran Laketa:
13.10.2010.
Europa online magazin - podrška
Naša
inicijativa objavljena je u online magazinu: "Europa Magazine"
Hvala!
12.10.2010.
Pay Pal donacije
Mostara....Evo
divne prilike za sve: Možete novčanom donacijom osigurati brisanje grafita i
rugla sa bijelog kamena. Nas Paypal račun je ispod.
Naznačite:
za Partizansko
Hvala
Vam!!!
12.10.2010.
Podržite nas – javite nam se na naš mail
Ime,
prezime, mjesto i država stanovanja, to je sve sto trebate
napisati....
12.10.2010.
Branko Tomić, Norrköping, Švedska - podrška
11.10.2010.
Sjećaš li se našeg partizanskog
Nekada
jedan od najljepših spomenika palim borcima iz II svjtskog rata na prostoru
bivše Jugoslavije Partizansko groblje Mostar uvršteno je prije dvije godine na
listu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Ta počast nije uspjela
promjeniti stanje u kojem se nalazi: groblje je gotovo pretvoreno u smetljište,
dok se oskrnavljeni ostaci spomen-ploča nalaze u gradskom komunalnom preduzeću.
Ogledalo novih vlasti koje na sve načine žele ugušiti sjećanje na staro
vrijeme.
10.10.2010.
Partizansko Spomen-groblje u Mostaru nema "boju".
09.10.2010.
Uz bh. premijeru filma o Bogdanu Bogdanoviću
Tekst Nade Salom objavljen u Oslobođenju 7. oktobra 2010
Mrlja na
sjećanju
Bogdanovićevi spomenici postaju
meta nacionalističkog revanšizma i neobuzdana uništavanja - nepobitna je
činjenica, ali ne i eksplicitan stav autora filma redatelja Reinharda Seissa, da
se to desilo s izbijanjem “građanskog rata“ u Jugoslaviji.
Prva asocijacija na spominjanje
ime na Bogdana Bogdanovića jeste njegova monumentalna memorijalna arhitektura,
njegovi impozantni spomenici - njih preko dvadeset širom bivše Jugoslavije –
protiv rata!
U svim njegovim biografijama
ističe se da je bio individualista, okrenut van vremenskim uzorima, te da je
jedan od najkolosalnijih autora sa ovih prostora, da su njegova djela bez
vremena, da su nastala ne pod utjecajem trenda ili stila, već iz dubine autorove
kreativne ličnosti.
Bogdanović je rođen u Beogradu,
gdje je diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu. U Narodnooslobodilačkoj
vojsci Jugoslavije 1944. je ranjen, demobiliziran u činu poručnika i odlikovan
Ordenom za hrabrost.
Od 1964. do 1968. Godine bio je
predsjednik Save za arhitekata Jugoslavije; od 1970. dekan Arhitekto skog
fakulteta, a dvije godine kasnije, zbog pokušaja uvođenja promjena u nastavu i
modernizacije, prisiljen je da odustane od reformi te je dao ostavku na tu
funkciju. Bio je član SANU, ali je ostavku na članstvo dao 1981. Šest godina
kasnije postao je jedan od osnivača i članova Međunarodne akademije arhitekture.
Od 1982. do 1986. Bogdanović je gradonačelnik Beograda. Početkom devedesetih
godina zbog antimiloševićevskog angažma na istjeran je iz svog ateljea i
alternativne škole u Malom Popoviću. Beograd je napustio 1993. i od tada živio u
Beču, gdje je umro u junu ove godine. Bio je član Bavarske akademije lijepih
umjetnosti...
Za to ne čudi da je već sama
najava preksinoćne bh. premijere dokumentarnog filma “Arhitektura
sjećanja/Spomenici Bogdana Bogdanovića“ u Goethe Institutu u Sarajevu pobudila
iskreno zanimanje. Toliko da su istoga da na Mostarci uputili proglas zbog
stanja Partizanskog spomen-groblja u Mostaru (Bogdanovićevo poznato djelo) koje
nije ostalo pošteđeno u agresiji na ovaj grad.
- Filmski portret sedam odabranih
spomenika - od memorijala na `Židovskom groblju u Beogradu, preko “grada mrtvih“
u Mostaru, pa do najpoznatijeg monumenta u nekadašnjem koncentracijskome
logoru Jasenovcu –
prikazuje do danas neadekvatno dokumentirana arhitektur na djela Bogdana
Bogdanovića evropskoj javnosti. Film uje dno povezuje nadrealističku arhitekturu
s literaturom 2010. U Beču preminulog intelektualca -reflektirajući kroz njih
povijest i sadašnjost nekadašnje Jugoslavije, istaknuto je u pozivu, kao i to da
se u svojim knjigama i pamfletima taj budući izgnanik već rano protivio svakom
obliku političkoga radikalizma i na zapanjujući način predvidio povratak terora
u svoju domovinu.
No, stajala je i rečenica “s
izbijanjem građanskog rata (po dvu kla N. S.) u Jugoslaviji 1991. godine
Bogdanovićevi spomenici postaju meta nacionalističkog revanšizma i neobuzdana
uništavanja, čime ih se iz prošlosti neočekivano vraća u sadašnjost“. Sintagma
“građanski rat” ponovljena je u filmu nekoliko puta, a od svoje kvalifikacije
redatelj Reinhard Seiss nije odustajao ni nakon projekcije filma u polemičkim
duelima s gledaocima - nekolicina njih javila nam se jučer u
redakciju.
Svako ima pravo na svoje
mišljenje i odbranu svojih stavova, ali u gradu s najdužom opsadom (od 1992. do
1995) u savremenoj istoriji ratovanja očekivalo se makar zrno umjetničke i
ljudske senzibiliranosti.
A za služio ga je sigurno i
neimar Bogdan Bogdanović, pisac kultne “Zaludne mistrije“, prvi koji je razabrao
urbicid kao jedan od motiva nedavnih ratova. Istinska intelektualna, moralna i
ljudska vertikala, urbani intelektualac i gradograditelj nije mogao biti spram
toga ravnodušan - i njegov “Grad kenotaf“ svjedoči i o
tome.
Tim prije je to “zrno“ bilo
očekivati od dr. Reinharda Seissa, urbaniste, profesionalnog novinara i filmskog
redatelja iz Beča, člana Savjetodavnog vijeća za kulturu gradnje austrijskog
saveznog kancelara, kao i člana Njemačke akademije za urbanizam i prostorno
planiranje.
A i od organizatora: film je,
kako stoji u najavi, ostvaren uz prijateljsku podršku: Zaklade ERSTE, Federal
Ministry for European and International Affairs/Austria, Federal Ministry for
Education, Arts and Culture/Austria, Vienna Film Fund, Stadt Wien - Kultur, Land
Salzburg - Kultur, Cultural Department - Region of Up per Austria, Bundeskammer
der Architekten und Ingenieur konsulenten/Österreich, Ambasade Srbije u
Austriji, Austrijsko-crnogorskog društva prijateljstva, Paul Zsolnay Verlag,
Wieser Verlag, Verlag Anton Pustet, Architektur zentrum Wien, Architektur
zentrum Wien, KIA Austria
N.
Salom
Oslobođenje,
07.10.10
08.10.2010.
Mostarski glumci iz Beograda i Zagreba - podrška akciji
"Srčana podrška
za našu misiju stigla je i od afirmisanih pozorišnih, tv i filmskih glumaca
Sergeja i Branislava Trifunovića iz Beograda i Damira Markovine iz Zagreba. Uz
najbolje želje priključuju se i članovi porodica-obitelji... Idemo
dalje!"
08.10.2010.
Fudbalski klub "STARI MOST" Brisbane, Australija - podrška akciji
Muhamed
Hama Kovačić:
Fudbalski klub
"STARI MOST" BRISBANE
06.10.2010.
Proglas Mostaraca - Oslobođenje 061010
Proglas Mostaraca - Oslobođenje 061010 06.10.2010.
Akcija za zaštitu Partizanskog spomen- groblja u Mostaru
06.10.2010.
Ozren Kebo, književnik, novinar, urednik časopisa „Gracija“ Sarajevo:
...evo
upravo
sam
je
potpisao
Nisam
uspio smisliti nikakav tekst, a i draze mi je da sam prisutan u skromnijem
obliku, dakle ne kao autor, nego kao obicni gradjanin, koji podrzava jednu dobru
inicijativu. Srdacan
pozdrav svima,
Ozren
05.10.2010.
U Sarajevu prezentacija filma o arhitekti Bogdanu Bogdanoviću
Austrijska
ambasada u Sarajevu u saradnji s Goethe-institutom organizirat će danas u
Sarajevu prezentaciju dokumentarnog filma austrijskog režisera Reinharda Seissa o
jugoslavenskom arhitekti Bogdanu Bogdanoviću
pod nazivom "Arhitektura sjećanja - spomenici Bogdana Bogdanovića".
Projekcija filma na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku počet će u 19 sati u Goethe-institutu u Sarajevu, saopćeno je iz austrijske ambasade u Sarajevu.
Ovoj će projekciji prisustvovati i autor filma te biti na raspolaganju za pitanja i diskusiju.
Arhitekt, urbanist, umjetnik nadrealizma i književnik, univerzitetski profesor, te bivši gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović, rođen 1922. godine u Beogradu, stvorio je između 1950-ih i 1980-ih godina 20 impozantnih spomenika protiv rata, koji su raspoređeni po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Jedva da postoji neka druga evropska zemlja u kojoj su prošlost i svijest o prošlosti tako obilježeni nasiljem i uništavanjem, kako je to bio slučaj u međuvremenu raspadnutoj višenacionalnoj državi.
U radikalnom zaokretu od nebrojenih klerikalno-nacionalističkih ili socijalističkom realizmu posvećenih spomenika Bogdanovićeva djela uskraćuju svaki odraz strahote i užasa.
Ona niti optužuju krivce, niti podižu žrtve u status heroja.
Bogdanovićeva arhitektura sjećanja predstavlja formalno, metaforičko suočavanje s iskonskim strahovima i nadanjima čovjeka. Inspiraciju je našao u slikama iz svojih snova, kao i u regionalnim mitovima ili ezoterčkim napisima antičkih filozofa.
U svojim knjigama i pamfletima ovaj je kasniji egzilant još vrlo rano zauzeo poziciju protiv svakog oblika političkog radikalizma i na zapanjujući način je predvidio povratak terora u svojoj domovini.
Izbijanjem rata 1991. godine Bogdanovićeva su djela postala ciljem nacionalističkog revanšizma i obijesnog razaranja, čime su iznenada prizvana iz prošlosti u sadašnjost.Filmski portret sedam izabranih spomenika - od memorijala na Jevrejskom groblju u Beogradu, preko "Grada mrtvih" u Mostaru, pa sve do najpoznatijeg spomenika u bivšem koncentracionom logoru u Jasenovcu - želi da evropskoj javnosti prezentira do sada neadekvatno dokumentirano djelo Bogdanovića.
Film također dovodi u vezu nadrealističku arhitekturu s literaturom ovog intelektualca koji je ove godine umro u Beču, reflektirajući pri tom prošlost i sadašnjost Jugoslavije, odnosno njenih država nasljednica.
Projekcija filma na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku počet će u 19 sati u Goethe-institutu u Sarajevu, saopćeno je iz austrijske ambasade u Sarajevu.
Ovoj će projekciji prisustvovati i autor filma te biti na raspolaganju za pitanja i diskusiju.
Arhitekt, urbanist, umjetnik nadrealizma i književnik, univerzitetski profesor, te bivši gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović, rođen 1922. godine u Beogradu, stvorio je između 1950-ih i 1980-ih godina 20 impozantnih spomenika protiv rata, koji su raspoređeni po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Jedva da postoji neka druga evropska zemlja u kojoj su prošlost i svijest o prošlosti tako obilježeni nasiljem i uništavanjem, kako je to bio slučaj u međuvremenu raspadnutoj višenacionalnoj državi.
U radikalnom zaokretu od nebrojenih klerikalno-nacionalističkih ili socijalističkom realizmu posvećenih spomenika Bogdanovićeva djela uskraćuju svaki odraz strahote i užasa.
Ona niti optužuju krivce, niti podižu žrtve u status heroja.
Bogdanovićeva arhitektura sjećanja predstavlja formalno, metaforičko suočavanje s iskonskim strahovima i nadanjima čovjeka. Inspiraciju je našao u slikama iz svojih snova, kao i u regionalnim mitovima ili ezoterčkim napisima antičkih filozofa.
U svojim knjigama i pamfletima ovaj je kasniji egzilant još vrlo rano zauzeo poziciju protiv svakog oblika političkog radikalizma i na zapanjujući način je predvidio povratak terora u svojoj domovini.
Izbijanjem rata 1991. godine Bogdanovićeva su djela postala ciljem nacionalističkog revanšizma i obijesnog razaranja, čime su iznenada prizvana iz prošlosti u sadašnjost.Filmski portret sedam izabranih spomenika - od memorijala na Jevrejskom groblju u Beogradu, preko "Grada mrtvih" u Mostaru, pa sve do najpoznatijeg spomenika u bivšem koncentracionom logoru u Jasenovcu - želi da evropskoj javnosti prezentira do sada neadekvatno dokumentirano djelo Bogdanovića.
Film također dovodi u vezu nadrealističku arhitekturu s literaturom ovog intelektualca koji je ove godine umro u Beču, reflektirajući pri tom prošlost i sadašnjost Jugoslavije, odnosno njenih država nasljednica.
05.10.2010.
Grafitima po imenima narodnih heroja
Obnova
kompleksa Spomen-parka na Vracama
U
obnovi kompleksa Spomen-parka Vraca, nakon tri mjeseca rada, napravljena je
manja pauza, nakon koje će, kako je za Oslobođenje kazao direktor Zavoda za
zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Munib Buljina, biti
postavljene klupe.
-
Lijevi dio kompleksa od tvrđave je urađen, stari kamen zamijenjen je novim
jablaničkim granitom, ali po oišćenom dijelu spomenika narodnim herojima već su
se pojavili grafiti. Bez stalne službe čuvara na ovom mjestu nećemo postići na
predak, istakao je Buljina.
Prema
riječima Buljine, na sastanku u Gradskoj upravi dogovoreno je formiranje
čuvarske službe.
-
Znam da je direktor KJKP Pokop Nuko Grebović predao projekt formiranja
zaštitarske službe Gradu. Dešavalo se da se kamen sa Spomen-parka kamionima
odvlači. Velika bi šteta bila da se urađeni posao sada
upropasti.
Samo
u ovoj fazi sanacije utrošeno je oko 180.000 maraka, napomenuo je
Buljina.
Direktor
Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, zbog uništavanja
spomenika, uputio je dopis federalnom ministru kulture i sporta Gravrilu
Grahovcu i Opštini NovoSarajevo, kao ušesnicima projekta, te Drugoj
policijskojupravi. J.
M.
Oslobođenje
041010
04.10.2010.
Partizansko - iz arhive 2006. godine
2006. godine
Partizansko je bilo još kako, tako u redu....moglo se otići, imalo se šta
vidjeti, nisu bili vidljivi tragovi devastacije i vandalizma...tragovi rata su
bili vidljivi...
03.10.2010.
Ibrahim Honđo – Marija
SVI
SMO IMALI ILI IMAMO PRVE LJUBAVI KOJE SMO MNOGO VOLJELI, ALI SVE NISU U
PJESMAMA, KAO OVA.
MARIJA
Marija bješe lijepa kao
Mostar
volio sam njen
miris
pomješan s mirisom
Mostara
volio njene oči boje
Neretve
njene duge crne
kose
njen glas - ljetni žubor
Radobolje
volio sam njeno vitko
tijelo
kao jablan u mom
dvorištu
volio njen lagani
hod
njene nevidljive
stope
koje su se širile
Mostarom
volio sve što je podsjećalo na
Mariju
volio i volim Mostar i godinu
1971.
i ne sluteći Marijin
odlazak
znam
ljubavi često završavaju s
odlascima
koliko odlazaka u jednom
životu
koliko
ljubavi
koliko
bola
koliko
razočaranja
koliko ljepote u jednom
životu
a da toga i nismo
svjesni
o moja
Marija
zbog čega uzdišeš u ovom
prelijepom danu
zbog čega plačeš na obalama
Majne
zbog čega proklinješ
život
kada i ne znaš kuda će
te odvesti
možda smo mi bili samo lijep
san
kojeg smo zajedno
snili
o moja
Marija
gdje li si sada svoju ljubav
posijala
sjetiš li se ikada Mostara i
naših mostovanja
u kojima smo imali ljubavi za
cijelu planetu
sjećaš li se kako smo drhtali u
vrele ljetne dane
nakon što bi preplivali rijeku
s ljeve na desnu
i s desne na lijevu
obalu
sjećaš li se vrbovih
šešira
vrpci oko
pasa
oko vrata ruku i
nogu
izgledala si
božanstveno
tvoje tijelo boje
bakra
prošarano neretljanskim
pjeskom
treperilo je kao Mostar na
ljetnom suncu
sjećaš li se Marija kako smo
gradili gradove
u neretljanskom
pjesku
jedan blizu
drugoga
između rijeke koje su
ih razdvajale
a onda smo ih mostovima
spajali
imali smo naše gradove bez
kapija
gradove bez granica i
graničara
bez carine i
carinika
gradili ih s
ljubavlju
a pogledaj sad
ovo
pogledaj moja
Marija
ovo nema ni dodira sa
ljubavlju
koju smo nekad djelili ulicama
Mostara
da li je neko oteo
ljubav
i opasao je visokim
debelim bedemima
ili je ljubav otišla s tobom
negdje tamo
negdje
tamo
negdje tamo gdje je ne
poznaju
Marija
sjećaš li se kako smo
trčali ulicama
držeći se za
ruke
smijući se svemu i
svačemu
sjećaš li se kako si
se skrivala
u gustim vrbacima i
među stjenama
kako si me gađala
kamenčićima
i posipala hladnom
vodom
dok sam ležao u vrelom
pjesku
sjećaš li se kako si
me strasno ljubila
u hladna predvečerja
ispred Gimnazije
na Partizanskom
groblju
i ispod razgranatih platana na
Rondou
sjećaš li se kako smo jeli
šampite i minjone
i pili bozu u Fejićevoj preko
puta kino Zvijezda
sjećaš li se kako smo
gangali
ispred kuće profesora
muzike
koji je dobijao
alergiju kad čuje gangu
da li se uopšte ičega
više sjećaš
Marija, o moja
Marija
da li si sačuvala naše
uspomene
ili si sve pokopala
onoga dana
kada si dala mene
Neretvu i Mostar
za Frankfurt i
Majnu
Marija
naš Mostar je ostao
sam
tamo nema
tebe
nema
mene
nema
nas
tamo sad nove djevojke i novi
mladići
pokušavaju da obnove
neke stare ljubavi
ali ovo je nova era
Marija
u kojoj je i sama riječ ljubav
postala mislena imenica
a mostovanja postala
rjetkost
Mostar ma kakav bio
nadživjet će nas
mi ćemo umirati s njegovim
imenom na usnama
i utonuti u vječni san s našim
Mostarom
iBRAHIM
HONĐO (IZ KNJIGE "PJESME KOJE NISAM TREBAO NAPISATI)
02.10.2010.
Raja na Partizanskom
„On
njoj bijase prva simpatija,ona njemu velika zagonetka,vragolanka.Nju ocarase
najplavije oci,a njega njene prelijepe kosei divne napucene usne.To joj rece
dosta kasnije.Platonska ljubav preraste u iskrenu i cistu,cistu kao suza
rodjenog djeteta.Danima setase drzeci se za ruke,znadose samo zato,i mislise
citav svijet je samo njihov.Zivjese samo za subote i nedelje...tada ona imade
izlaske u grad.Svracase cesto na partizansko groblje,spustase karanfile na
ploce sa uklesanim imenima,mladosti koja izgubiti zivote za ideale i vjeru u
bolje sutra...Odlazise u Veliki park na Rondou.Puno je onih sto se vole,a oni
nekako najzaljubljeniji...ili su oni samo tako mislili.Klecace on na koljenima i
pjevase is sveg glasa GRESNICU.Ni na koga se ne osvrtase ...bili su svom
svijetu.Tek ce joj nekada poslije reci zasto pjevase bas tu pjesmu.
Njeni izlasci bijahu do 9.30'.Ponekad ih zanese ljubav...bace pogled na sat..ona ce zakasniti...a majka ceka...na kaucu pored prozora...odgrnuta zavjesa.Brine gdje je njena jednicica.“
Njeni izlasci bijahu do 9.30'.Ponekad ih zanese ljubav...bace pogled na sat..ona ce zakasniti...a majka ceka...na kaucu pored prozora...odgrnuta zavjesa.Brine gdje je njena jednicica.“
Preneseno
sa foruma MOFORAJA
01.10.2010.
Partizansko - Pogled na Mostar
Ovo veličanstveno spomen-groblje je jedan od simbola grada
naNeretvi i najljepsih arhitektonskih projekata na podrucju Balkana. Nalazi se u zapadnom dijelu Mostara, na uzvisici koju karakteriziraju široke zelene površine i odatle se pruža lijep pogled na gotovo cijeli grad.
Partizansko spomen groblje u Mostaru proglašeno je 2006. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Zbog teske zapustenosti, vandalizma i devastiranosti, 2008. godine je pocela obnova Partizanskog groblja. Finansiranje je omoguceno od strane vlade Norveske. Nazalost do danasnjeg dana augusta 2010 se nije pristupilo ozbiljnom realiziranju obnove i oznaka grobova heroja... sa Wikipedije...
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen